Odlučili smo, ne samo zbog preporuke europskih i svjetskih sila, nego i zbog svojih nacionalnih interesa, kako ne bismo imali više žrtava i razaranja, da pokažemo svijetu da smo za demokratsko, miroljubivo rješenje. Da pokažemo da nam nije do toga da Srbi napuste Hrvatsku, već da oni koji žele priznati Hrvatsku kao svoju domovinu u njoj i ostanu. I dočekali smo dan kada je mirna reintegracija pred završetkom – kazao je predsjednik Franjo Tuđman 8. lipnja 1997. na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ispraćen pljeskom tisuća građana koji će potom “Vlaku mira” zaželjeti sretan put u hrvatski Vukovar. Jer, nakon što je dvije godine prije “Vlak slobode” protutnjao prema Splitu te nakon pobjede u vojnim operacijama Bljesak i Oluja, ratom razorenoj i teritorijalno rascjepkanoj Hrvatskoj preostalo je još simbolično vratiti se na svoje istočne granice, što se taj dan i dogodilo.
Zamišljeno gledali ravnicu
Osim predsjednika, željeznička kompozicija sastavljena od 21 vagona na putovanje prema hrvatskom Podunavlju povela je i najviše dužnosnike Sabora, Vlade, sudbene vlasti, predstavnike svih hrvatskih županija, crkvene velikodostojnike, članove diplomatskog zbora te brojne druge uglednike. Među njima bila je i Kata Šoljić, majka četvorice poginulih branitelja, koja je bila simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke u Domovinskom ratu.
– Naš predsjednik dr. Franjo Tuđman ispunio je ono što je obećao. Poslije Bljeska i Oluje rekao je kako ćemo doći u Vukovar, gdje nas je danas i doveo. Pozdravljam sve koji su omogućili da do ovoga dođe. Nikada nisam posumnjala da ćemo doći u Vukovar – kazala je Majka hrabrost, a njezine riječi, kao i ostalih putnika u vlaku, zabilježile su “jake snage” Večernjeg lista koje su činili reporteri Darko Đuretek, Miroslav Flego, Diana Glavina, Drago Veselčić i Branko Vrbošić, kao i naši fotoreporteri Mišo Lišanin, Davor Višnjić, Josip Bistrović, Dražen Bota i Jozo Petrić. Dio kolega iz Slavonije pristigao je posebnom autobusnom linijom, pa su tijekom putovanja prema Vukovaru zabilježili zanimljivu priču. Grč na licu šutljiva pripadnika Službe osiguranja MORH-a nije nam mogao promaknuti.
– Da, ja sam Vukovarac – procijedio je i dodao kako prvi put nakon vukovarske tragedije dolazi u svoj rodni grad.
– Dugo sam ovo čekao, ali znao sam, bio sam siguran da ću i dočekati – govorio je dok je autobus prolazio kroz gotovo pust Bršadin. Odjednom, postariji čovjek na biciklu koji je prolazio kolnikom privukao je njegovu pažnju.
– To je moj bivši profesor povijesti Đorđe Lalić, kasnije, čuo sam, ministar kulture u toj njihovoj “vladi” – objasnio je gorko se osmjehnuvši. Očekuje li da će, kada stignemo u Vukovar, susresti i nekadašnje školske kolege koji su sada ondje.
– Radije bih da ih ne sretnem – rekao je pogleda uprtog prema Vukovaru. Treća grupa naših reportera, pak, prema istoku putovala je helikopterom, prateći umjetničku družinu, među njima bili su glumci Vanja Drach i Ivo Gregurević, violinist Goran Končar, voditelj Branko Uvodić, Zlatni dukati...
Kako navode u izvještaju, “svatko u svojim mislima zamišljeno je kroz prozorsko okno helikoptera gledao ravnicu koja se pod njima pružala”, opisujući dolazak u Vinkovce, ulazak u autobus, i odlazak kroz Nuštar prema Vukovaru.
Nakon gotovo jednosatnog čekanja na ruskoj kontrolnoj točki iza Nuštra, prolazak kroz pusti Bršadin i napokon ploča Vukovar. Doduše, još na ćirilici. Ispred razrušene željezničke postaje gužva i metež, kojim, samo on zna kako, savršeno upravlja redatelj Krešimir Dolenčić. Uzbuđenje nije mogao skriti ni Ivo Gregurević, koji treba recitirati pjesmu Ivana Kozarca “Da se povezemo”.
– Ovo je jedan od najvećih i najsretnijih dana u mojem životu i zaista sam sretan i počašćen što sam danas ovdje – kazao je Gregurević, a nekoliko metara od njega Slavonske lole obavljale su posljednje pripreme za nastup. U tom trenutku pronio se glas da putovanje vlakom ne prolazi glatko: na dijelu željezničke pruge kod Borova Naselja, vlak je kamenovala skupina srpskih ekstremista. Na sreću, nitko nije stradao, osim nekoliko prozora, a u jednom od razbijenih kupea putovali su poznati televizijski voditelj Oliver Mlakar i pjevačica Josipa Lisac.
I dok vlak još uvijek vozi Slavonijom prema Vukovaru, na peronu postrojavaju se pripadnici UNTAES-a, a djelatnici tvrtke za razminiranje Mungos još oprezno obilaze i razgledaju okolicu. Malena grupa Srba stoji stotinjak metara od željezničke postaje ispred rampe temeljne policije. Večernjakova ekipa prošla je i prošetala gotovo do središta Vukovara, prolazeći sablasno pustom ulicom na kojoj se mogao vidjeti tek pokoji stanovnik, a sve oči bile su uprte prema kolodvoru. A tamo je, navode, gužva, veselje, naši! U tijeku su posljednje pripreme na pozornici. Izvođači ponavljaju svoje tekstove i provjeravaju note, kazaljka na satu se pomiče i Vlak mira stiže na odredište.
Svečanost otpočinje s hrvatskom državnom himnom i minutom šutnje za branitelje Vukovara. Pozdravljajući skup, prijelazni upravitelj general Klein podsjetio je na riječi predsjednika Tuđmana u Belom Manastiru, da je sudbina Hrvata i Srba u njihovim rukama. Potom se skupu obratio i sam predsjednik. Pozdravljajući sve nazočne Hrvate, pripadnike srpske, slovačke, mađarske i drugih manjina, te generala Kleina i predstavnike stranih država, predsjednik Tuđman pozvao je sve nazočne da budu kršćani, znaju praštati i stvarati novi život.
Uvodić i zbor poveli pjesmu
– Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio. Došli smo u Vukovar, simbol hrvatskih patnji, otpora, težnji za slobodom i povratkom na istočne granice, na Dunav. Vlak mira znak je naše odlučnosti za mir, pomirbu, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo – rekao je dr. Tuđman te naglasio da će se ova “hirošimska panorama usred Europe” lakše obnoviti u materijalnom smislu, ali teško u sjećanjima.
Pozvao je sadašnje pučanstvo u Podunavlju da onemogući ekstremiste u svojim redovima. Uostalom, hrvatsko je vodstvo dalo oprost svima koji nisu okrvavili ruke, pa očekuje suradnju lokalnog stanovništva.
– Pozdravljam razborite riječi koje sam ovdje čuo, ali zamjeram gospodinu Stanimiroviću na nekim riječima. Nemojte očekivati da Hrvatska tek treba dokazivati da je demokratska zemlja. Da nije tako, išli bismo oružano i na ovom području. Odlučili smo se za mirno rješenje, a to ne činimo pod pritiskom Europe i SAD-a nego zato što želimo dati sva građanska prava svim Srbima koji žele ostati i koji priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu – rekao je dr. Tuđman te zaključio da je strašni rat iza nas, a sada počinje svekolika obnova.
Ono što se potom dogodilo, gledatelji Hrvatske televizije, koji su program pratili u izravnom prijenosu, nisu mogli vidjeti ni čuti, ali o tome su sutradan doznali čitatelji Večernjeg lista. Naime, odmah nakon završetka programa na pozornicu se neplanirano popeo voditelj Branko Uvodić i nekoliko članova zbora i tada se zaorilo: “Večeras me, dobri ljudi, nemojte ništa pitati, ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti”, prvo tiho, pa sve jače i jače. Uostalom, dovoljno je pogledati naslovnicu Večernjeg lista od 9. lipnja 1997., gdje je taj trenutak i taj dan sažet u samo nekoliko riječi: Hrvatska se vratila u Vukovar.
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što