Zoran Milanović ne kreće s olimpijskom poniznošću da mu je najvažnije sudjelovati; kad bi se s time mogao zadovoljiti, ne bi se ni upuštao u operaciju u kojoj može izgubiti i sitniš koji mu je preostao poslije prvoga dijela bogate političke karijere. Bivšem SDP-ovu premijeru važno je pobijediti! Tko je više htio novu bitku, on sam, da svima – i sebi – dokaže da nije izgubio strast za politikom, i da je u stanju pobjeđivati, ili onaj dio njegove okoline koji je gurajući njega spašavao sebe, pa makar utopio Milanovića.
Kad se bude spuštao zastor na predstavi i gasili posljednji reflektori, Milanović u konačnoj bilanci može biti ili pobjednik ili pokojnik. Ne postoji u njegovu slučaju ni Pirova pobjeda; svaki poraz je njegov politički kraj. To što od početka okreće pilu naopako govoreći da nije favorit na papiru, ne znači da u sebi ne vjeruje da može biti favorit na biralištu. Stranka mu je osigurala što je tražio: dobio je prvoga jamca za novi kredit kod birača; sve drugo je na njemu, da ne prokocka posljednju veliku priliku da Hrvatskoj vrati dugove koje je napravio dok je vodio Vladu.
Vjerojatno je i njemu jasno da je ostao dužan, iako se, po lošem hrvatskom običaju, svi njegovi dugovi knjiže s lihvarskim kamatama. Možda će još jedino Kolinda Grabar-Kitarović, ako joj se „ne prišije nešto kompromitirajuće“ pa odustane, nositi veći teret od Milanovića. Kao što Milanović može sve dobiti, ne samo izgubiti, ona može sve izgubiti.
Na predsjednici se vidi koliko joj je draga funkcija i kako teško prelama da se upusti u novu borbu iz pozicije koja je lošija nego što je bila Josipovićeva pozicija prije pet godina da se opravdano boji poraza. Ni prilike u podijeljenoj stranci, a osobito oštri sukobi na desnici, nepovjerenje u vlast i u politiku, depresivno stanje u društvu, ne idu u prilog kontinuitetu.
Nije ni Milanović nova pojava, ali je odsutan neko vrijeme pa su mnogi birači zaboravili kako je vladao zemljom. Zapamćene su neke njegove „slavne“ fraze, koje će trebati naknadno tumačiti: ljevici će morati objasniti gdje mu je „djed ustaša“ koji je mogao zbuniti dio glasača koji i dalje drže, danas možda s više razloga nego tada, da je antifašizam jedna od bitnih odrednica lijeve politike; liberalnim biračima dužan je odgovoriti zašto je vadio „majku lekarku“ kad joj nije mjesto u pristojnoj debati; umjerenije dijelove desnice trebat će uvjeriti (i umiriti) da je napustio sektašku doktrinu „mi ili oni“ kojom je zgražao i razumnije pristalice.
Dobar predsjednik ne skriva, i ne mijenja, svoj identitet („karakter“); loš odbija sponu s onima koji ne misle kao on. Sa te pozicije kreće Milanović u neizvjesnu bitku za Pantovčak. Na ljevici su uglavnom zaboravili da je SDP u Milanovićevoj eri stajao iznad vode, i da je hrvatska ljevica i kad je gubila izbore bila konkurentna u Europi.
Promjene, ali ne silom
Povratak ljevice na vlast u Španjolskoj i Danskoj može ukazivati na to da je gubitničko vrijeme prošlo, uz neke uvjete, da se pojave nove jake ličnosti, i s novim idejama koje mogu privući birače. I u Hrvatskoj je na euroizborima prekinuta višegodišnja tendencija dominacije HDZ-a i stalnoga pada SDP-a do granice političke (ne)konkurentnosti.
Nitko još ne može reći da je nastupila trajna i dubinska promjena, ni da je Plenković odigrao svoje, ni da je Bernardić sa dva dobra taktička poteza riješio krizu stranke i učvrstio svoj autoritet vođe. Kao što je HDZ godinama prosperirao na slabostima opozicije, koliko i na vlastitim zaslugama, tako se socijaldemokracija oporavlja zato što vladajuća stranka ne rješava svoje probleme iako joj svakodnevno postaju sve teži uteg na nogama. Raspad Živoga zida, kolebanje, ako ne i rasulo, u Mostu, također tjeraju vodu na Milanovićev mlin. Isteklo je, čini se, i vrijeme Boži Petrovu, iako on to još ne vidi; nije moguće biti u vlasti i biti protiv nje a da to ne nagrize moralnu podlogu na kojoj je Most sagrađen.
Nije Zoran Milanović novo lice, to potvrđuju i oštre kritike kojima je dočekan; on je povratnik u politiku koji ne mora biti isto što je bio dok je vedrio i oblačio u državi. Ideološka ili vrijednosna ljevica ne može mu oprostiti što je, dok je bio na vlasti, koketirao s desnicom, što se nije držao više lijevih, osobito socijalnih i svjetonazorskih postulata. Bude li ikad predsjednik, ne može biti ideolog, napustio bi obvezu neutralnosti, ali može biti moralno uporište onome dijelu društva, i slijeva i zdesna, koji će podržati da Hrvatska napokon iziđe iz 20. stoljeća.
U tom smislu SDP-ov kandidat imao bi pred sobom bulevar na kojem se ne bi sudarao s vladom. Dosadašnja predsjednica na tome je planu pokazala najveća ograničenja: zbunjivala je tamo gdje je trebala razjašnjavati, poticala sukobe umjesto da ih smiruje, postavljala pitanja a nije davala prave odgovore. Ne može se sve promijeniti s pomoću vlasti, ni silom. Moralni utjecaji mogu dolaziti i iz politike, s trona, nisu nužno vezani uz oltar. Ta vrsta politike pripada razvlaštenom Pantovčaku, a zahtijeva puno više suptilnosti nego što ju je pokazivao Franjo Tuđman dok je Hrvatsku držao u ruci (previše je reći: u šaci). I puno više finoga tkanja nego što su bili spremni njegovi nasljednici, pomireni da žive u zlatnome kavezu. Moglo bi biti političke živosti sljedećih mjeseci u Hrvatskoj, sudi li se prema reakcijama koje je izazvao Miroslav Škoro kad je ubacio svoj žeton u igru prijestolja, i Zoran Milanović koji je uložio cijeli kapital.
Zbunili su, blago rečeno, predsjednicu koja ne čuje ni ono što sluša – da vrijeme prestaje biti njezin saveznik. I u politici je nezahvalnije braniti naslov nego ga napadati: profesor Ivo Josipović dokazuje svojim primjerom kako je od gotovog lako napraviti vjeresiju, a komunikator Stipe Mesić bio bi valjda doživotni predsjednik da su mu to zakoni dopuštali. Sadašnja predsjednica nema ni profesorsku aureolu, ni komunikacijsku vještinu; njoj bi pojava Zorana Milanovića na pisti za Pantovčak bila manji problem da se iza scene ne priprema Miroslav Škoro. Ništa drugo ni nju ne zanima osim pobjede.
U državi koja ne funkcionira dobro, predsjednički izbori ne moraju biti ni bacanje novca ni novo mazanje očiju biračima. Tko se nadao Milanoviću, moći će se tješiti da nada posljednja umire, krene li njegova „avantura“ u krivom pravcu. Njegova stranka pretraživala je kadrovski teren koliko je trebalo da pokaže svima da je poslije Milanovića ostao – Milanović.
U drugim, boljim okolnostima SDP bi, moguće, izišao iz svoga dvorišta; na intelektualnoj ljevici našlo bi se nestranačkih ličnosti za funkciju koja se ne troši u prevelikoj operativi, a iziskuje znanje i stabilnost da se može iskoristi i ono malo ovlasti koje su ostale šefu države za nužnu rekonstrukciju same države.
Ali, veze između stranaka i inteligencije obostrano su pokidane, pa se više ne može ni u Hrvatskoj dogoditi nikakav Periklo. To je, jednostavno, tendencija u svijetu, koju podržava i politika, jer znalce trampi za početnike, i teoretičari politike, jer su proglasili da je politika mrtva. Linijom manjeg otpora, Davor Bernardić se, sa svijećom u rukama, ograničio na nekoliko stranačkih „kardinala“ i po ubrzanom postupku iz konklave na Iblerovu trgu pustio pravi dim, da se ne vidi da je moglo gore završiti. Šef SDP-a do daljnjega je spasio svoj stolac a s „groblja Milanovićevih žrtava“ nisu se glasnije javljali duhovi koji se i dalje plaše njegova karaktera.
Njemu se mora priznati da se ne plaši, čak ni sebe samoga: mnogima koji mu priznaju brojne kvalitete, kojima političari u većini ne obiluju, od znanja i inteligencije do energije i hrabrosti, a osporavaju karakter, kao njegovu Ahilovu petu, on je suprotstavio karakter kao svoju prednost i svoju snagu. Okrenuo je, opet, pilu naopako: predsjednik s karakterom može biti politički – ne samo polemički – odgovor, i prema drugima, da ih pita imaju li oni karaktera, i prema sebi, da prizna da je svjestan svoga karaktera. Je li to obavijest, na znanje i na ravnanje političkim protivnicima, da pod njegovu kožu nije uselio politički kalkulant, bez stavova i bez uvjerenja? Ili poruka pristalicama da na njega mogu računati? Karakter je pozitivna osobina i u politici; tvrdoglavost nije. Kod Milanovića su se te dvije osobine miješale; je li ih, dok je bio na duhovnim vježbama, uspio razdvojiti, da on vlada karakterom, a ne karakter njime?
Njega su (do)čekali iza ugla svi oni kritičari koji znadu dobro da ne postoji savršeni kandidat, ali ne mogu prihvatiti da se na Pantovčak neće useliti pobjednik koji će u ruci imati ključeve svetog Petra, a ne šifru Franje Tuđmana. Tko se Milanovića plašio, taj će reagirati na svaki njegov šum. Dok je vodio Partiju i Vladu, nije u javnosti ostavljao dojam velike sistematičnosti, neki kažu ni radišnosti, ni posebne pravednosti.
Ako na političkom „groblju“ ima stvarno njegovih žrtava, Milanović ima priliku napraviti korak prema njima, da uvjeri da je razvio kapacitet potreban za okupljanje, da dokaže da ima snage suočiti se s vlastitom prošlošću da bi se mogao okrenuti budućnosti i da je u stanju osloboditi se vlastitih hipoteka da bi mogao izvoditi zemlju iz zatrovane atmosfere koja je sve više guši. U godinama njegove apstinencije od politike, Hrvatskom su ovladale neke nove bolesti, od iseljavanja mladih i školovanih ljudi, dešperatnoga ozračja, političke netolerancije, nasilja i mržnje.
Za političara njegova ranga, nastupa plodno vrijeme kad može stati na čelo kolone, ako prije toga uspije uvjeriti ljude da ga slijede. Hrvatskoj dramatično nedostaju dvije stvari: jasnija perspektiva, da njezini građani ne moraju drugdje tražiti ono što imaju u zemlji, i efikasnija i pravednija („normalnija“) država. Ne mora predsjednik (ili predsjednica) lupati šakom o stol i ratovati s Vladom da dobije saveznike za svoju politiku. Dovoljno je da zna stvoriti novu, pozitivnu atmosferu da se ljudi, napokon, mogu uhvatiti za nešto vjerodostojno. Ljevica je vlast u zemlji izgubila kad je izgubila Pantovčak.
Zoran Milanović nije iz udobnosti Banskih dvora shvaćao da će poslije Ive Josipovića, u šatorskoj logici „oba padaju“, i on doći na red. Čudno je da ni prstom nije mrdnuo da zaštiti „svoga“ predsjednika, s kojim nije bio osobito blizak; vjerojatno u njegov karakter spada i to da je bliži s ljudima izvan politike, i nije u tome usamljen. Mnoge se stare veze – da li i fatalne, to će se još povlačiti – nastavljaju i poslije njega uvlačiti u politiku. Zašto je Milanović od saveznika pravio protivnike, a od protivnika neprijatelje, sigurno ne spada samo u njegov naprasni karakter.
Milan Bandić ga je mogao nervirati jer je izigravao Majku Tereziju u poslu u kojem se svaki dan moraju mijenjati plahte; Slavko Linić mu je išao na živce jer je državne financije vodio kao obično knjigovodstvo; Zlatko Komadina mu se penjao na glavu jer ga je impresionirala (i blokirala) funkcija; Mirela Holly mu jer zapela za oko jer je narušila njegovu koncepciju političke nevinosti; Aleksandra Kolarić mu je parala uho jer je htjela da je svi čuju… Tako se stvarao pokret otpora protiv Milanovića, koji se vjerojatno neće obnoviti; mogu se očekivati neke diverzantske akcije, da zagrebački gradonačelnik podmetne neku minu, da Grobničanin pokaže da se i on znade svađati, da riječki župan ne dođe na njegovu inauguraciju, ako do nje ikad dođe.
Da je Plenković više riskirao
Ne dolaze Milanoviću prijetnje iz njegova muzeja prekinutih veza. Ima on dosta razvijenu mrežu protivnika. Arogancija kojom se odnosio prema Kolindi Grabar-Kitarović imala je u sebi i nešto od ignorantskog odnosa prema instituciji, ne samo prema ličnosti. Njega Pantovčak tada nije zanimao jer su tamo, iz perspektive Banskih dvora, lijeva i desna smetala samo komplicirala jasnu liniju vladanja. Njemu se ne može reći da mu nije dolazilo na jezik sve što mu se motalo po glavi. Sve što je moralno u politici nije preporučljivo: Milanović je živi dokaz za to.
Može li ljevica povratak na vlast počinjati od Pantovčaka? HDZ nije trenutačno u najboljem borbenom stanju: zato toliko požuruje Kolindu Grabar-Kitarović da uđe u arenu. Andreju Plenkoviću treba kandidat, ne da parira Milanoviću, ta borba još nije počela, nego da oko sebe ujedini HDZ, da Stier i Kovač odlože do daljnjega svoje konkurentske planove i da svi – premijer, Vlada i stranka – mirnije uđu u polugodište hrvatskoga predsjedanja EU. Dok je bio na čelu Vlade, Milanoviću nije bilo važno tko će stolovati na Pantovčaku; znao je da je vlast tamo gdje on stanuje.
Ne može se testirati kako bi se Andrej Plenković postavio da na čelo države dođe Milanović ili neki drugi političar izvan njegove stranačke kontrole. Nije bilo nezapaženo da je Plenković itekako bio svjestan toga da predsjednica više ovisi o njemu nego on o njoj, ??to se i potvrdilo velikim zaokretom koji je ona napravila, samo da ne ostane bez njegove podrške. Sad će joj se vjerojatno u napušteni prostor ubaciti doktor-zabavljač, a da to ne bude zabavno za nju.
Možda ona izvuče svoga zabavljača; to može biti znak njezine slabosti, a ne snage. Moraju li u HDZ-u računati s time da je stranka gubila vlast svake desete godine, kad bi se zaoštrile unutrašnje podjele, i da se primiče novo desetljeće kad bi stranka mogla otići na novi remont. Najjača hrvatska stranka funkcionira na autoritetu vođe: kad je s čela otišao njegov osnivač, HDZ je bio obezglavljen, dok Ivo Sanader nije nametnuo svoj autoritet, i odlaskom izazvao isti efekt kao kad je odlazio Tuđman.
Zaokupljena skupljanjem razbijenog kristala, Jadranka Kosor propustila je učvrstiti vlastiti legitimitet u stranci, pa je Tomislav Karamarko njome obrisao pod, a Andrej Plenković ostavio ju je ispred vrata. To što je i jednoga i drugoga primila u HDZ samo govori ili o njezinoj naivnosti ili o beskrupuloznosti politike.
Da Plenković nije ponudio osobne usluge da stranka ne bi bila „talac jednoga čovjeka“, moguće je da bi HDZ poslije Karamarka završio na remontu; toliko ju je odveo, ili uveo, u desnicu desnice da Plenkovićev remake može izgledati kao povratak ulijevo.
U biti, u HDZ-u se odvija, i ne samo iza kulisa, sukob stare i mlade garde (s naglašenim izuzetkom Vladimira Šeksa, koji se svrstao iza svoga perspektivnog posinka), u nekoj mjeri inventura između HDZ-a 20. stoljeća, koji se ne može pomaknuti iz (dobivenog) Domovinskog rata, i HDZ-a 21. stoljeća, koji bi okrenuo zemlju europskim izazovima.
Možda bi u toj konfrontaciji Plenković bio uspješniji da je više riskirao. Ovako će i on i Kolinda Grabar-Kitarović, koja mu se priključila bez uvjerenja, imati velikih problema da dokažu da između 22 posto glasova, koje je HDZ osvojio na europskim izborima, i 50,1 posto, koliko mu treba na predsjedničkim izborima, nije tolika provalija da je najjača hrvatska stranka ne bi mogla preskočiti. Ima li za to dovoljno moći? Pred Hrvatsku je kandidaturom Zorana Milanovića izišao političar koji ima lice i naličje. Svatko može uzeti što mu više treba.
mjehur koji će se vrlo brzo ispuhati, nema od toga ništa...