Pomalo neuobičajeno za recentne hrvatske prilike, u subotu je u prvi plan dvaju najmasovnijih okupljanja u državi izbila omiljena pjesma talijanskih (i drugih) partizana i antifašista “O bella ciao”. Jedna njena izvedba bila je čak i u izravnom prijenosu Hrvatske televizije jer se mogla čuti na otvorenju projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture, koje je u riječkoj luci nemilosrdno prala kvarnerska kiša. A druga je sasvim sigurno iznenadila jedan dio okupljenih Zagrepčanki i Zagrepčana koji su u subotu popodne na Trgu bana Jelačića ovaj put doista masovno protestirali protiv nekadašnjeg esdepeovca i zacementiranog gradonačelnika Milana Bandića.
Pjesmu “O bella ciao” još je na početku zagrebačkog skupa izveo ženski zbor, na što je mnoštvo od najmanje deset tisuća ljudi ostalo pomalo zatečeno i na distanci, ali nitko nije vidljivije protestirao. Naravno, nije isto borbenu pjesmu “O bella ciao” izvoditi u Rijeci (ili Istri) ili u Zagrebu. Ta pjesma u raznim dijelovima Hrvatske sasvim sigurno izaziva i različite reakcije i za to svi demokratični ljudi moraju imati razumijevanja. Možda se i u tome može sagledati krajnje rezerviran odnos hrvatske političke (aktualne) vrhuške koja je u najmanju ruku bojkotirala otvorenje EPK u Rijeci.
Uzalud se ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek pred kamerama trudila naglašavati da je EPK Rijeka najveći i najambiciozniji kulturni projekt od hrvatske samostalnosti kada se na njegovu inauguriranju nije pojavila ni predsjednica Republike, ni predsjednik Sabora ni predsjednik Vlade. Svi su oni poslali samo svoje izaslanike, kao da Hrvatska nije prvi put u povijesti dobila svoju kulturnu prijestolnicu i kao da se događaji riječkog ranga u Hrvatskoj događaju kao na traci. Da sramota bude još veća, europska povjerenica za kulturu Mariya Gabriel, koja također nije osobno došla u Rijeku, u videoporuci je svoj očito ranije snimljen govor započela pozdravljajući predsjednicu Republike i predsjednika Vlade... Očito, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković u posljednji su trenutak odustali od putovanja u Rijeku.
Zlobnici će sasvim sigurno zaključiti da je to bilo i zbog pjesme “O bella ciao”, kojom je prilično apstraktna i na mahove dosta monotona svečanost otvaranja dovedena do ipak ekstatičnog i spektakularnog kraja koji nije mogao proći bez obveznog vatrometa. Predsjednica i premijer (a onda i predsjednik Sabora) vjerojatno bi teže podnijeli i nepotrebno i provincijalno mijenjanje teksta opere “Nikola Šubić Zrinjski” iz “U boj, u boj” u “Za mir, za mir” s protokolarnog dijela svečanosti u riječkom HNK, koji nosi baš ime Ivana pl. Zajca. Čudno da je na to djetinjasto i neprofesionalno mijenjanje libreta pristao iskusni dirigent Zoran Juranić, inače i redovni član HAZU. Nije bilo nikakvog kulturološkog ni dramaturškog opravdanja da voditelj te, na mahove također premalo intenzivne svečanosti u HNK, inače odličan glumac riječkog dramskog ansambla Edi Čelić za tu priliku postane neka vrsta transvestita. A i govornici su se doista mogli bolje pripremiti za svoje govore. Imali su za to doista dovoljno vremena.
Ovako je sve bilo puno općih i dosadnjikavih mjesta, dakle daleko ispod nivoa koji se mogao očekivati od prvog radnog dana Rijeke kao europske kulturne prijestolnice. Istina, rokerski i pankerski imidž Rijeke dobro je iskorišten i predstavljen. Nije bilo patetičnog i jeftinog domoljublja koji dijelu javnosti već dulje vrijeme prilično ide na živce. Ali, s druge strane, projekt EPK ipak je zaslužio puno kvalitetniji (ili barem kraći i sadržajniji) program otvaranja koji bi se jače odmaknuo od ideoloških podjarivanja hrvatskih podjela i frustracija koje nam ne služe na čast i koje nas drže na dnu Europe i po demokratičnosti i po transparentnosti i po uvažavanju drukčijeg mišljenja.
4 posljednje preostale oaze kom. misli, globalno gledano su: Havana, Pjongjang, Peking i Rijeka!