Je li Domovinski rat bio i građanski? Jesu li ustaški i partizanski zločini jednaki?

Premda se podjele u Hrvatskoj u posljednje vrijeme sve više očituju u tzv. društvenim pitanjima, posebice kad su posrijedi obitelj, brak, spolni identitet, ljudski život ili pak legalizacija droga, to nikako ne znači da je završen dugogodišnji ideološki sukob izazvan različitim pogledima na događaje iz suvremene hrvatske povijesti. Naprotiv, on će još dugo opterećivati društvo. Pokazuju to i stavovi trojice eminentnih hrvatskih povjesničara koje smo zamolili da interpretiraju sedam važnih događaja iz suvremene hrvatske povijesti o kojima postoje prijepori ne samo u hrvatskoj historiografiji nego i u društvu. A sučelili smo ih jer upravo stavovi povjesničara često „zavade“ lijevu i desnu političku scenu, pa posljedično i širu javnost.

Darko Dukovski, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijsko-memorijalnog centra Domovinskog rata, i Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slažu se da mogu postojati različite interpretacije povijesnih događaja, jer ovise o korištenim izvorima, dostupnim informacijama, znanju, znanstvenom poštenju, ali one, kažu, nemaju veze s političkom podjelom na lijevo i desno.

– Ne postoji lijeva i desna povijest niti pravi povjesničari mogu biti lijevi ili desni. Ili su povjesničari ili to nisu. Privatno mogu pripadati raznim političkim krugovima ili strankama, ali kao povjesničari moraju se odreći svih predrasuda i služenja određenim političkim idejama – kaže Dukovski, a Klasić domeće kako je kod nas problem to što se jedno tumačenje smatra državotvornim, a izdajničkim ono koje nije u skladu sa službenim narativom. Takav stav, veli, utječe i na podjele u društvu.

– U znanosti i društvu moraju biti dopuštene različite interpretacije i različita mišljenja – objašnjava Klasić. S njime se slaže i Nazor, koji naglašava kako različitost uzrokovana ideološkom ostrašćenošću ili politikantskim aktivizmom historiografski nije relevantna.

Pridonose li pak povjesničari rješavanju ideoloških prijepora među političarima ili su ipak „krivi“ za ideološke i svjetonazorske podjele u hrvatskome društvu?

– Nije posao povjesničara ideološki ili svjetonazorski miriti ni političare niti ikoga drugoga – odrješit je Dukovski. – Mi možemo ponuditi odgovore koji su najbliže povijesnoj istini, a političari će uvijek prihvatiti one interpretacije koje odgovaraju njihovoj politici.

Klasić pak smatra da političare ne zanimaju ni znanost ni znanstvena dostignuća. Da ih zanimaju, kaže, predsjednica ne bi nikad rekla da je „za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. Uostalom, političari govore o povijesti, a pitanje je koliko je njih ikad pročitalo ijedan znanstveni rad. Nisu, dakle, povjesničari problem, oštar je Klasić.

Možda i nisu, jer podjele su sastavni dio svakoga društva, no s „našim“ je podjelama problem to što predugo iscrpljuju društvo i koče prijeko potrebno okretanje budućnosti.

1. Jesu li ustaški zločini u logoru Jasenovac jednaki partizanskim zločinima na Križnom putu / Bleiburgu?

Dukovski: Dakako da nisu jednaki. Razlikuju se po razlozima, posljedicama, sadržaju i pravnom određenju. Oni su bitno različiti. Nemoguće ih je izjednačavati. Razlozi njihova izjednačavanja nisu povijesni, nego politički. Zločini u radnom i tranzitnom logoru Jasenovac ubrajaju se u ratne zločine, a partizanski zločini koje ste spomenuli dogodili su se nakon službenog završetka rata, pa stoga nisu mogli biti klasificirani kao ratni zločini (što onda ima veze sa zastarom). Različite su i okolnosti. Bitno je drukčiji kontekst događaja na Bleiburškom polju od onoga u kojem su se događale likvidacije u logoru nad civilnim stanovništvom čiji je krimen uglavnom bio njihov rasni, vjerski ili nacionalni status. Likvidacije i zločini koji su se pak događali tijekom Križnoga puta motivirani su osvetom, odmazdom, moguće i drugim niskim porivima (slično se događa u Francuskoj, primjer pripadnika francuske 33. SS divizije Charlemagne), ali prešutnom i nikada izrečenom odlukom političkog vrha NOP-a da se radikalnim metodama riješi problem političkih protivnika u razdoblju dovršetka socijalističke revolucije koja se u ozračju građanskog rata vodi usporedno protiv talijanskog i njemačkog okupatora i tako umanji mogućnost mogućeg poratnoga građanskog rata, posebice s obzirom na Churchillov plan „Nezamislivo“ (Operation Unthinkable) o napadu Saveznika na Sovjetski Savez (koji se trebao pokrenuti 1. srpnja, ali je zaustavljen 10. lipnja 1945.), a koji se u različitim verzijama i tumačenjima „zajedničke borbe protiv komunizma“ proširio među njemačkim i kvislinškim postrojbama.

To pak nema veze s događajima na Bleiburgu. Cirkularni brzojav J. B. Tita štabovima armija od 14. svibnja 1945. da se „energično“ spriječi likvidacija zarobljenika znači da je Tito znao da se to već događa ili će se događati, ali i to da je formalno pokušao spriječiti nezakonite (bez suda) likvidacije. Koliko iskreno i predano, drugo je pitanje. Jesu li počinitelji tih zločina, dakle protivno zapovijedi, procesuirani? Naravno, da nisu!

Nazor: Koji je smisao „mjerenja“ tih zločina? Svaki zločin treba osuditi, to dugujemo žrtvama. Zločini nad Srbima, Židovima i Romima, ali i Hrvatima, te rasni zakoni i logori, ljudski i moralno su neprihvatljivi i razlog su zašto ustaški režim ne može biti i nije u temeljima suvremene i demokratske Republike Hrvatske. I blaženi, a vjerujem vrlo brzo i sveti, Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup napisao je da je „čitav (logor) Jasenovac sramotna ljaga“. Dakako, sramotna je i velikosrpska manipulacija brojem žrtava u Jasenovcu. Jednako tako, sramotna ljaga na partizanskom pokretu jesu masovni zločini koje su partizani počinili tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme komunističkog režima. Teza da su partizanski i komunistički zločini samo reakcija/osveta za ustaške i da su mnogi ubijeni na Križnom putu bili zločinci, primitivna je i netočna, a oni koji na taj način relativiziraju zločine uteg su svakom društvu koje želi biti demokratsko i pravedno. Prema takvoj, nakaradnoj tezi, bila bi opravdana svaka, pa i zločinačka reakcija na teror srbijanskih vlasti nad Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, na ubojstvo Stjepana Radića i ostalih hrvatskih zastupnika u Beogradu, na 150 masovnih i najmanje 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih snaga u Domovinskom ratu… Relativizaciji zločina i manipulaciji brojem žrtava, kao izvoru frustracija i podjela u hrvatskom društvu, treba se suprotstaviti ozbiljnim znanstvenim projektom o stradanju Hrvata i hrvatskih građana u 20. stoljeću, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Klasić: Apsolutno nisu. U prvom slučaju radilo se o praksi koja je proizlazila iz teorije i o zakonski motiviranom i provedenom ubijanju. Na temelju rasnih zakona proveden je genocid i etničko čišćenje; ako ste bili Srbin, Židov, Rom, pa čak i komunist, imali ste vrlo malu šansu da preživite. S druge strane, zločini koji su se dogodili nakon Bleiburga – iako ih osuđujem i mislim da su najveća sramota antifašističkog pokreta – ipak su posljedica onoga što se događalo u NDH. Riječ je o osveti, ali i o, da tako kažem, činu opreza, jer je ustaška vlast nekoliko dana prije povlačenja iz Zagreba ponudila svoje usluge Velikoj Britaniji i zapadnim saveznicima – da se nastave boriti protiv partizana, u novom ratu u kojem su se trebali obračunati kapitalizam i komunizam. U jugoslavenskoj vojsci, dakle, prevladavao je strah od mogućeg iskorištavanja te vojne sile za neki budući rat. Nije to nikakvo opravdanje, ali su to razlozi za zločin. Ustaše su, dakle, ubijali nekoga zato što je bio Srbin, Židov ili Rom, a partizani su u osveti ubijali – 95 posto – ustaške vojnike, političare i one za koje su smatrali da su kolaborirali s ustaškim režimom. Naravno, stradali su i nevini ljudi, ali nisu komunisti prije rata ubijali Hrvate zato što su Hrvati, nego su ih u svibnju 1945. ubijali zato što su bili ustaše.

2. Ocijenite lik i djelo Josipa Broza Tita?

Dukovski: Bio je velik, pronicljiv državnik koji se u unutarnjoj i vanjskoj politici koristio svim poznatim političkim, a ponekad i nepolitičkim metodama. U vanjskoj politici izvrsno se snalazio balansirajući između Istoka i Zapada iskorištavajući njihov sukob. Jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u hladnoratovskom razdoblju i bipolarnom svijetu bilo veliko postignuće. Bio je komunist staroga kova i u tom smislu treba promatrati njegove političke odluke, posebice s obzirom na nacionalno pitanje unutar jugoslavenske federacije, posebice u vrijeme Hrvatskog proljeća. Bio je Hrvat jugoslavenskog usmjerenja kojega su vrijeme i događaji, posebice u kasnijem razdoblju, „pregazili“. Kao predsjednik Jugoslavije imao je svoje uspone i padove, dobre i loše odluke. U nekim dijelovima Hrvatske – Međimurju, Istri, Hrvatskom primorju, posebno je štovan zbog toga što su te hrvatske zemlje nakon rata pripojene Hrvatskoj.

Nazor: U kontekstu hrvatskih državnopravnih interesa, neki postojanje Hrvatske kao jedne od republika jugoslavenske federacije s vlastitim ustavom smatraju “temeljem hrvatske opstojnosti i polaznom točkom za ostvarenje pune državne suverenosti hrvatskoga naroda”. O tome se može raspravljati, no Jugoslavija je u Titovo vrijeme bila centralizirana i partijska država, s primjetnom iznadprosječnom zastupljenošću srpskih kadrova u republičkim tijelima i ustanovama, a unatoč svim promjenama, uvjetnim „liberalizacijama“ i određenim razlikama u odnosu na neke druge komunističke države, ipak je uvijek bila nedemokratska i suprotna vrijednostima na kojima se danas temelje Hrvatska i EU. Općenito gledajući, iako se smatra „državnikom europskog, pa i svjetskog ranga” i „uglednim i sposobnim vođom“, Tito je bio diktator kojeg će, zbog masovnih pogubljenja te sustavnog kršenja ljudskih sloboda i terora nad političkim neistomišljenicima, objektivan povijesni sud “ocijeniti oštro, kao komunističkog vođu koji je činio zlo”. Premještanjem Titove biste iz Ureda predsjednice RH u muzej i preimenovanjem maršalova trga u Zagrebu na civiliziran je način poslana poruka da osobama koje su imale glavnu ulogu u totalitarnim sustavima nema mjesta u javnom prostoru jedne demokratske države. Time se ne umanjuje važnost hrvatske borbe protiv fašizma (i nacizma), koju su Hrvati u Istri započeli već početkom 1920-ih, pa bi trebalo razmisliti da datum obilježavanja Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj poštuje i tu činjenicu.

Klasić: Kad govorimo o bilo kojoj temi iz hrvatske povijesti, trebamo se riješiti crno-bijelog pristupa i pristupa ili-ili. Nema političara u 20. stoljeću za kojeg možemo reći da je bio ili zločinac ili heroj. Roosevelt je najveći američki predsjednik, pa ipak nije učinio ništa da se ukinu rasizam i segregacija, za vrijeme rata zatvarao je Japance u logore itd. Kao ni Winston Churchill, jer rasizam je u Velikoj Britaniji do 1965. bio zakonski dopušten. Josip Broz Tito nije crno-bijela ličnost, nije svetac, nije isključivo heroj, niti isključivo zločinac. On je produkt jednog vremena, jedne ideologije i u određenom trenutku činio je dobre stvari. Vodio je najveći i najbolje organizirani antifašistički pokret u Europi. Mnogi su se kudikamo jasnije mogli opredijeliti ili voditi antifašistički pokret, npr. Vladko Maček, ali nisu. A mogla je i Katolička crkva barem deklarativno stati na antifašističku poziciju. Tito je, također, tijekom Hladnog rata uspio naći treći put kojim će svoju zemlju učiniti važnom. Danas bi svaki diplomat u Hrvatskoj mogao naučiti nešto iz toga kako od jedne male, siromašne, gotovo nebitne zemlje stvoriti subjekt na međunarodnoj karti. Hrvatska danas nije ni objekt, a kamoli subjekt. Tito je, naravno, učinio i puno lošega. Bio je produkt komunističke ideologije, nije vjerovao u demokraciju, u ljudske slobode, i bio je vrlo rigorozan prema onima koje je doživljavao kao prijetnju.

3. Što je temelj hrvatske državnosti: ZAVNOH, Ustav SFRJ iz 1974., Domovinski rat ili nešto drugo?

Dukovski: Sve što ste nabrojili i dosta toga što niste (od srednjega vijeka pa do kraja Prvoga svjetskog rata) ugrađeno je u temelje današnje hrvatske državnosti. Pitanje hrvatske državnosti povijest promatra i objašnjava kao proces „dugog trajanja“, uvažavajući razdoblja kontinuiteta i diskontinuiteta, a ne kao rezultat nekog izdvojenog i izoliranog političkog događaja.

Nazor: Sadržaj Izvorišnih osnova Ustava RH govori o različitim oblicima težnji hrvatskoga naroda za suverenitetom tijekom povijesti i ističe tisućljetni kontinuitet hrvatske državnosti – od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća, u kojem se navodi Banovina Hrvatska, ZAVNOH, Ustav iz 1974., odbacivanje komunističkog sustava i Domovinski rat, odnosno sugerira da današnja Hrvatska kao demokratska država načelno treba biti u suprotnosti s NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije. Prema tome, temelj hrvatske državnosti postavljen je već u ranom srednjem vijeku, a suvremena demokratska Republika Hrvatska temelji se na “Ustavu RH (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.–1995.)“! Sukladno tome, hrvatski Dan državnosti trebao bi poštovati u Ustavu navedenu činjenicu o “srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću“, kao i činjenicu da je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. donio ustavnu odluku o „suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj“. Datum donošenja takve povijesne odluke zaslužuje biti praznik – Dan nezavisnosti (od SFRJ)!

Klasić: Ni u ovom slučaju ne može biti ili-ili. Ideja hrvatske države nije nastala ni u ZAVNOH-u, ni u Ustavu SFRJ iz 1974., niti 30. svibnja 1990. U preambuli Ustava stoji da je ideja hrvatske državnosti u različitim oblicima postojala stoljećima prije 20. stoljeća. Uostalom, najvažniji simboli državnosti – himna, grb, teritorij – postojali su i prije. Grb postoji već stoljećima, himna od 19. stoljeća; čak je i u socijalističkoj Jugoslaviji proglašena himnom države Hrvatske. Današnji hrvatski teritorij nastao je također u vrijeme socijalizma. Riječ je, dakle, o kontinuitetu ideje hrvatske državnosti, koja se nekad mogla ostvariti na jedan, a nekad na drugi način. Godine 1990. i 1991. dobili smo uz državnost i neovisnost, ali bez svih ovih prethodnih događaja ne bismo smjeli odrediti točan trenutak od kojeg počinje hrvatska državnost.

4. Što su uzroci i posljedice Domovinskog rata? Kako biste definirali njegov karakter?

Dukovski: Kao uzroke možemo spomenuti društvenu, političku i gospodarsku krizu u Jugoslaviji koja svoje korijene vuče s početka 1980-ih, i koja je potkraj toga desetljeća doživjela svoj vrhunac. Preustrojstvo ili raspad Jugoslavije, istina, bilo je planirano, pa i poticano izvan Jugoslavije (u okviru globalnog projekta slamanja „komunističkih“ režima tijekom ustrojavanja nove geopolitičke karte Europe i „novoga poretka“) s nacionalnim snagama koje su bile spremne prihvatiti rizik rastrojstva Jugoslavije, ali sam rat u Jugoslaviji nije izbio zbog pogreške ili snažne umiješanosti međunarodne zajednice. Vodili su ga narodi jugoslavenske federacije predvođeni svojim političkim elitama, a u skladu s općim političkim kretanjima i suprotstavljenim političkim zahtjevima, idejama, ideologijama, težnjama i vizijama vlastite postkomunističke budućnosti.

Najvažnija pozitivna posljedica Domovinskog rata jest samostalna, demokratska (premda se demokraciji još uvijek učimo) hrvatska država, tržišno gospodarstvo i mogućnosti koji se time otvaraju. Postoje, dakako, i negativne posljedice rata, no to su problemi koji su se pojavljivali poslije svih ratova i za čije rješavanje treba vremena. Ni Hrvatsku to nije zaobišlo, ali predugo traje. Najveća je negativna posljedica to što je rat postavio jedan negativan obrazac političkog ponašanja koji je hrvatsko stanovništvo, umjesto da ga ujedinjuje, podijelio na višoj razini sukoba svjetonazora u kojemu nema pomirbe do današnjih dana.

Domovinski je rat, kao što mu ime govori, rat za opstanak države koja je nastajala i u kojemu su sudjelovali njezini građani bez obzira na političko, vjersko ili nacionalno opredjeljenje. U javnosti, ali i u historiografiji vladaju različite i uglavnom suprotstavljene percepcije i interpretacije o karakteru rata. Povjesničari se do sada ne mogu složiti ni o periodizaciji rata, a kamoli o pitanju njegova karaktera. Domovinski rat (1991.–1995.) bio je nadasve državotvoran, obramben i oslobodilački. Bio je to rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države, ali je imao i elemente građanskog rata (prilagođeni eufemizmi su: „nemeđunarodni oružani sukob“ ili „unutarnji sukob“). Građanski rat ne podrazumijeva samo oružani sukob među pripadnicima istog naroda nego i između državljana zajedničke države do 8. listopada 1991., a od tada Republike Slovenije i Republike Hrvatske, posebice nakon njihova međunarodnog priznanja tijekom prosinca 1991. i siječnja – veljače 1992. Naposljetku, „zaboravlja“ se ili negira to da su i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj bili državljani Republike Hrvatske. Ono što je najvažnije – obrambeni i oslobodilački rat ne isključuje postojanje građanskog rata. Ne samo da se ne isključuju nego nisu ni u kontradikciji, oni se događaju istodobno. Poveznice možemo naći u Američkom građanskom ratu ili Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Poslije međunarodnog priznanja bivših republika, rat se potkraj 1991. i tijekom 1992. nastavio u Hrvatskoj kao međudržavni (bilateralni), a u nekim se dijelovima Hrvatske i nakon priznanja nastavio, na lokalnoj razini, kao „nemeđunarodni“.

Ne znam zašto se dio hrvatske javnosti i političara tome toliko opire i sve one koji o tome drukčije razmišljaju i argumentirano objašnjavaju nazivaju „neprijateljima i mrziteljima svega što je hrvatsko“. Treba pogledati definiciju građanskog rata prema međunarodnim zakonima i konvencijama. Pa što i ako je bio? Međunarodna ga zajednica u svojim službenim dokumentima naziva građanskim, kao i brojni strani priznati povjesničari, politolozi i pravnici, a postojanje elemenata građanskog rata potvrđuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci U-III-4150/2010 od 12. 1. 2015. (N.N. br. 6/2015.), samo što ga on naziva „unutarnjim sukobom“. Političke odluke i deklaracije kojima se negira događaj građanskog rata ne mogu biti argumentom da se on nije dogodio.

Nazor: Uzrok Domovinskog rata je velikosrpska politika i namjera tadašnjeg vodstva Srbije i Srba u RH i BiH da se, uz pomoć srbizirane JNA, ostvari ideja „velike Srbije“, odnosno da svi Srbi žive u jednoj, „etnički homogenoj“ državi, sa zapadnom granicom duboko na teritoriju RH. Prema tome, Domovinski rat klasičan je primjer rata za teritorij, u kojem je cilj velikosrpskog agresora (JNA i srpske snage iz Srbije, dijela BiH i RH te dijelom i postrojbe iz Crne Gore) bio okupirani dio teritorija RH pripojiti Republici Srbiji. Uz pozitivne posljedice – izborenu nezavisnost Hrvatske i demokraciju, tragične posljedice takvoga, Hrvatima nametnutoga rata, jesu ljudski gubici i materijalna razaranja, koje u emotivnom i gospodarskom smislu i danas osjećamo.

Klasić: Za raspad Jugoslavije i agresiju najzaslužniji je Beograd, odnosno Slobodan Milošević, i to od trenutka kad preuzima vlast u Srbiji. Srpska intelektualna opozicija smatra da se nezadovoljstvo Srbije položajem u Jugoslaviji prelilo na nezadovoljstvo Srba u cijeloj Jugoslaviji, što će postati glavni razlog i povod za pobunu u Hrvatskoj. Možemo govoriti o tome jesu li Srbi u Hrvatskoj imali razloga za nezadovoljstvo, ali sigurno nije bilo razloga za oružanu pobunu. Nova hrvatska vlast možda je drugačijim pristupom mogla minimalizirati ulogu Slobodana Miloševića, neki njezini postupci nisu bili mirotvorni, ali to svakako nije bio glavni povod za pobunu.

Što se tiče posljedica Domovinskog rata, hrvatsko je društvo i 30 godina nakon rata podijeljeno, među ostalim i zbog odnosa prema određenim ratnim događajima kao što su npr. „naši“ zločini i „njihove“ žrtve. Osim toga, iako smo iz Jugoslavije izlazili kako bismo živjeli u demokratskoj i pravnoj državi, često mi se čini da smo 30 godina nakon izlaska još uvijek daleko od tog cilja.

Kad je riječ o karakteru Domovinskog rata, ne vidim zašto je problem reći da se 1991. radilo o građanskom ratu u Jugoslaviji. Do 8. listopada Hrvatska je sastavni dio Jugoslavije, u ljeto 1991. Hrvat i član HDZ-a bio je predsjednik Jugoslavije, dakle u počecima rata Hrvatska je sastavni dio Jugoslavije te možemo govoriti o građanskom ratu. Pobuna hrvatskih građana Petrinje, Gline, Knina, Vukovara itd. protiv Zagreba također je sukob građana unutar iste države. Poslije, posebno nakon 8. listopada 1991. kada Hrvatska proglašava svoju neovisnost, riječ je o agresiji. Svi vojnici koji nisu građani Hrvatske, a našli su se u tom trenutku na hrvatskom teritoriju, u principu su u međunarodnoj agresiji. Međutim, i dalje protiv hrvatske vlasti ratuju i njezini građani, od kojih su mnogi nakon abolicije ostali hrvatski građani te i danas žive u Hrvatskoj. To što imate međunarodnu agresiju i prisutnost međunarodnih vojnih snaga ne umanjuje činjenicu da može postojati građanski rat. Libanonskog građanskog rata, na primjer, ne bi bilo bez prisutnosti Izraela i Sirije, u španjolskom građanskom ratu teško da bi Franco pobijedio bez Hitlerova Trećeg Reicha itd.

5. Kako biste definirali operaciju Oluju i njezine posljedice?

Dukovski: Operacija Oluja od presudne je važnosti za oslobođenje hrvatskog teritorija i pobjedonosan završetak Domovinskog rata. Ona je važnija utoliko što je provedena vlastitim snagama (uz malu obavještajnu pomoć NATO-a i SAD-a), strateškim i taktičkim promišljanjem časničkog kadra te zato što je prošla s relativno malim brojem žrtava u vrlo kratkom vremenu od samo nekoliko dana. Bila je to akcija koja je pokazala vojnu neodrživost srpske paradržave na hrvatskom teritoriju.

Posljedice Oluje za Hrvatsku i Hrvate bile su pozitivne. Prognani su se mogli vratiti svojim kućama i započeti obnovu, a život se nastavio dalje. Za dio Srba u tzv. „Republici Srpskoj Krajini“ posljedice su bile teške. Dogodio se egzodus civilnog stanovništva unatoč pozivu hrvatskog vrha da ostane na svojim ognjištima; iako se znalo da to, poslije svih događaja, neće biti moguće (sličnost s egzodusom Talijana iz Istre i Dalmacije 1945.-1947.). Zbog toga što su se tijekom i nakon operacije dogodili zločini neodgovornih pojedinaca i skupina, pripadnika HV-a (uglavnom lokalnih postrojba), HVO-a i Armije BiH nad srpskim civilnim stanovništvom, srpsko je stanovništvo izbjeglo na područje Republike Srpske ili Srbije. U takvim ratovima uvijek postoji nekakvo „dugovanje u krvi“, koje se na kraju rata naplaćuje, što se na ovim prostorima tijekom povijesti uvijek događalo.

Nazor: Oluja je oslobodilačka operacija hrvatskih snaga, koja je zbog srpskog odbijanja svakog pokušaja mirne reintegracije okupiranih područja RH i zbog stanja u Bihaću bila nužna i neodgodiva. Upravo je Olujom deblokiran Bihać od opsade srpskih snaga, čime je prijateljska Hrvatska vojska spriječila novu humanitarnu krizu i genocid nad muslimanima. Posljedice Oluje su povratak prognanih Hrvata u svoje domove, najčešće zgarišta, te teritorijalna cjelovitost RH i sloboda njezinim građanima, zbog čega je Hrvatima riječ Oluja danas istoznačnica za slobodu i pobjedu. Posljedice Oluje su i kolateralne žrtve, koje su neizbježne u takvim operacijama, te odlazak dijela hrvatskih građana srpske narodnosti, koji nisu željeli živjeti u samostalnoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi.

Klasić: Oluja je prije svega oslobodilačka operacija koja je pokrenuta nakon što različiti oblici pregovora nisu zaživjeli. Njome je oslobođen dio Hrvatske nad kojim vlasti međunarodno priznate države de facto nisu imale kontrolu. No nakon Oluje pripadnici Hrvatske vojske i policije počinili su zločine koji su sramota i za Domovinski rat i za Oluju. Govoriti o tim zločinima znači govoriti o dignitetu Domovinskog rata, a zataškavanje i nesankcioniranje tih zločina i zločinaca narušavaju dignitet onih kojima nikada nije palo napamet starcima od 80 godina, civilima, pucati u glavu i ubijati ih u njihovu dvorištu. Zločini se događaju u svim ratovima i nakon svih ratova, ali njihovo nesankcioniranje i negiranje velika je sramota hrvatskoga društva.

6. Ocijenite lik i djelo Franje Tuđmana.

Dukovski: Kao i kod ocjene Tita, s time da je Franjo Tuđman bio samo devet godina na čelu države (pa nije stigao učiniti ono što je namjeravao), treba ponuditi odgovor iako mi nisu poznate sve informacije o njegovu političkom i vojnom djelovanju. U Drugom svjetskom ratu antifašist, partizan, bivši komunist, najmlađi general JNA, povjesničar, odlučan borac za nacionalna prava Hrvata, pronicljiv političar, stvarni vođa hrvatskog nacionalnog pokreta bez obzira na to što je bio predsjednikom jedne od nacionalnih stranaka. Dogodilo se da je Tuđman bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ne vjerujem da bi u to vrijeme bilo tko drugi od političara koji su se tada pojavili mogao do kraja i uspješno izvesti proces ustrojavanja hrvatske države.

Kao i kod Tita, treba uzeti u obzir i njegove zablude, pa i pogrešne procjene te autoritaran način obnašanja vlasti prvoga predsjednika Republike Hrvatske, što je moguće razumjeti u razdoblju rata, ali i ne i nakon završetka rata. Tuđmanovi politički i kulturološki svjetonazori bili su utemeljeni na historicizmu, poput koncepcije pomirbe potomaka ustaša i partizana (premda takve „zavađenosti“ po mom sudu nije ni bilo), „Banovine Hrvatske“ kao „realnog“ okvira zaokruživanja hrvatskog „etničkog i povijesnog prostora“ te „stališkog“ društvenog ustroja, bili su također vrlo važni (ako ne i presudni) za legitimaciju Hrvatske u inozemstvu.

Nazor: Niti jedan vođa, niti jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka predsjednika Tuđmana može se raspravljati, no unatoč ratu i okupaciji, te uobičajenim problemima tranzicije iz jednopartijskog u višestranački sustav, uključujući gospodarske i financijske poremećaje i probleme koji su bili posljedica raspada Jugoslavije i privatizacije gospodarstva, u njegovu je razdoblju stvorena suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek bili učinkoviti, ne smiju se zanemariti okolnosti koje sam prethodno spomenuo. Ukratko, samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, te obrana od velikosrpske agresije i pobjeda u nametnutom ratu, predsjednika Tuđmana svrstavaju među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.

Klasić: Franjo Tuđman jedan je od intelektualaca koji je krajem 1980-ih imao najjasniju viziju o tome kako bi trebala izgledati budućnost Hrvatske. I u odnosu na neke druge koji su možda imali i veći kredibilitet u javnosti, kao što su proljećari Savka, Tripalo, Budiša, Čičak ili Vlado Gotovac, on je puno jasnije i konkretnije rekao što treba činiti. Nisam se znanstveno bavio njegovim angažmanom početkom 1990-ih i nemam uvid u sve dokumente, ali ne vjerujem da je Tuđman htio rat i mislim da bi bio najsretniji da je Hrvatska dobila neovisnost bez rata. No moglo bi se raspravljati o tome jesu li svi njegovi postupci i izjave išli u smjeru da se mogućnost rata svede na minimum. Načinom na koji je upravljao državom tijekom rata i posebno nakon rata pokazao je da nije dosljedan ni demokrat ni poštovatelj pravne države. Da ne spominjem njegov autoritet u državi u kojoj su provedeni zakoni kojima je opljačkano društvo. Tuđmanu ne treba pristupati crno-bijelo. Nije bio zločinac, kako ga neki pokušavaju prikazati, ali nije ni simbol demokratičnosti i pravednosti.

7. Ocijenite politiku Republike Hrvatske prema BiH u 1990-im godinama.

Dukovski: Odgovor je složen kao i sama problematika. Mnoge informacije povjesničarima su nedostupne i vrlo je nezahvalno ulaziti u opširnija obrazloženja. U nekim slučajevima politika i odnos RH prema BiH bili su opravdani, a u nekima nisu. U vojnom smislu, zbog povezanosti bojišnica u Hrvatskoj i BiH te povezanosti srpskih paradržava, smatram da se rat itekako ticao i Hrvatske. Dakako, i u smislu zaštite svojih sunarodnjaka u BiH, koji su, nemali broj, ratovali do sredine 1992. u redovima HV-a. Bila je to važna vojno strateška odluka koja će se pokazati odlučujućom u završnoj operaciji Oluji. Zbog toga je rat u BiH postao na neki način generator rata u Hrvatskoj sve do 1995.

Nesposobnost i nesnalažljivost međunarodne zajednice da spriječi širenje rata u BiH bile su jedan od čimbenika koji je utjecao na proaktivan pristup hrvatske vanjske politike prema BiH. U političkim odlukama prema BiH učinjeno je nekoliko velikih pogrešaka, zbog kojih će se međunarodni položaj Hrvatske postupno pogoršavati tijekom 1993., posebice zbog potpuno nepotrebnog i insceniranog sukoba Hrvata i Bošnjaka, kojom prilikom je međunarodna zajednica utvrdila odgovornost Hrvatske za taj sukob. Premda je politička kombinatorika hrvatskoga predsjednika nedvojbeno uključivala razmatranje opcije podjele („raspada“) BiH, pitanje je koliko je ona bila moguća. Takva je politika morala biti napuštena i bila je početkom 1994., ali tek nakon prijetnje sankcijama.

Nazor: Politika RH prema BiH u 1990-im kompleksna je, a često se razmatra izvan konteksta. Hrvatska je podržala organiziranje Hrvata u BiH, kao reakciju na poteze srpske politike, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala, a kao rješenje podržala je i sve prijedloge međunarodne zajednice o političkom i teritorijalnom preustroju BiH. Unatoč različitim mišljenjima o uzroku sukoba između ARBiH i HVO-a, cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je za taj sukob odgovorna unitaristička politika Alije Izetbegovića, a da je cilj hrvatske politike prema BiH bio pokušaj zaštite hrvatskoga naroda, ne dovodeći u pitanje njezine međunarodno priznate granice. Stoga se može zaključiti da je politika RH prema BiH bila pozitivna, korektna i realna, odnosno nužna, s obzirom na činjenicu da je opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, strateški hrvatski interes. Konačno, Hrvatska je najzaslužnija što susjedna Bosna i Hercegovina nije postala plijenom velikosrpske politike i što je ostvarila međunarodno priznanje u granicama koje je imala u bivšoj SFRJ.

Klasić: Mislim da je ona bila vrlo nedosljedna i velikim dijelom pod utjecajem Tuđmanova povijesnog gledanja na položaj BiH. On je vjerovao da bi dijelovi BiH u kojima Hrvati čine većinu u prekrajanju granica trebali biti sastavni dio Hrvatske. Time je pomagao i slične ideje u BiH, posebno u HDZ-u BiH. Riječ je o nedosljednosti: Hrvatska je službeno priznavala BiH kao jedinstvenu državu, a vojno, politički i novčano radila je na njezinoj dezintegraciji. I brojni zločini koje su počinili Hrvati u BiH nisu počinjeni bez znanja vrha u Zagrebu.

Ni danas Hrvatska nema potpuno dosljednu politiku prema BiH, posebno kad se govori o Hrvatima. Činjenica je da neki dijelovi naseljeni Hrvatima imaju bolji, a neki lošiji tretman. Podsjećam na položaj Bosanske Posavine i u ratu i danas, ali i nekih drugih dijelova koji nisu područja Hercegovine.