Kruna mojega dječačkog ljetnog doba imala je dragulje iz krune Majke Božje Snježne, čiji bi kipac o blagdanu Velike Maše, kako su moji Kamenšćaki zvali Veliku Gospu, u bijelim opravicama uz pjesmu u procesiji nosile cure iz jednoga od župnih sela, na koje bi prema drevnome rasporedu prispio red. Škripali su mjehovi orgulja i zupčanici ringišpila, bliještala ogledalca licitarskih srca i gromade zelenkastoga leda, vonjale bačve crnoga gvirca i krckali odojci pod sjekiricama. Na muže u crnim hlačama i bijelim košuljama poput ljetnoga grada padale su murve s golema stabla, čineći ih krvavima. I ta krv slatkoga voća na štirki s mirisom hrastovih škrinja bila je jedina krv na tim proštenjima, na kojima, unatoč svim paradigmatskim praslikama, nikada nije bilo ni svađe ni tučnjave. Kao da je Gospin blagoslov iz okrilja toga zdanja iz 1407. godine, na dan kada su je anđeli s krilima bijelih roda s njezinih krovova, uznijeli na kamenšćansko nebo ponad zelene Kupe i hrastovih lugova, sve stanovnike koji joj se s radošću utječu, činio veselim i sretnim.
“Dvije tisuće godina povijesti Crkve, povijest je izdaje Kristove ideje jer Crkva stoljećima propovijeda jedno, a prakticira suprotno. Propovijeda mir – ratuje, propovijeda ljubav – mrzi, propovijeda praštanje – sveti se, propovijeda siromaštvo – bogati se“, tvrdi nobelovac Albert Camus.
Dugo sam godina volio tu žestoku, inteligentnu misao iz “Pobunjenog čovjeka“, sve dok se jednoga dana nisam protiv nje upravo kamijevski pobunio. Prije svega to nije /posve/ točno. Tijekom mnogih stoljeća, Crkva je dobrih djela učinila barem podjednako kao i onih drugih. A potom Camusova je tvrdnja utemeljena na pogrešnoj pretpostavci. Naime, poslanje Crkve nije prakticirati ono što propovijeda, biti elitnom i oglednom postrojbom u provođenju Evanđelja, već pronositi Božju Riječ. Evanđelje je potpuno prakticirao samo jedan jedini čovjek – Isus Krist. I nikada nitko poslije njega. Posljedica? Umro je na križu u najstrašnijim mukama. Svrha? Camus i opet daje svoj odgovor. “Krist se pojavio na Zemlji zato što su samo patnja i smrt nevinoga Boga mogli opravdati univerzalnu i beskonačnu torturu nevinosti.“ Krist je utemeljio Crkvu na čovjeku koji ga je u jednoj noći tri puta izdao. Krist je poznavao ljudsku narav i prepuštao je odluci, savjesti i slobodnom izboru svakoga čovjeka koliko će i u kojoj mjeri živjeti u skladu s Evanđeljem, odabrati između zla i dobra. I Crkvu čine ljudi, a ljudi su grešni. Da se Crkva posve drži nauka koji propovijeda, ne bi bilo ni svetaca, ni mučenika, ni blaženika, niti bi nastalo mnoštvo crkvenih redova čija je pobuna protiv matice, pretočena u raznolike pokušaje života prema evanđeoskim načelima. “Na početku bijaše Riječ“, otpočinje Knjiga sviju knjiga.
“Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o Riječi Gospodnjoj“, nerijetko izaziva pobunu jer se ta misao doživljava kao ciničan teror presitih kruha nad onima koji ga nemaju. Međutim, iz današnje naše europske i hrvatske perspektive drugoga desetljeća dvadeset prvog stoljeća, Riječ i njeno značenje dobiva jednu posve drugu, novu dimenziju. Kako bi izgledala europska povijest da Crkva stoljećima nije pronosila Riječ o ljubavi, praštanju, milosrđu, skromnosti? U svakom bi slučaju bila krvavija nego što jest. Bila bi to mnoga stoljeća patnje, ali bez nade koju Riječ nosi i pronosi. Riječ ima snagu i vrijednost po sebi, i ne treba je vrednovati prema moći njena ostvarenja.
Marguerite Yourcenar, također francuska nobelovka i prva žena članica francuske Akademije, u svojem remek-djelu “Hadrijanovi memoari“ apokrifnom životopisu velikog i mudrog rimskoga cara, citira vladara koji u kršćanstvu ne vidi nikakve opasnosti jer je nauk te nove vjere toliko suprotan ljudskoj naravi, ljudskim težnjama, strastima i ambicijama, da po carevu uvjerenju, nema nikakvu mogućnost da se primi.
No upravo to da se nauk koji proturječi potrebi ubij, osveti se, bogati se, kradi, pljačkaj, osvoji, da se takav nauk ne samo primio već postao službenom vjerom Rima, svjedoči o Čudu i važnosti Riječi. Jedno od najvećih čuda Božje Riječi, jest to da jedan provincijski marginalni događaj, jedno od desetina dnevnih razapinjanja diljem Carstva, da nauk jednog osuđenika na strašnu smrt kojeg su izdali i njegovi vlastiti učenici, da taj nauk bez interneta, pametnih telefona, društvenih mreža, lajkova, elektroničkih i svih ostalih medija, bez promidžbenih strojeva, PR agencija, da se taj nauk planetarno proširio i prihvatio. Nije čudo da europska megadržava taj nauk nije spomenom naznačila jednim od svojih temelja. To nije učinjeno, ne stoga da se Unija ne zamjeri svim ostalim vjerama u svojem kraljevstvu, već prije svega zato što bi je taj ustavni temelj obvezivao.
Izbacivši Riječ iz svojeg društvenog, političkog, filozofskog prostora, Europa se okrenula bezobzirnom idolopoklonstvu profita i kapitala. Materijalizam matematički mjerljivih rezultata, u brojkama, novcu, javnom dugu, porastu BDP-a, profitu, kreditnom rejtingu, marksizam je pokušao pretvoriti u filozofiju, da bi ga liberalni kapitalizam učinio dogmom. U ovom našem sićušnom, dragom nam i vječnom leptiriću, svjedoci smo te paneuropske katastrofe, u kojoj se svaki pokušaj pozivanja na Riječ, čak i izvan katoličkoga, kršćanskoga, vjerskoga konteksta, svaki spomen poštenja, pravde i pravednosti, svaki pokušaj ne borbe protiv kriminala, već govora o njemu, ismijava i prokazuje populizmom. Oni koji su na vlasti, koji su na vlasti bili i koji to žele biti, uopće ne skrivaju da država ne postoji zato da javnim novcem skrbi o potrebama svojih građana, već je riječ o privatnoj korporaciji u vlasništvu bogatih, čiji se upravljački menadžment koji uvijek i samo radi u njihovu i svoju korist, ponekad mijenja izbornom voljom roblja čije je jedino stvarno pravo, pravo glasa.
Dobar članak!