Čudni su ti autorski paradoksi. Proteklih desetljeća, dok sam snimao filmove, od “Male pljačke vlaka “ do “Oficira s ružom”, od “Vremena ratnika” do “Dva igrača s klupe”, i “Zemlje čudesa”, često bi me pitali o filmu kao sredstvu takozvanoga angažiranoga izričaja. Odbijao sam tu namjenu, tvrdeći kako je film nešto suviše rijetko, složeno, dugotrajno u nastajanju, pa i skupo, e da bi se njime izricale teze, misli i istine, koje je poglavito u slobodnome i demokratskome društvu, znatno jednostavnije, jeftinije i efikasnije izreći u novinama. No u vremenima mojeg filmskog progonstva, eto me ondje gdje nisam mislio da ću se kao scenarist i redatelj, naći – u novinama. Kao radosti i pribježištu.
Ima tomu više od četvrt stoljeća kako se na venecijanskome Tronchettu hrvatski izletnički autobus parkirao pokraj slovenskoga, e da bi naš kondukter, gledajući susjede kao da su mu oni razorili Vukovar, rekao: „Poslal bi ja njima u Piranski zaljev Petra Krešimira Četvrtoga, pa neki si misliju.“
Hrvatska po pola
Sve državne granice tijekom povijesti iscrtane su nasiljem. One prirodne, nasiljem prirode, a ostale, nasiljem ljudi. Kada bi planine, divlje rijeke i glečeri, bili nesavladivi vojskama, države bi takve granice priznavale svojima. Sve ostale, bile su stvorene nasiljem i krvlju. Jedna sila, moćnija od druge, rekla bi ovoj drugoj; ovo dovde je moje. I baš nikada nije bila riječ o pravu, pravdi, prirodnome pripadanju, a kamoli katastarskim česticama i gruntovnim knjigama. Postoji i treća vrsta granica, istina rijetka, posve incidentna, ali zanimljiva; Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, Nikita Hruščov, rodom Ukrajinac, u čast tristote obljetnice ujedinjenja Rusije i Malorusije, bratskom ukrajinskome narodu, dekretom je darovao vjekovima ruski Krim, da bi šezdeset godina kasnije vraćanje Krima tamo gdje pripada bilo nazvano okupacijom, otimačinom i kršenjem svih europskih zakona i načela. Čudno je to selektivno suočavanje Zapada s naslijeđem komunizma, čija je krimska tekovina proglašena svetinjom, poglavito kad ondje vide svoje flote, a prije svega koncesije i resorte. U našem hrvatskom slučaju, postoji jedna legenda u crtanju avnojevskih i pritom budućih državnih i međunarodno priznatih granica kada je, navodno, jedan visoki dužnosnik, Hrvat, učinio ono što tijekom stoljeća nije uspjelo moćnoj osmanlijskoj sili, a to je da Bosna dobije izlaz na more. Taj bosanski morski izlaz osim političke i partijske volje, nije imao nikakvoga ni prirodnog, ni povijesnog, pa ni političkog uporišta, osim što je crvena bosanska buržoazija tijekom desetljeća na tih petnaestak kilometara oduvijek hrvatske obale, sagradila svoju Villen rivijeru. Tako je buduća samostalna hrvatska država, a s time se uporno odbijamo suočiti, zanavijek podijeljena u dva dijela i budući pelješki most,bit će tek velevrijedna proteza tome trajnom invaliditetu.
Nije točno kako povijest pišu pobjednici. Povijest pišu pobjede. Povijest piše ono što je na dulju stazu bilo uspješno. Prepustiti povijest povjesničarima, jednaka je greška kao fiziku fizičarima. Naprave atomsku bombu, a onda se prave kako nemaju nikakve veze s tisućama pobijenih i desetljećima straha od nuklearne kataklizme. Povijest treba prepustiti njoj samoj. Tijeku i zubu vremena koje neumoljivo mrvi i glođe privremenosti i efemernosti, te ljude i pojave stavlja tamo gdje pripadaju. Ponekad se sjetim svoje prve godine Pravnoga fakulteta, kada se za jedan ispit nisam dospio ni htio spremiti, jer mi je sve to skupa bilo silno dosadno i zamorno, a predmet se zvao, otprilike, „državnopravna povijest jugoslavenskoga prostora“. Od tih silnih stranaka, parlamentarnih bitaka, Obznana i obračuna, osjećao sam jednaku mučninu kao i danas kada slušam i gledam zgode našega stranačkoga života. Uglavnom, čekajući ispit u depadansi Fakulteta na Gornjemu gradu, znamenitoj birtiji Taverni, dočuo sam kako je profesor kod kojega polažem na zubu Udbe zbog svojih antikomunističkih i hrvatskih uvjerenja. I prvo njegovo pitanje meni bilo je državno-pravni ustroj 1941. godine, a nakon raspada i poraza Kraljevine Jugoslavije. Otpočeh time, kako je Hrvatska tada, prvi put, a nakon srednjega vijeka dobila svoje prirodne i povijesne granice. Na koncu, to je bilo i točno. Pa i Miroslav Krleža u svojih Deset krvavih godina napominje kako je osmanlijsko osvajanje hrvatske Bosne oduzelo Hrvatskoj prirodni i za opstanak nužni državno-pravni prostor. Moj ispit bio je okončan uz pozamašnu peticu, a ja sam se nadao da dvojica kolega studenata koja su sa mnom pribivala u profesorovu uredu neće upamtiti moje ime i izgled te da u sitnu noćnu uru na vratima svoje podstanarske sobe neću začuti kucanje sudbine. Hoću reći, zapravo ponoviti notornu istinu kako granice nisu pitanje prirode i pravde, već moći, ne trenutačne, već dovoljno trajne.
Trst je naš
Pritom, nipošto nije točno da je Tito Istru vratio matici zemlji, jednostavno stoga što ona unatoč svim Veli Jože sentimentima, i faktima, toj matici zemlji u državno-pravnome smislu stoljećima nije pripadala. Istina je u tome da je Tito hrvatsku Istru osvojio borbom i da je cijena toga bila ne samo u životima Osme dalmatinske brigade već u nesreći desetaka tisuća Talijana koji su, ako ćemo rječnikom patetike i fraza, napustili svoja vjekovna ognjišta. U vijugavoj ulici Fabio Severo, koja se iz krasa obrušava prema tršćanskoj luci, na pročeljima se i danas vide rafali Osme dalmatinske i Wehrmachtovih postrojba, koje su jedan marginalni i u kataklizmi Reicha nevažan grad, branile kao da brane Unter den Linden. Svi ti hrvatski životi tada, nisu služili zato da bi se zadržao Trst, već da bi se Trstom moglo trgovati za Istru. Za vrijeme takozvane Tršćanske krize koja je današnjim smartphone naraštajima jednaka nepoznanica kao Periklove reforme, kad su zagrebački demonstranti uzvikujući „Trst je naš“ razbijali prozore američkoga konzulata na Zrinjevcu, Titove su divizije, spremne ratovati s cijelim Zapadom, pjevale paradigmatski filmski refren „Druže Tito, ajmo na Milano, da jebemo Silvanu Mangano.“ U svakom slučaju bila je riječ o vremenima kad je i najširi puk išao u kino i gledao „Riso amaro“. Bilo to u današnjem globaliziranome svijetu glupo ili ne, za svaku su ozbiljnu državu granice psiho test njezine „vjerodostojnosti“. Može tvoj teritorij biti u stranom vlasništvu, možeš se hvaliti izvozom tvrtki u stranome vlasništvu kao svojim, mogu tvoja dobra biti u vjekovječnim tuđinskim koncesijama, mogu ti eurobirokrati mjeriti dužine inćuna, e, ali kad je o granicama riječ…“Što je on Hekubi, i što je njemu Hekuba, da zbog nje toliko plače“, pita se Hamlet u „Hamletu“. Što su Britancima Falklandi koji su od Argentine kao Vis od Splita, da zbog njih potegnu svoju flotu?! To su. Načelo. Temelj države. Temelj integriteta svakoga Štefa koji za pedalj preorane meje poteže štihaču i potom guli deset godina robije. Za Savudriju i njezinu valu osobno sam i sentimentalno vezan, jer ondje sam prvi put vidio more kad mi je bilo pet godina.
Nema suda gdje se ne mulja
Bojao sam se duboke vode i zato me je tata moju sestricu i mene odveo na žal, koji se, koliko se sjećam, zvao Bašamia. Voda je bila topla i plitka, i djetinja su stopala gazila po čudesnim rimskim mozaicima. I zato ne dajmo tu Savudrijsku valu. I uopće nije važan naš jednoglasni izlazak iz te predvidljive arbitražne dramaturgije, a nakon neprijepornoga slovenskoga muljanja. Uostalom, tko u našemu vlastitome praktikumu pronađe ijedan sudski postupak u kojemu se ne mulja, neka baci prvi kamen iz naše Savudrijske vale na taj grešni sud. Prestanimo se skrivati iza marljivih i poštenih savudrijskih ribara. Pa da je i cijela ta vala slovenska, ne postoji nitko normalan tko bi im branio ribariti ondje gdje vjekovima ribare. Pa na koncu, platimo koncesiju na pola zaljeva i ta će cijena biti manja od troškova samo jedne od gomile besmislenih državnih agencija. Pustite stoga ribare na miru jer vi ste barem protiv svakog populizma. Kao što povećavate mirovine povlaštenima, a ne bijednima, i stanite i iza državnih načela. Pa ako treba, poslušajte i konduktera s početka ove priče; Petar Krešimir Četvrti.
https://bs.wikipedia.org/wiki/Historija_Bosne_i_Hercegovine Kraljevina Bosna je imala izlaz na more .. Stjepan II. Kotromanić je to vodio sa Franjevcima..