Bili su “prvaci” kad su u isto vrijeme počinjali karijeru u Ministarstvu vanjskih poslova polovicom 90-ih godina prošlog stoljeća: Kolinda Grabar-Kitarović postala je najmlađa šefica Odjela za Sjevernu Ameriku, a Zoran Milanović prvi hrvatski diplomat u jednoj međunarodnoj misiji. Tada im je bilo lakše - putovi im se nisu preklapali te su svoje ne tako male ambicije ostvarivali paralelno.
Iako naši sugovornici kažu da su na početku karijere bili možda ne u prijateljskim, ali u korektnim odnosima, ponovni susret, ovoga puta na političkom polju, kad su u godinu dana kohabitacije nakon što je K. Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu 2015., a Milanović bio u zadnjoj godini mandata premijera, te nakon izbora krajem 2016. i duga i burna procesa sastavljanja nove Vlade, otkrio je sasvim novu dinamiku između bivših kolega - nesnošljivost, inat, podcjenjivanje i provokacije. Danas, 25 godina poslije zajedničkih početaka, morat će se prvi put suočiti oči u oči jer jedan drugome izravno stoje na putu prema još jednoj tituli “prvaka” - ovoga puta dužnosti predsjednice ili predsjednika RH.
Prozvali se “Dream Teamom”
Kolinda Grabar-Kitarović, koja tek treba najaviti kandidaturu za drugi mandat na Pantovčaku, i Zoran Milanović, koji je to već učinio, pripadaju sad već legendarnoj “zlatnoj generaciji” Ministarstva vanjskih poslova. Uz njih dvoje, ondje su bili i Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Joško Klisović, Orsat Miljenić... Sami sebe prozvali su “Dream Teamom”, timom iz snova, opisuje jedan sugovornik moćnu grupu iz istog krila zgrade u Visokoj ulici gdje je isprva bio smješten MVP, koja je najprije strelovito napredovala u diplomaciji, a potom prešla u politiku i zasjela na ključna mjesta u državi.
Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović došli su u Ministarstvo vanjskih godina iste godine, 1993., u vrijeme kad se tamo počelo ozbiljno raditi na stvaranju mlade hrvatske diplomacije. Ona starija generacija odradila je svoje - uspjeli su osigurati međunarodno priznanje Hrvatske u vrijeme kad ni portiri u veleposlanstvima nisu željeli primiti zahtjev za priznanje, no mladu je državu tek trebalo etablirati i - posebno važno - trebalo je diplomatski i pravno odraditi i potpuno oslobađanje zemlje te je približiti euroatlantskim integracijama.
Mate Granić bio je na čelu Ministarstva od 1993. do 2000. i vodio ekipu od 1200 ljudi koja je profesionalno stasala u to izazovno ali i uzbudljivo vrijeme. Naši sugovornici bliski ministru prisjećaju se tog vremena uz napomenu kako se i diplomacija vodila drugačije, od toga da su doveli najbolje ljude, bez obzira na političke preferencije, do toga da se svakog ponedjeljka u MVP-u održavao širi kolegij s više od 50 ljudi koji su iz prve ruke, od ministra, mogli čuti što je državna politika.
- Dame su prije kolegija išle na frizure, toliko im je to puno značilo - govori nam sugovornik te ističe: - Svi su oni došli zbog kvalitete i znanja. I napredovali su jer su kvalitetni.
Kolinda Grabar-Kitarović stigla je 1993. u MVP preko Ministarstva znanosti. Prevela je knjigu Željka Loparića “Optuženik Heidegger” te nakon toga upoznala tadašnjeg ministra znanosti i tehnologije Antu Čovića. On je ubrzo mandat predao Juri Radiću, koji je 1992. zamolio Miomira Žužula, u to vrijeme profesora na FFZG-u, da mu preporuči nekoliko studentica. Kolinda Grabar-Kitarović bila je jedna od njih. Kako su se karijere te tadašnje jezgre MVP-a i poslije isprepletale, a isprepleću se i danas, upravo će Kolinda Grabar-Kitarović 2005. zamijeniti Žužula - koji je u međuvremenu sa Sveučilišta prešao u diplomaciju - nakon afere Imostroj na dužnosti ministra vanjskih poslova.
No te 1992. Radića je uskoro na dužnosti ministra znanosti zamijenio Ivo Sanader, a nakon što je prešao u MVP početkom 1993., istim stopama pošla je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ubrzo je postala najmlađa šefica Odjela za Sjevernu Ameriku. Već je legendarna priča o učinkovitosti Kolinde Grabar-Kitarović koja se dugo prepričavala po Ministarstvu. Ministar Granić je prije puta u SAD trebao izvješće koje piše šef nadležnog odjela. Zatražio ga je u 10 ujutro i dao rok od 48 sati. No već tog istog dana u 17 sati Kolinda Grabar-Kitarović donijela je deset stranica sjajno napisanog teksta.
- Kolinda je svaku zadaću promptno ispunjavala, komunikacija joj je bila savršena, uvijek je znala što druga strana misli o nama i do svake je informacije mogla doći u 24 sata... - kaže Granić.
Orijentacija prema Sjevernoj Americi obilježila je nadalje njezinu karijeru - od 1997., kada je otišla u Veleposlanstvo Hrvatske u Kanadi, do 2008. , kad ju je Stipe Mesić spasio od nemilosti Ive Sanadera u koju je upala te je odigrao ulogu u tome da postane veleposlanica u Sjedinjenim Američkim Državama, odakle 2011. odlazi na dužnost pomoćnice glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju.
Milanovićev dolazak u Ministarstvo vanjskih poslova izgledalo je nešto drugačije. Kako bi osigurao najbolje ljude, ugledni diplomat i poslije pomoćnik glavnog tajnika UN-a Ivan Šimonović zagovarao je program pronalaska najboljih studenata koji je nalikovao head huntingu, “lovu na glave”, principu po kojem velike i uspješne kompanije traže, identificiraju i dovode najbolje kadrove u branši.
Inače, Šimonović je odigrao ulogu i u pronalasku i dovođenju i Andreja Plenkovića, u MVP godinu poslije, tako što je prepoznao ambicije, ali i iskustvo, tad netom diplomiranog pravnika koji se već tijekom faksa intenzivno bavio europskim temama. Milanović, nešto stariji od Plenkovića, te 1993. već je radio na Trgovačkom sudu. Iza njega je bio završen studij prava te osvajanje rektorove nagrade. Mnogi od tako “odabranih” nisu ni znali da su na njih u Ministarstvu bacili oko. Kako je to izgledalo, opisao je jednom Joško Klisović, poslije predstojnik Ureda predsjednika Ive Josipovića pa zamjenik ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.
- Imao sam 28 godina i već sam radio, što u to doba rata nije bila mala stvar. Te 1993. dočekala me poruka na telefonskoj sekretarici da se javim u Ministarstvo. Ništa mi nije bilo jasno, mislio sam da me prijatelji zafrkavaju. Nazvao sam, javila se jedna gospođa, predstavila i kazala da dođem na testiranje. Kakvo testiranje, nisam se ni prijavio, otkuda vam moje ime?, pitao sam. Rekla je kako su im fakulteti poslali imena najboljih studenata - kaže Klisović. Njih desetak prošlo je testiranje, a potom i razgovore za koje je bio zadužen i Ivo Sanader.
Tako je počelo druženje Klisovića i Milanovića, najprije u uredu u kojem su pisali pravna mišljenja, što je prije svake veće odluke tražio predsjednik Franjo Tuđman, a potom i privatno.
- Tako sam Zorana i pitao hoće li mi biti kum - kaže Klisović.
Nije to bilo jedino kumstvo među mladim diplomatima. Kolinda Grabar-Kitarović kumstvom je povezana s Miroslavom Kovačićem, tadašnjim kolegom, a poslije šefom projekta e-Hrvatska i poduzetnikom, dok je Andrej Plenković, koji je u MVP došao, kum Igoru Pokazu, karijernim diplomatom i sadašnjem veleposlaniku u Londonu. Milanović je obiteljski povezan s još jednim tadašnjim kolegom, Gordanom Jandrokovićem, no ta veza ide preko supruga.
Cijele bi dane provodili na poslu, prisjećaju se naši sugovornici. Nije bilo velikih druženja, ali znalo se tu i tamo otići na kavu, nakon posla na piće, pojesti nešto. Muškarce je povezao sport, nogomet i košarka, trenirali su i igrali na terenu na Tuškancu, a imali su i svoju nogometnu reprezentaciju, pa su tako igrali s Mađarima, Česima i Austrijancima, a Milanović je igrao u napadu.
Neki su bili bliskiji među sobom, neki nisu, no većih animoziteta među njima nije bilo, dodaju naši sugovornici. Neki su bili vidno ambiciozni, kažu te navode i predsjednicu i Milanovića, ali su imali različite stilove, kao i interese te polja na kojima su radili pa sukoba nije bilo. Barem ne javno. Karakter i ambicije se, smiju se, pokazali ružnije lice kad su otišli u politiku. Kolinda Grabar-Kitarović najprije je postala stranački aktivna - ušla je u HDZ još 1993., dok se Milanović učlanio u SDP 1999. Na pitanje jesu li se u to rano doba osjetile političke sklonosti, odgovori su različiti. Neki kažu da apsolutno nije bilo govora o stranačkim ili ideološkim sklonostima, drugi da su se ipak podijelili na “lijeve” i “desne”, no da za vrh Ministarstva to nije bilo važno.
- Pa Milanovića smo poslali kao prvog diplomata u Gorski Karabah 1994. Bio je vrlo ambiciozan i vrlo kvalitetan i iznimno profesionalan. Tada nije pokazivao filozofiju “mi ili oni”, koju je pokazivao u vrijeme premijerskog mandata - dodaje naš sugovornik, te se prisjeća i jedne anegdote.
Milanovića preporučio Canjuga
- Jednom mu je jedan dužnosnik, koji nije bio član ni jedne stranke, ali jest bio desne provenijencije rekao: “Vidiš kako se ponašamo prema tebi. Kako ćeš se ti ponašati kad vaši dođu na vlast?” - prisjeća se. Milanović se na to nasmijao.
Dvije godine potom, 1996., imenovan je savjetnikom u hrvatskoj misiji u NATO-u i EU u Bruxellesu. Predsjedniku Tuđmanu preporučio ga je Zlatko Canjuga, koji je bio u dobrim odnosima s Milanovićevim ocem Stipom, napisao je Ivica Radoš u Milanovićevoj biografiji. Nakon što je SDP izgubio izbore 2003. godine, Milanović je odlučio napustiti MVP i prihvatiti poziv Ivice Račana da se angažira u radu stranke. Preuzima je 2007., a premijerski mandat mu je tekao od 2011.
Još jedan iz te generacije bio je Davor Ivo Stier. Zanimljivo, Stieru je u MVP-u šefica bila kratko Kolinda Grabar-Kitarović, a poslije Milanović.
- Kolinda mi je bila tjedan i nešto načelnica jer je baš kad sam ja 1997. prešao iz Odjela za protokol u Odjel za Sjevernu Ameriku odlazila u Kanadu. Kratko smo radili zajedno, ali je bila jako ljubazna, čak nas je sve pozvala doma k sebi i priredila mali oproštaj - kazao nam je jednom prigodom Stier.
- S Milanovićem sam se upoznao kad sam se vratio s mandata u Washington. On je tada već pratio i moj rad, bio je nešto stariji i tada je bio načelnik Odjela za međunarodnu sigurnost. Pitao me želim li tamo raditi. Rekao sam dapače, nakon Washingtona mi se posao u tom odjelu činio kako izazov. Zoran je bio vrlo korektan kao načelnik i otvoren u komunikaciji, čak i kad smo imali različita mišljenja. Nikada nisam krio svoje političko opredjeljenje, ali moram reći da je on to apsolutno respektirao i nije bio isključiv. To je moje iskustvo s njim - prisjetio se.
Tadašnju toleranciju teško će ponoviti i Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović u utrci za dužnost predsjednika. Već je dosadašnja kratka politička kohabitacija pokazala da nema goreg nego kad se sukobe dvoje ljudi koji se dobro poznaju.
Nekadašnji NERADNICI ,a i sadašnji niškoristi