U ovoj kolumni uopće neću pisati tko je više kriv za ratno ozračje u BiH i tko više priziva oružani sukob, već o nužnosti zaustavljanja tog ludila. Današnje stanje u BiH podsjeća na ono prijeratno u bivšoj Jugoslaviji. Otvoreno se priziva rat. Dio političara kao da je zaboravio ne tako davne krvave dane. Od prije dva i pol desetljeća. Ako se ovako nastavi, lako se može dogoditi repriza. Krajnje je vrijeme da netko s autoritetom zaprijeti sankcijama onima koji prizivaju rat.
Prebrojavaju se masovne grobnice, zločini, agresije, paljenja kuća, silovanja..., kao alibi za nove ratove. Za nove mrtve, ranjene, silovane, za nove spaljene gradove i nove izbjeglice. Kome u BiH treba ekskluzivni prostor samo za njegov narod?! Ionako je zemlja pusta, ionako iz nje odlaze mladi i stari. I nitko se ne vraća.
Nikoga u BiH, pa i susjedstvu, ne treba amnestirati od odgovornosti. Jedni potpaljuju požar, drugi ga gase benzinom. Svi su iskreno uvjereni u svoje istine. Prostor za kompromis je iščeznuo. Nestao je u političko-medijskim prepucavanjima. Od ‘92. do ‘95. u ratu u BiH poginulo je oko 100.000 civila i vojnika, a blizu dva milijuna stanovnika je raseljeno. Prvi i Drugi svjetski rat te svi drugi ratovi odnijeli su tijekom povijesti u BiH još stotine tisuća života. Milijun. I više. Taj besmisao, koji se ciklično događa svakih pola stoljeća, uvijek ima isti povod - oteti drugima teritorij. I pobiti susjede. Samo zato što ne pripadaju njihovoj naciji. A tvrdimo kako smo ljudi.
Baš u ovo vrijeme u drugoj polovini studenoga zgusnuli su se datumi koji oživljavaju sjećanja i ratne porive - 18. studenoga (‘91.) bio je Dan utemeljenja Herceg Bosne. Istoga dana pao je Vukovar. Na današnji dan, 21. 11. ‘95., postignut je Daytonski sporazum, 22. 11. (sutra) presuda je Mladiću, 25. 11. dan je zasjedanja ZAVNOBiH-a koji će slaviti samo Bošnjaci, a 29. 11. je dan AVNOJ-a koji će rijetki obilježavati. No toga dana će biti donesena haaška presuda hrvatskoj “šestorci”. Hrvati strepe. Svi ti datumi bit će za jedne prepuni mržnje i bijesa, a za druge tuge i ponosa.
Gdje to mi živimo i u kakvom ambijentu odrastaju naši mladi. Zar više nitko u ovoj državi, susjedstvu ili svijetu nema ideju za mirnu BiH. Zar se ne sjećamo predvečerja rata u Jugoslaviji. Za koji su tada mnogi mislili da se neće dogoditi. Isto kao sada u BiH. Iako vjerujem da rata neće biti, ipak se sve češće prisjećam pjesme iz ‘91. Tomislava Ivčića “Stop the war in Croatia” (“Zaustavite rat u Hrvatskoj”). Da je živ, predložio bih mu da, umjesto Hrvatskoj, sada iste riječi pjeva BiH - “Stop the war in Bosnia and Herzegovina”.
“Zaustavite rat u ime ljubavi, zaustavite rat u ime Boga. Zaustavite rat u ime djece, zaustavite rat u BiH... Mi želimo dio europskog sna, mi želimo demokraciju i mir, neka BiH bude jedna od europskih zvjezdica, Europo, ti možeš zaustaviti rat...”. Europo, Ameriko, učinite to danas. Sutra može biti prekasno.
Ne bi on to pjevao jer bi on za razliku od nekih (koji se prave da ne znaju samo zato jer mrze hrvate i hrvatsku iako jako dobro žive od njih) jako dobro znao tko tamo za koga navija i radi. Ne znam je koliko je mržnje potrebno da bi se mrzilo zemlju u kojoj se živi, ali je nevjerojatna glupost pojedinaca koji žele da se dogodi neko zlo zemlji u kojoj žive kao da ne znaju da bi to pogodilo njih i njihovu obitelj. Ili oni misle zakuhati i pobjeći?!