Moj tramvajski poznanik drevnog nadimka „Verbalni” neki je dan otišao korak dalje; skinuo me s tramvaja. Inače bi to godinama završavalo na onoj vječno obećanoj i nikad ispijenoj zajedničkoj kavi, ali ovaj put je bila riječ o „meštriji” koju je isukao iz balonera, a podsjećala je na onu kontrolorsku. Navalio je samo i baš na mene, tako da sam iz džepa odmah ponudio desetke uredno poništenih karata među kojima se krila i ona najsvježija, da bi me on, nakon što je galameći čitao prošlomjesečne datume, da izbjegnem javnu sablazan, natjerao da s njim za petama uteknem iz tramvaja.
– Vodim te na tripice – prošaptao je prijetećeg izraza što je publika iza tramvajskih stakala protumačila tako da sam dolijao. Primio sam se za stup jer mi od samoga spomena mnoštvu omiljenog jela, pozli tek nešto manje nego od riječi „fileki”. Nađosmo se u separeu jedne od onih izumrlih birtija u koje filmska produkcija snimajući prizor iz kasnih šezdesetih prošloga stoljeća ne bi trebala ništa uložiti. Ušao je prvi i polako se šuljao uza zid kao pljačkaš koji izbjegava lasersku zraku, a potom dohvatio ubrus te ga nevjerojatnom vještinom zavitlao poput lasa i bacio preko kiklopskog oka nadzorne kamere. Prazni stol s dva tanjura te nas dvojicom sa suprotnih strana podsjetio me na jedan znameniti kadar koji sigurno nije bio iz mojega filmskog opusa. Izvadio je bateriju iz mobitela, iščeprkao je i SIM karticu vještije od agenta telekoma, dajući mi znak da učinim isto. S ponosom sam izvadio svoj nepametni mobitel bez kamere i mikrofona, koji ne bi locirale ni združene snage špijunskih satelita NATO saveza.
– Analiziraj ovo – reče. – Koje? – pokušavao sam dokučiti na što misli.
– Ne sjećam se boljeg filma s glupljim naslovom. Kad na međuobiteljskom mafijaškom sastanku opaki dečki upitaju De Nira tko mu je taj nepoznati, smušeni tip koji izgleda kao ono što jest, to jest psihijatar, znaš što im on odgovori?
– Consigliere – znao sam. – Dakle, savjetnik. Treći u mafijaškoj hijerarhiji; capo, pa prvi do šefa i onda – savjetnik. A znaš li gdje je savjetnik važniji i bolje plaćen nego u mafiji?
– Znam – nisam se pravio da ne znam. – U toj se državi financijski ne isplati biti ni premijer, ni ministar, ni nobelovac, ni znanstvenik, ni umjetnik. Savjetnik je najbolje plaćena roba na hrvatskom tržištu rada. Ali da bi bio odabran i imenovan savjetnikom koji će učas ubrati milijune, uvjeti su rigorozni. Prvi je da dok ne pukne glas o tvojim milijunski plaćenim uslugama za tebe nitko nikada nije čuo. Drugo, plaća se djevičanstvo. Nitko ti nikada za tvoj savjet nije do tada dao ni lipe. Što bi rekli Ameri, uvjet je da si potpuni „no name”. Pritom je još jedan strašni uvjet, a taj je da ni za tvoju privatnu tvrtku također nitko nikada nije čuo te da ne smiješ prijeći rigorozni limit od trojice zaposlenih. Ti, punica i nećak. I posljednji je uvjet koji je teško ispuniti, da ti godišnji prihod tvrtke iznosi osamnaest tisuća kuna i petsto trideset i četiri lipe. Ako sve to ispuniš, onda će te da im budeš consigliere milijunski platiti čak i oni koji navodno istražuju milijunske muljaže. Neko smo vrijeme šutjeli. On je pribilježio nešto na ceduljicu i pružio mi je preko stola, a ja sam se već vidio kako me ganjaju zbog deset milijuna eura. Na ceduljici su bili javno dostupni iznosi koje su ubrali domaći savjetnici.
– Znaš li – upitao je – što veli Orwell zašto je u Engleskoj nemoguć vojni udar? – Znam – odgovorio sam bezobrazno mu uskraćujući radost citata. – ... jer je u Engleskoj glavna mornarica, a nikad i nigdje u povijesti mornarica nije izvela državni udar. Ali kakve to sad ima veze? – Lex Croatia – prošaptao je. – Molim?! – Lex Croatia! – reče patetično kao da recitira Matoša. – Valja nam dok još nije kasno donijeti lex Croatia. Uzorak, model, paradigma ili, prevedeno na hrvatski, „špranca” je tu. Kao na računalu, stisneš kopi-pejst i evo ga: lex Croatia. – Po uzoru na lex Perković? – pravio sam se lud. – Ma koji Perković?! Onaj drugi! Gledao sam ga poput mrzlog gemišta bez ikakvog traga razumijevanja. -...
Kad se s tim krenulo, mislio sam da će pozvati onaj švapski odred za čistoću u briselske hodnike koliko će biti ispovraćani, kladio sam se sa susjedom Štefom da će Bijela kuća pozelenjeti od bijesa na taj lenjinistički dekret kojim ti otmu privatnu imovinu, prekrše zakone po kojima su dužni raditi, zloporabom političke moći obogate svoju malu družbicu i nahrane strvinare. Ali ništa, dopao se svijetu patent da zakonom mazneš privatnu imovinu kad ti se netko ne sviđa ili treba zajebati Ruse, a pritom se domoći love. Kao što u svakome diktatoru pritajen čuči demokrat, tako u svim demokracijama čuči slast diktature, neograničene moći kao iz onog Eastwoodova filma s predsjedničkom svinjom koju glumi Heckaman. E pa sad, kad je to prošlo, a prošlo je, mora proći i lex Croatia. – A to je u prijevodu?
– Ma kojem prijevodu?! Nema nikakvoga prijevoda. Da bi se sačuvala republika, valja je ponekad ukinuti. Da bi opstala demokracija, potrebno ju je suspendirati. Ako možeš sportskoj zvijezdi zbog neke svinjarije odrapiti suspenziju na četiri godine, zašto se to ne bi moglo i ovim našim igračima s dna ljestvice županijskih liga?! Dakle – načinio je dulju pauzu od prvog predsjednika SDP-a. – Ne misliš valjda...? – aludirao sam na Orwella.
– Ne mislim. Ali usput, to je jedina državna institucija u ovoj zemlji čista, neokaljana, besprijekorna, uvježbana, odana, požrtvovna, poštena i skromna. To je lux in tenebris, svjetlost u tmini ove naše kriminalne krčmetine. Upravo na taj šlagvort ušao je konobar s tripicama i ne trepnuvši, kao da je „kriminalna krčmetina” legalno ime lokala. – I dok lopine gdje stignu tamane milijune, baš njih su našli pitati koliko su spiskali za svoja 72 sata ponosa i slave. Znaš koliko? – Kao za dva prosječna hrvatska filma – preračunao je učas neugasli filmaš u meni.
– Dakle, lex Croatia? – vratio sam ga iz meandra.
– Tako je. Povjerenik za državu. Državonačelnik. Ili načelnica. Institucija neposredno birana, neposredno nadzirana s najširim ovlastima. Trenutačna i, jasno, privremena suspenzija stranaka i parlamenta. – I kako si to zamislio? Tu izvedbu? – Pa daj i ti malo pripucaj. Kao režiser i scenarist. – Izišao sam iz forme – slagao sam. – Ne daju mi snimati filmove – rekao sam istinu. Nije ni očekivao moju ideju jer je ideja bila njegova. – Iznad Hrvatskoga sabora samo je Bog. E, onda bi početak izgledao tako da hrvatski narod s bičem uđe u Sabor kao Krist u hram i veli trgovcima: – Nosite se odavde! Napravili ste sajmište od kuće Oca mojega!
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
dobra..