Prema Anićevu rječniku močvara je velika površina tla pod stajaćom vodom i pod vegetacijom koja uspijeva na takvom tlu. U pravilu to je iznimno plemenito područje koje buja životom i jamči ravnotežu ukupnom odnosu snaga u prirodi. I samo u Hrvatskoj močvara je postala nešto najprljavije što se može zamisliti, sinonim pokvarenosti, zlih namjera, mutnih poslova i još mutnijih likova, područje koje treba isušiti da bi se došlo do novog početka, do “suhog” terena za gradnju iz novih temelja. Samo tko zaziva i govori o močvari?
Najčešće oni koji su se još donedavno najbolje snalazili u tom, navodno zlokobnom mulju, koji su tu plivali poput delfina na otvorenom i kristalnom oceanu i koji su upravo u plitkim, opasnim, izazovno neprozirnim vodama najlakše i najčešće dolazili do plijena. Kamo sreće da je Hrvatska močvara, ali ona je nešto puno besprizornije, puno zlokobnije i zamućenije, nešto čemu i ne možemo pronaći ekvivalent definicije da bismo oprali sebe od smrada koji se širi iz cloace maxime, rezervoar svih vrsta otpadnih voda i institucionalnih kanalizacija što se slijevaju na divlje i na silu prokopanim kanalima iz uglavnom svakog gradivnog elementa od kojeg bi se društvo trebalo sastojati. U Ratovima zvijezda Yoda, vođa Jedi vitezova, Lukea Skywalkera podučava vještinama viteza dobra usred najmočvarnije močvare tajnovitog Dagobah sustava.
U Hrvatskoj pak vitezovi zla su od močvare uspjeli napraviti poligon eliminiranja na kojem ni jedan Jedi ne bi mogao ne samo spoznati snagu vlastite plemenitosti nego bi po najhitnijem trening-postupku bio regrutiran na tamnu stranu kojom vlada sila mraka i zla. Samo zbog toga su Ratovi zvijezda kod nas kao možda nigdje drugdje i najispravnije svrstani u žanr znanstvene fantastike s obzirom na to da neznanstvena stvarnost ne ostavlja nikakvu sumnju da će sile mraka trijumfirati na kraju svake epizode u repriznim izdanjima pretvaranja domoljubnog naboja u domoljubni napoj. Sve ono negativno za što smo se uvjeravali da je ekskluzivitet prošlog sustava i prošle države u stvari je čučalo u nama i mi smo to najnegativnije prenijeli preko granica društvenih uređenja, to iskonsko zlo i okrenutost tamnoj strani kroz različite društvene modele prilagođavalo se i tražilo najprihvatljivije oblike da se realizira. Paradoks hrvatskog društva jest da ono sebe najefikasnije ugrožava autodestruktivnom dinamikom od državnog osamostaljenja. U tom periodu na praktičnoj i na simboličnoj razini događaju se tek naizgled nemoguće i nelogične stvari. Tako je državna filozofija sazdana od dvostrukog mjerila u kojem oni koji nas najviše uvjeravaju u blagodati kapitalizma (ministri, premijeri, predsjednici, saborski zastupnici, ekonomski analitičari, crkvenjaci, poslodavci, predstavnici nacionalnih manjina) i dalje žive zaštićeni u socijalboljševičkom formaldehidu. Mi ostali moramo bezuvjetno vjerovati da je kapitalizma najbolje od najboljeg i svaka pa i najmanja sumnja karakterizira se kao nacionalna veleizdaja, jugoslavenstvo i podla subverzija djece jugooficira. Ne znam kada je hrvatstvo poistovjećeno s kapitalizmom s obzirom na to da sam siguran da bi samostalna Hrvatska bila pravednija, mirnija, bogatija i naseljenija da je definirana barem kao socijalistička, ako ne i komunistička republika.
U cjelokupnom sustavu porušenih vrijednosti koje živimo i u kojima nam nedostaje orijentir dobro – zlo, namjerno demagnetiziran da se kazaljka kompasa ispravnosti trza kako je kome potrebno, mi ćemo prestrogo suditi nekom Sauchi ne shvaćajući da se tu ne radi o osobi, nego o mentalitetu bez uvjerenja i vjerovanja. On ni u jednom trenutku svog političkog postojanja nije bio subjekt, a objektivizacija vlastite biti vrhunaravno se materijalizirala u onom saborskom „protiv“, nakon čega se sve smirilo u okrilju hrvatske političke tradicije. Nezamislivo? A što je tek s onim kad je u okviru te iste tradicije prije dvadesetak godina, u kampanji predsjedničkih izbora 1997. jedan oficir Hrvatske vojske fizički napao Vladu Gotovca. Ima li išta nevjerojatnije, kad bi imali srama, da Vladu Gotovca u slobodnoj, neovisnoj, demokratskoj i kakvoj sve ne Hrvatskoj napadne oficir Hrvatske vojske! Čovjeka kojeg su fizički zatvarali zato što se borio za Hrvatsku u kojoj će dobiti batina od pripadnika njezinih oružanih snaga. I u danima kada je Saucha posaugao mulj sa samog močvarnog dna još je jedan oficir Hrvatske vojske pokazao kako se i oslobodilačka vojska može lako osloboditi dostojanstva i smisla. Onako u prolazu, na logično i pristojno novinarsko pitanje zaprijetio je nedvosmislenim fizičkim napadom u kojem je najavio oduzimanje mikrofona i nabijanje istoga novinaru u stražnjicu. Vrlo pažljivo i potpuno svjesno ne koristim termin časnika uz ove primjere hrvatskih vojnika jer časnici nikada ne bi mogli napasti Gotovca i otvorenim prijetnjama nasiljem ugrožavati novinare. To su zapravo podoficirske manire i termini inferiornog duha koji nije kadar kontrolirati demone moći koje mu je netko gurnuo u ruke. Od močvare do anal(n)iziranja novinara lepeza je hrvatske političke misli zbog koje bi i žabe iz močvare sa superiornim prijezirom mogle zakreketati o hitnoj potrebi isušivanja hrvatske političke scene.
Ovaj tekst samo potvrđuje činjenicu da je glavni problem ove države preuzimanje medija od strane jugoslavena, antihrvata. Tv kuće, dnevni tisak i portale uređuju i vode osobe kojima je mrska svaka pomisao na hrvatsku državu.Opstruiraju svaki napredak priželjkujući propast državi kako bi progurali nakaradnu teoriju po kojoj se bolje živjelo u njihovoj bivšoj nakaradnoj paradržavnoj tvorevini.Umreženi su, organizirani, imaju logističku potporu u vrhu vlasti od preostalih i zaostalih udbaša i kosovaca. Rješenje je temeljita lustracija komunističkog kadra.A za početak državotvorne snage moraju pod mus pokrenuti hrvatske dnevne novine na nacionalnoj razini.