Tito i njegovi sljedbenici javno su se zaklinjali u komunizam i Jugoslaviju, a zapravo su se pripremali za raspad države i socijalističkog sustava. Borba za vlast, moć i pogotovo kontrolu nad kapitalom, koja se odvijala daleko od očiju javnosti, naročito se rasplamsala nakon Titove smrti kada su zapravo izgubljene sve iluzije o opstanku zajedničke države. Elita je počela razmišljati o tome kako trenutačnu moć osigurati kada “poslije Tita više ne bude Tita”.
Jedno od tih “spasonosnih rješenja” bilo je izvlačenje kapitala i spremanje na tajnim računima u švicarskim bankama. Ugledni slovenski povjesničar dr. Jože Pirjevec u svojoj u svojoj knjizi “Tito i drugovi” tvrdi da su “Jugoslaveni prije raspada države na tajnim računima u Švicarskoj imali čak 13 milijardi dolara”. Po logici stvari, dobar dio tog novca pripadao je i Hrvatima. U kratkom telefonskom razgovoru dr. Pirjevec naglašava da su novac u Švicarskoj uglavnom držali socijalistički političari, njihovi menadžeri koji su bili zaduženi za izvoz i uvoz te zloglasna tajna služba Udba. Uvjeren je da se dio tog novca devedesetih vratio u zemlje bivše Jugoslavije, odnosno da su se njime kupovala poduzeća u privatizaciji. Odmah se nameće pitanje tko je od bivših jugoslavenskih moćnika, od kojih su neki svoj “socijalistički san” nastavili i u kapitalističkoj i neovisnoj Hrvatskoj, sudjelovao u izvlačenju novca. Pirjevec kaže da bi to mogao biti bivši jugoslavenski premijer Ante Marković, koji je bio utjecajan političar i gospodarstvenik, imao je veze sa stranim tržištima te bio snažno uključen u tijekove novca.
Zabranjeno pitanje
Drugim riječima, on je u sebi najbolje ujedinjavao socijalističkog političara i menadžera, dok o njegovim vezama s tajnim službama samo možemo nagađati. Ipak treba reći da se posljednje političko ubojstvo u bivšoj Jugoslaviji dogodilo 1989. godine kada je Marković bio premijer. Iako je u socijalističkoj Jugoslaviji Beograd bio središte financijskog kapitala, Zagreb je također imao važnu ulogu u trgovini s inozemstvom. Ina i Astra bile su vodeće hrvatske tvrtke s razgranatim međunarodnim poslovima. Ujedno su bile rasadnik socijalističkih menadžera i poželjno mjesto za zbrinjavanje “zlatne socijalističke mladeži”.
Kada smo pokušali nešto više doznati o ulozi Ininih i Astrinih menadžera u mogućem izvlačenju novca u švicarske banke, naišli smo na “vrlo hladan prijam” kod hrvatskih stručnjaka. Možda se čak može govoriti o svojevrsnom strahu. Uostalom, to se pitanje nije otvaralo u ovih gotovo četvrt stoljeća hrvatske demokracije. Nekako su uvriježilo pravilo da političari i razni menadžeri, a kasnije i superbogati tajkuni u svojim biografijama uopće nisu navodili što su radili do 1990. godina. Poznati ekonomist dr. Dražen Kalođera rekao nam je da ništa ne zna o 13 milijardi dolara koje su imali jugoslavenski građani u Švicarskoj. Riječ je o golemu iznosu koji njemu ne djeluje vjerodostojno, ali ne može reći ni da ga nije bilo. Slično su reagirali i još neki ekonomisti. Nismo bolje sreće bili ni kod bivšeg ministra financija u Račanovoj vladi dr. Mate Crkvenca.
– Ništa vam ne mogu reći. To je enigma koju dosad nitko nije istražio – rekao je Crkvenac dodajući da je u Hrvatskoj bilo vrlo malo tvrtki koje su se bavile uvozom i izvozom pa je stoga financijski kapital bio manje izražen u Hrvatskoj nego u Srbiji. Crkvenac je osobno poznavao Antu Markovića i Antuna Milovića i uvjeren je oni nisu imali neke ozbiljnije iznose u švicarskim bankama. Što se tiče veza predstavnika tvrtki u inozemstvu s obavještajnim službama, Crkvenac kaže da je vjerojatno bilo takvih veza, ali ne može reći koje prirode niti je ikada išta o tome čuo.
Zanimljivo je da su neki menadžeri socijalističkih tvrtki postali vrlo istaknuti političari i poduzetnici u neovisnoj Hrvatskoj. Bivši premijer Franjo Gregorić bio je direktor Astre, a bivši premijer Zlatko Mateša napravio je solidnu karijeru u Ini prije raspada Jugoslavije. Davor Štern još je jedan ministar koji je izgradio zapaženu karijeru u Ini prije demokratskih promjena. Sadašnji ministar financija Slavko Linić bio je dugogodišnji financijski direktor riječke rafinerije. Upada u oči da svi oni spadaju u onu kategoriju socijalističkih menadžera za koje dr. Pirjevec kaže da su, u najmanju ruku, mogli nešto znati o švicarskim računima.
Ne možemo ne primijetiti da su upravo ovi poduzetnici isplivali kao dobitnici tranzicije. U javnosti su ih uvijek predstavljali kao uspješne tehnomenadžere, ali se uporno prešućivala njihova socijalistička prošlost. U tom krugu tranzicijskih dobitnika kretali su se Goran Štrok i Robert Ježić. Vanja Špiljak, sin bivšeg komunističkog moćnika Mike Špiljaka, bio je jedan od najutjecajnijih menadžera u Ini, a onda je nakon raspada Jugoslavije ostao u Švicarskoj i tamo postao uspješan biznismen. Često se spominje i pokojni Gojko Santrić koji je uz menadžersku karijeru u beogradskom Genexu gradio i uspješni karijeru agenta KOS-a. Hrvatski političar i ekonomist, koji je zbog osjetljive teme želio ostati anoniman, uopće ne sumnja da su jugoslavenski političari, menadžeri i obavještajci imali velike iznose u stranim bankama. Iznosi zanimljiv podatak da zloglasna Udba nije imala tajne račune na svoje ime, nego da se skrivala iza privatnih računa.
Provizija je bila dva posto
– U tome se mogu prepoznati ljudi koji su bili predstavnici naših trgovačkih poduzeća u inozemstvu. Malo su radili za tajne službe, a malo trgovali – kaže naš sugovornik. Drugu razinu predstavljali su komunistički top-političari koji su “kao pametni ljudi znali da će se Jugoslavija raspasti i onda su se za to pripremali”. Na vrijeme su instalirali povjerljive ljude na čelne pozicije utjecajnih tvrtki u inozemstvu te preko njih pojačavali konto na svojim tajnim računima. Iako zna da je Ante Marković imao tvrtke u Austriji, naš sugovornik ističe da je najveći kapital posljednjeg jugoslavenskog premijera bio u ljudima na prostoru bivše Jugoslavije koji su mu ostali vjerni. Za razliku od Pirjevca, on smatra da taj kapital komunističkih menadžera, političara i udbaša nije u velikoj mjeri sudjelovao u privatizaciji devedesetih. Što se tiče provizije za poslove s inozemstvom, on ističe da je iznosila oko dva posto.
Pretpostavlja da najbogatiji hrvatski komunistički direktori nisu mogli imati više od 100 milijuna današnjih dolara na tajnim računima. Povjesničar dr. Ivo Lučić ističe da su tajne račune u švicarskim bankama mogli imati samo oni koji su imali velik novac, a usto i dobre razloge da ga skrivaju. Mnoga predstavništva u inozemstvu, tvrdi Lučić, bila su ekspoziture obavještajne službe koja je opet bila samo izvršni aparat Partije. Ljudi koji su tamo radili bili su od povjerenja režima, a mnogi su logično bili povezani i s obavještajnim, odnosno sigurnosnim službama. Naravno, svatko od njih priča je za sebe i ne bi bilo korektno sve ih svesti pod isti nazivnik. Također su njihove uloge devedesetih različite. Ima onih koji su iskoristili poziciju i novonastalu situaciju te se okrenuli zgrtanju osobnog bogatstva.
– Podrobnija analiza pokazuje da je apsolutna većina nacionalnog blaga koje je nekada bilo “društveno vlasništvo” završila u rukama komunističkih dužnosnika i direktora. Čudno da pored golemog interesa javnosti to još nije urađeno. Umjesto toga javnost se zabavlja i obmanjuje razvlačenjem nebitnih afera čiji su sudionici obični “drumski razbojnici” u usporedbi s velikim majstorima pretvorbe i privatizacije – zaključuje Lučić.
Tajni računi u jugoslavenske (dakle i hrvatske) političke elite u švicarskim bankama dugo su bili zabranjena zona za bilo kakvu ozbiljnu raspravu. O tome se u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj uglavnom šaputalo po privatnim kružocima. Je li sada došlo vrijeme da se prekine još jedna hrvatska šutnja?
Samo u sanaciju banaka je uloženo 12,5 milijarrdi dolara ili protuvrijednost devet Dalmatina. Mogli smo napravitia autocestu Moskva - Barcelona a ne Karlovac - Split.