Jesu li 'teške riječi' Aleksandra Vučića pomogle žrtvama Oluje?

Kakvo bi to bilo pravosuđe koje bi, kakav je suptilni eufemizam našao jezikoslovac i političar Milorad Pupovac, “prepoznalo teške riječi” u usporedbi današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom, odnosno na koje bi mogla utjecati strašna i sramotna usporedba izgovorena na svesrpskom okupljanju u Bačkoj Palanci radi odavanja počasti žrtvama Oluje:

"Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”.

Pa ipak, je li realno očekivati da bi se, ako ne sljedeće godine onda barem sljedećih godina, moglo nešto promijeniti u ocjeni koju je dao sam Pupovac kad je naglasio kako za stradanja u Oluji “postoje odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici, a koje ni sud ni javnost nisu dosad osudili, kao što postoje i oni koji su odgovorni za stradanje koje su u ratu doživjeli Hrvati.

Kolektivizacija krivice, osim što je nepravedna, sjeme je zla. I zato smo protiv nje, o kome god da se radi. O Hrvatima ili Srbima”. Mogu li srpske žrtve nakon “teških riječi” Aleksandra Vučića očekivati bilo kakav pomak u postizanju pravde? Dakako, što jednako vrijedi i za hrvatske žrtve. Ili, premda ratni zločini ne zastarijevaju, zbog političkih okolnosti i 23 godine poslije rata, te nakon što je i sud u Haagu zatvorio svoja vrata, očito možemo zaključiti što je procesuirano, procesuirano je! Što se viših razina odgovornosti tiče, očigledno da.

Čak i da pravosudnu neovisnost te pravdoljubivo opredjeljenje neopterećeno nacionalnostima i vjerama izdižemo iznad dnevnopolitičkih niskih strasti, ipak svi mi smo, pa i suci, državni odvjetnici, istražitelji, vještaci... ljudi od krvi i mesa. A kako će tek na svjedoke i njihovu savjest djelovati to što se s “teškim riječima” razbacuje upravo jedan od krivaca za kreiranje atmosfere u kojoj se dogodilo zlo. Jesu li se nakon te zlonamjerne nacifikacije imalo povećale šanse za “skoro suočavanje s vlastitim ratnim politikama, kao i šanse za promjenu ratne retorike, a time i za pomirenje u pravdi i odgovornosti”, kako je uoči skandaloznog Vučićeva govora u Bačkoj Palanci kojem je nazočio i Pupovac, pisalo u Izjavi sjećanja Srpskog narodnog vijeća.

Mitropolit Porfirije o zloj krvi

U toj izjavi SNV je, pozivajući se na riječi generala Gotovine nakon oslobađajuće presude u Haagu o tomu da je rat završen i da se treba okrenuti miru, ustvrdio kako je u toj presudi dokazima potvrđen niz zločina za vrijeme Oluje i nakon nje, te da se Hrvatska obvezala kazniti počinitelje. “To se do danas nije dogodilo i nije izgledno da će se dogoditi”, zaključeno je u izjavi SNV-a.

Je li barem Pupovac, ako ne Vučić koji je i u napadačkoj misiji obrane vlastitih agresivnih političkih postupaka u prošlosti, te osobito skidanja osobne odgovornosti spram tragedije vlastita naroda, svojom reakcijom na Vučićev govor učinio sve što je mogao za žrtve i za “autentično sjećanje koje nema koristoljubivi cilj i koje nije puka politička akcija, kao ni prkos ni izazov”, kako je to prije dvije godine sjećajući se ne samo žrtava Oluje već svih žrtava bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest lijepo rekao mitropolit Porfirije.

Na dašanji dan prije 23 godine počela je akcija Oluja

Tada je uputio apel predstavnicima državnih vrhova da prestanu unositi “zlu krv među ljude koji su stvoreni i rođeni dobri”, te iskorištavati svoje pozicije za kratkotrajne ciljeve.

Upravo je to bio cilj Vučićeve sramotne usporedbe. A Pupovac je tek “razumio” svoje sugrađane koji u tomu prepoznaju “teške riječi”, odnosno “težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog povijesnog stradanja koje su Srbi doživjeli tijekom i poslije Oluje”. Onda se ne treba čuditi što zauzvrat Srbi neće dobiti ni razumijevanje nekih svojih sugrađana što su u početnom stihu Thompsonove pjesme “Čavoglave”, otpjevane u Glini, prepoznali tri teške ustaške riječi.

Rat nije počeo oslobodilačkom akcijom Oluja, već je njome završen. Nažalost, pritom se dogodio niz zločina jer pojedinci koji su bili izravno pogođeni petogodišnjom okupacijom i svim zločinima koji su je pratili, nisu mogli kontrolirati osjećaje i razum. Nekima je tada u ušima zvonilo i ono Vučićevo “Nikad Srpska Krajina, nikad Glina neće biti hrvatska”.

U Oluji i osobito prije nje, žrtve zločina nisu bili samo Srbi. Na komemoraciji za 48 žrtava JNA i srpskih paravojnih postrojba u Tovarniku, i hrvatski ministar branitelja pozvao je pravosuđe, ponukan primjerom podignute optužnice za raketiranje Banskih dvora, da se intenziviraju radnje “posebice za ratne zločine poput ovoga u Tovarniku”.

Kad je pak o žrtvama zločina u Oluji riječ, teško je ne posegnuti za “opravdanjem” koje je svojedobno u svome predavanju zagrebačkim gimnazijalcima izgovorio bivši predsjednik Stjepan Mesić osvrčući se na bleiburške žrtve partizanskih poslijeratnih zločina:

“Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći”. I to što baš ni jedan partizanski zločin nije kažnjen, već se, štoviše, nakon desetljeća prešućivanja pod prijetnjom represije još i opravdavaju, objektivno ne pridonosi ni suočavanju sa zločinima iz bliske prošlosti.

Čak i da su odnosi političkih Hrvata i političkih Srba posve drukčiji, premda je suživot puno bolji, objektivne okolnosti u kojima su se događali zločini prije Oluje, za vrijeme Oluje i nakon nje, odnosno koje su ih potaknule, premda ih nikad ne mogu opravdati, utječu na mogućnost njihova razotkrivanja.

Potrebno je puno truda, čovjekoljublja i pravdoljublja s obiju strana kako bi se glave očistilo od teških i jednostranih misli i dovelo do civilizacijskog buđenja savjesti. Do stanja u kojem “sjećajući se svojih žrtava svatko od nas treba zaviriti u sebe i na taj način vidjeti postoji li u njemu dovoljno snage da može oprostiti, ali i da prije toga bude spreman tražiti oproštaj”, kako je u istoj prigodi preklani rekao mitropolit.

Oprost za 21.641 pobunjenika

Uzgred, prema podacima DORH-a, zbog oružane pobune pokrenut je kazneni postupak protiv 21.641 osobe, kasnije obuhvaćene Zakonom o općem oprostu iz 1996. godine.

Ove godine nakon Bačke Palanke nikad ispraznije nisu zvučali pozivi nevladinih udruga za otkrivanje sudbine nestalih i za procesuiranje počinitelja ratnih zločina. Ovo je još gore nego u vrijeme “šake jada”, graničnih prepirki zbog migranata, “carinskog rata” ili srbijanskih optužnica temeljem univerzalne jurisdikcije, kada se svaki put govorilo da poslijeratni odnosi između Hrvatske i Srbije nisu bili nikad lošiji.

Unatoč tomu, naš DORH i srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine, dok mu je od osnivanja 2003. do kraja 2015. na čelu bio Vladimir Vukčević, od 2006. imaju Sporazum o suradnji u progonu počinitelja ratnih zločina, nadograđen 2015. Srbija je procesuirala 63 počinitelja ratnih zločina temeljem dokaza koje im je dostavio naš DORH (i slučaj Lovas, u kojem se upravo ponavlja suđenje).

Međutim, po isteku njegova mandata godinu i pol bili su bez tužitelja dok lani 30. svibnja nije izabrana njegova zamjenica Snežana Stanojković koja je kao kandidatkinja u svom programu fokus stavila na procesuiranje zločina sa srpskim žrtvama pa je Danas.rs njezino imenovanje popratio komentarom “Zbogom pomirenju”.

Vukčeviću je prigovarano da procesuira isključivo zločine u kojima su počinitelji Srbi. Iako će i Stanojković biti hendikepirana jer su dokazi, počinitelji i svjedoci na području drugih država, pa ovisi o suradnji s njima. Prema podacima iz srbijanske strategije za procesuiranje ratnih zločina iz 2016., od 178 optuženih, po dvojica su Bošnjaci i Hrvati (jedini je Veljko Marić iz Hrvatske), 21 je Albanac i 153 (86 %) su Srbi.

Istodobno, u BiH je od 471 optuženika 273 Srba (57,2 %), 125 Bošnjaka (26,2%) i 79 Hrvata (16,6%). Hrvatska je do 30. lipnja 2017. pokrenula postupak protiv 3556 osoba (premda je 2011. DORH objavio podatak o 3655 osoba, od kojih je 95 pripadnika hrvatskih oružanih snaga), od kojih je optuženo njih 2066, od čega je 608 osuđeno, a protiv 630 postupci su još u tijeku. Protiv 828 osoba donesene su oslobađajuće presude, došlo je do obustave postupka ili su optužbe prekvalificirane.

>> Pogledajte letački program iznad kninske tvrđave 

Video: Frane Šarić Uzbudljiv letački program iznad kninske tvrđave

DORH je još 2014., također uoči obljetnice Oluje, demantirao tada navode Srpskog demokratskog foruma kako nitko nije procesuiran za zločine nad srpskim civilima za vrijeme Oluje i nakon nje. Prema podacima DORH-a iz 2011., u njegovim upisnicima vodi se 546 ratnih zločina u kojima počinitelji ili naredbodavci nisu otkriveni, a od toga su evidentirana 24 ratna zločina za vrijeme Oluje i nakon nje u kojima nisu prijavljene konkretne osobe, te protiv 10 gdje su mogući počinitelji poznati.

Tada je objavljeno da je od 563 osuđene osobe, u odsutnosti osuđeno njih 366. Što znači da je do 2011. stvarno pravomoćno osuđeno 197 ratnih zločinaca.

Prema podacima DORH-a iz 2011., još 1995. podnesen je velik broj prijava za kaznena djela protiv imovine, ugrožavanja sigurnosti (palež), ubojstva (33) i u manjem broju za ratne zločine, sve u vezi s Olujom. Od ukupno 6390 prijava, 439 bilo je protiv pripadnika oružanih snaga, od ukupno prijavljenih 4128 poznatih počinitelja. Odbačene su prijave protiv 400 osoba, a procesuirano je 3728 osoba (istraga ili optužnica), od čega 395 pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Osuđeno je 2380 osoba.

Što se tiče najtežih kaznenih djela, DORH ima evidentirana ubojstva 47 osoba u Oluji, od čega su za ubojstvo 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a za preostalih 26 žrtava počinitelji nisu otkriveni.

Deset procesuiranih za ratni zločin tereti se za smrt 11 osoba, dok je u preostala 24 ratna zločina stradalo 156 osoba. Dakle, što se DORH-a tiče, u Oluji i nakon nje bilo je 214 žrtava kaznenih djela ubojstava i ratnih zločina. Prema podacima HHO-a, koji ima najpotpunije publicirane podatke, DORH navodi da je ukupan broj žrtava 677, s time da nisu razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina. DORH ima u svojim evidencijama 114 osoba s popisa HHO-a. Prema podacima Uprave za zatočene i nestale, ekshumirano je 679 osoba, a još 563 vode se kao nestale, s time da ni ona ne razlikuje žrtve.

U Srbiji krhka neovisnost

Prema analizi OESS-a “Postupci za ratne zločine u Srbiji 2003. - 2014.” srbijanski tužitelji za ratne zločine izloženi su kritikama političara i medija. Anketa iz 2011. pokazala je da gotovo svaki drugi građanin Srbije smatra da suđenja za ratne zločine nisu neovisna i da ih treba okončati nakon završetka mandata suda u Haagu.

Zaključak je OESS-a bio da i pravni okvir pogoduje stvaranju okružja koje ne pogoduje provođenju adekvatnih istraga i suđenja u predmetima ratnih zločina. Uočili su i mali broj novih postupaka, jedan predmet po tužitelju u tri godine, što se nije bitno promijenilo ni posljednjih godina, i to uglavnom protiv optuženika niskog ranga s manjim brojem žrtava.

Od 162 optužene osobe do kraja 2014. osuđeno ih je manje od 60%, na prosječnu kaznu od 11,5 godina. OESS je neovisnost srbijanskog pravosuđa ocijenio “krhkom”, potkrijepivši to izvještajem Freedom Housea koji je srbijansko pravosuđe opisao kao “neefikasno i podložno miješanju politike”, te Svjetskog ekonomskog foruma koji je Srbiju po nezavisnosti pravosuđa rangirao 2014. na 118. mjesto među 144 države.

Uza sve to, tužilaštvo je izloženo političkim pritiscima jer se ne bavi srpskim žrtvama. A brojne hrvatske optužnice ovise o suradnji Srbije i njezina tužilaštva.

>> Pogledajte podizanje barjaka na kninskoj tvrđani povodom Oluje

Video: Hrvoje Jelavić/Pixsell Sve je spremno za proslavu na Kninskoj tvrđavi