Je li Živi zid tihi cunami koji će poplaviti Hrvatsku?

Prošlo je proljeće bilo u znaku užasnih poplava koje su poharale Hrvatsku. Ove godine će nam se, valjda, priroda smilovati, ali svakako se treba pripremiti za poplavu druge vrste, onu političku, jer ta poplava može štošta izbaciti na površinu, a njene negativne posljedice mogu biti, kako znamo, dugotrajnije i kobnije od onih prirodnih.

Okolnost da je bivši hrvatski predsjednik Josipović osnovao stranku i najavio svoj ulazak u stranačku političku arenu može samo svjedočiti o tome da su u ovom izbornom ciklusu mnoge stvari na stolu i da neće biti puno ustezanja oko toga kako uzeti vlast i braniti ugrožene pozicije. Ta okolnost, usto, svjedoči i o svojevrsnom sunovratu političkih autoriteta u Hrvatskoj. Čast je čast, a vlast je vlast, što bi se reklo.

Kako izgleda, ovim potezom je Ivo Josipović nanio još jedan udarac u nizu, možda i završni, već dobrano poljuljanom ORaH-u Mirele Holy, kojemu će njegova stranka uzeti dio glasača, a vjerojatno i ugroziti šanse prelaska izbornoga praga. Kako znamo, Ivo Josipović je na prošlim izborima, zbog vrlo slabe podrške matičnog SDP-a, bio praktički kandidat ORaH-a, tako da je njegov poraz najviše naštetio upravo Holy i njenoj stranci. Na ovaj način će, očito je, ozbiljno narušeni politički brak Ive Josipović i Mirele Holy biti okrunjen zajedništvom u porazu i nestankom s političke scene.

Ne treba biti politički Zoran Vakula da bi se shvatilo da će ovaj potez bivšeg predsjednika predstavljati čisti politički dobitak za Živi zid Vilibora Sinčića. “Treći put” o kome govori Ivo Josipović i njegova novoiznađena antisistemska retorika jest retorika i pozicija na kojoj već stoji Sinčićev Živi zid. Gotovo je nevjerojatno na koji način aktualna politička konstelacija radi za Živi zid tako da gotovo svaki potez njihovih političkih konkurenata samo jača njihovu poziciju.

Živi zid je sa svojom antisistemskom pozicijom postao glavni politički profiter katastrofalno vođene državne politike posljednjih nekoliko vlada, korumpiranosti državnog aparata i krize političke demokracije u Hrvatskoj. Hrvatska po svemu sve više nalikuje na zemlje bolesnike s europskoga juga, poput Španjolske i Grčke, a Živi zid se nudi kao populistički politički izlaz iz ekonomske i političke kome, uveliko nalik na Syrizu i Podemos. Otuda bismo mogli reći da Hrvatskoj ne prijete poplave poput onih koje nam je lani priredila priroda, već pravi mali cunami s Mediterana.

Sindrom mediteranskih zemalja trese Hrvatsku. Riječ je o tome da je Hrvatska, poput ostalih mediteranskih zemalja, prirodno sklona tražiti izlaz iz političke i ekonomske krize u radikalno lijevim politikama. Naime, mediteranske zemlje karakterizira antidemokratsko naslijeđe desnih autoritarnih režima i poistovjećivanje demokracije sa socijalističkim politikama. Premda ekipa iz Živoga zida sebe ne doživljava kao ljevičarski pokret, već kao postmoderni “transideološki pokret”, upravo je to točan opis njihove političke agende. I Syriza i Podemos izronili su na površinu zbog propasti tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka i predstavljaju šarenoliko mnoštvo ljevičarskih inicijativa i grupa.

Ova tiha prijetnja Živog zida hrvatskom političkom establišmentu, može biti i ključ za razumijevanje toga kako je brzo splasnuo entuzijazam vladajućih i oporbe, pogotovo oporbe, za prijevremenim izborima. Ponešto je tome doprinio i negativan izvještaj Europske komisije početkom ožujka, kada je najavljen i mogući strogi monitoring Hrvatske za svibanj. No, dok prijetnja iz Bruxellesa može objasniti splašnjavanje Milanovićeve volje za izborima, koje je već najavio nizom populističkih poteza – ostaje tajna zbog čega takva volja izostaje kod HDZ-a, kojemu ankete daju velike šanse za izbornu pobjedu. Odgovor bi mogao biti upravo Živi zid.

Razumljivo, neće Živi zid doći ni blizu izborne pobjede, ali bi mogao postići iznenađujuće dobar izborni rezultat, kao što mu je, uostalom, to već pošlo za rukom na predsjedničkim izborima. A šanse za to rastu zadnjim Josipovićevim potezom i istiskivanjem ORaH-a na rub izbornog praga jer se sada Živi zid, ni kriv ni dužan, ispostavlja kao jedina stabilna politička opcija za nezadovoljnike tradicionalnim političkim strankama ljevice i desnice.

Na taj način ćemo, uz endogenu i već kroničnu ekonomsku krizu, ovim izbornim ciklusom uletjeti i u političku krizu. A znamo da je društvo u kome binarna podjela postaje nestabilna i samo nestabilno i predstavlja bunjište svakojake političke nezrelosti i radikalizma. Mladi Sinčić svakako već sada može zapjevati onaj čuveni refren iz filma “Kabare”: “Budućnost pripada nama”.