Jozo nije trebao ostati, trebalo je to biti samo privremeno, prolazno rješenje. Baš kao što ljudi prolaze kolodvorima kad putuju. Na jednom takvom kolodvoru, onom u Zaboku, Jozo je i pronađen. Odakle je stigao, nitko ne zna.
– Samo se pojavio, bilo mu je jako loše, činilo mi se da ne čuje i da slabo vidi. Imao je i proljev, izgledao je kao da ga dani dijele od smrti – prisjeća se volonterka Andrea Bakanji dana kad ga je ugledala. Za dva mjeseca bit će tome već devet godina, a koliko je Jozo tada imao godina, ne znaju točno. Nije razmišljala što će i kako, samo ga je uzela i donijela kući u kojoj su, uz njezinu ljudsku obitelj, živjele i tada devetogodišnja maca Dea i trogodišnja njemačka ovčarka Lima. Nije bilo jednostavno, Dea je naučila na svoj mir, ali kako je inače dobroćudna, nije se previše bunila. Lima je već naučila da je Dea tu bila prije nje, ali novi mačak, njega je htjela pojesti. Sve dok jednog dana nije dobila po nosu, odonda su Lima i Jozo najbolji prijatelji.
– Jozo je boravio u kupaonici sve do Božića. Iako vrata nisu bila zatvorena, nije ga ništa zanimalo. No primijetili smo da dosta teško diše i vodili smo ga na sve pretrage. Tako je otkriveno da ima metak u plućima, ali i mačju leukemiju koja se u ovih devet godina nikada nije aktivirala. Metak je ostao jer su veterinari rekli da je tako pametnije. Jozo je sada pun energije. Imamo veliko imanje i danju voli biti vani. Ima valjda dva i pol zuba, ali bez problema ulovi miša, guštera, čak i kunu – govori nam volonterka. Bilo je nakon Joze još mačaka u njezinoj kući. Nisu ondje ostale, ali su uz njezinu pomoć pronašle nove domove. Uličnim mačkama, kaže Andrea, počela je malo više pomagati nekako s dolaskom u ovaj kraj, prije desetak godina. Dobro se sjeća Flekice, mace koju je viđala u Zaboku i činilo joj se da je stalno skotna. Kastrirali su je i Flekica i dalje živi svoj život, a nekoliko volonterki hrane je i brinu se za njezino zdravlje. Ljudi pomalo shvaćaju da mace trebaju biti tu gdje jesu, govori Andrea. Ako ih se nahrani, kastrira i liječi po potrebi, to nisu nikakve opasne zvijeri kojih se treba kloniti i koje treba uklanjati.
– U dogovoru sa susjedom napravili smo hranilište za naše ulične mace, sada ih je sedam. Nabavila sam lovku pa ih sama ulovim i odvedem na kastraciju. Iako imamo veliko imanje, kod mene hranilište ne može biti jer bi Lima sigurno tjerala mace – kaže nam. Osim maca u Zaboku, i ovih domaćih u Svetom Križu Začretju, Andrea se brine za još jedno hranilište na zagrebačkom Žitnjaku, u blizini tvrtke u kojoj radi. Na nekoliko mjesta postavljene su kućice u kojima se mace odmaraju, redovito ih hrane, brinu se za njihovo zdravlje. I ono na što se posebno pazi, ne ostavljaju smeće iza sebe, sve uredno pospreme kad se mace najedu. Svaka maca ima i ime. Svjedoči nam tako Andrea o nekim pričama s njezina tri hranilišta. Oggy se samo pojavio na hranilištu, kastrirali su ga, a onda ga je udomila jedna poznanica. Tonček i Pero i dalje žive na hranilištu, baš kao i Veljo kojem su spasili život. Sve češće je dolazio k njima. Jednoga dana stigao je šepajući, a drugi dan mu je noga već natekla. Kad ga je vratila na hranilište, samo je izletio iz transportera. I ništa im nije zamjerio jer svima se rado 'uvali' u krilo.
Uz to što je udomila desetke mačaka, Andrea ističe da joj je jednako važno i to što se ljudi ipak mijenjanju.
– Ljudi već sami dolaze i nude pomoć, donesu hranu. Puno mi znači i kad umjesto mene obiđu hranilišta i nahrane mace, kad netko ide sa mnom da nisam sama – govori nam. Dodaje kako je briga za starije životinje malo zahtjevnija. No, kaže, to je veseli jer može životinjama uljepšati život i biti im podrška. Kaže, ne moraju svi voljeti životinje, a ni mačke. Ali onda neka ih ostave na miru, ima ljudi koji ih vole i koji će im pomoći. Jer one to zaslužuju.
Želite li pomoći Andrei, detalje možete pronaći na Facebook stranici. Iako kaže da joj najviše treba dodatni par ruku, netko da je zamijeni i ponekad umjesto nje obiđe koje od hranilišta, i hrana za mačke uvijek joj dobro dođe.