U poslu s Izraelom oko nabave borbenih aviona Hrvatsku je pogodila poznata židovska kletva – dabogda imao pa nemao! Ministar obrane Damir Krstičević već se slikao za upravljačem, piloti su polazili obuku, pobjedničke vojske slavile su još jednu pobjedu, da bi na kraju izraelska vlada ostala bez unosnoga biznisa, a hrvatska bez zrakoplova. Bombastični F-16 spuštali su se u Zagreb a da nisu ni poletjeli iz Tel Aviva: sve je izgledalo savršeno i završeno. Nije još uvijek dovoljno objašnjeno kako je došlo do obrata koji bi mogao imati posljedica za sve koji su vikali „hop“ prije nego što su zrakoplovi i uzletjeli. Idila je prekinuta kad se u izraelsko-hrvatsku trgovinu umiješao američki vlasnik autorskih prava, postavio svoje uvjete za preprodaju aviona i zaigranim trgovcima dao poduku da ne rade račune bez krčmara. Hrvati nemaju iskustva u sklapanju takvih poslova; nije čudno što su se lako opekli. Čudnije je da se Izraelci moraju ispričavati, a najčudnije da su Amerikanci tek u finišu otkrili drugima nešto što su znali u svakome trenutku – da Izraelci nisu ovlašteni trgovati njihovim avionima bez njihove suglasnosti. Strogi američki propisi prizemljili su do daljnjega, vjerojatno zauvijek, nesuđene hrvatske zrakoplove i tako srušili Hrvatskoj snove da će izraelskim oldtajmerima modernizirati svoju zračnu silu.
Kako su Izraelci mogli toliko pogriješiti da prodaju tuđu robu, a Hrvati biti toliko naivni da uopće ne provjeravaju etiketu? Čak i da su Amerikanci mijenjali pravila u hodu zato da izraelske kopije ne bi devalvirale njihov original, ili da ne bi odletjeli u druge države Balkana (!), ne može se promijeniti dojam da ni Izrael ni Hrvatska nisu bili dovoljno oprezni dok su se provlačili između krutih američkih pravnih žica. Mora da se Benjamin Netanyahu prevario u Donaldu Trumpu; ako je očekivao da mu u proizraelskom zanosu neće praviti problem da transferira duzinu starih i prerađenih zrakoplova u Zagreb kad je prije toga sam transferirao svoje veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem, pod nos Palestincima. Je li zanemario činjenicu da američki predsjednik u biznisu ima samo jedan zakon – interes Amerike, a u politici nema ni jednoga. Ili je nekakvog muljanja bilo od početka, kad se iz raspoloživog materijala ne vidi kakva su sve prava i obveze bile uglavljene; ispada da su američke vlasti svjesno puštale Izrael i Hrvatsku da sklope zaruke pa im pred oltarom odbile kumstvo. Ili američke saveznice nisu ozbiljno shvaćale upozorenja da vode računa o tome tko je proizveo zrakoplove?
Nitko i dalje neće sporiti Hrvatskoj da treba zračnu flotu; imaju je i manje države, same ili u kombinaciji s drugim državama, da Lijepa Naša svoju aspiraciju na ulogu regionalnog lidera ne bi podupirala i vojnom silom iz zraka. Uz sve drugo, avioni su enormno skupi, a Hrvatska ih mora plaćati sama, kad ne može troškove dijeliti sa susjedima, s kojima je manje-više u konfliktnim odnosima. Političke su prilike daleko od toga da bi i s jednom susjednom državom mogla dijeliti komande.
I SAD sudjelovao na natječaju
Slovenija i Mađarska su na zemlji postavile bodljikave žice da se svaka ideja o zajedničkoj obrani, uz sve ostale prijepore u shvaćanju suvereniteta, ne bi spoticala već na zemlji; BiH je, objektivno, još uvijek između međunarodnog protektorata i suverene države, da bi hrvatske vlasti, sve da vode i suvisliju politiku prema toj državi, imale s kime pregovarati o kontroli zračnoga prostora; Srbija teško izlazi iz ratne psihoze, rivalstva, pa i neprijateljstva, da bi s Hrvatskom, ili Hrvatska s njom, mogla dijeliti borbene avione. Italija je prevelika i prejaka da bi joj Hrvatska mogla prepustiti da je čuva a da ne (po)misli da je izašla na „istočnu obalu“. S Crnom bi Gorom bilo najlakše uspostaviti zračni most da ima i pola hrvatske strateške važnosti, pa se Hrvatska – želi li biti čuvar svojih granica – mora osloniti na sebe. Sama plaća i sama upravlja. Nisu avioni hrvatsko biti il’ ne biti, kako se nekad nekritički predstavlja: i kad jednom slete, polovni ili novi, avioni neće riješiti hrvatske probleme koji se i iz aviona, a i bez njih, mogu svakodnevno dobro vidjeti, bilo kao nepodnošljivu mržnju i nesnošljivost, bilo kao teški primitivizam i zaostalost, bilo kao iskonsko siromaštvo i nerazvijenost. Ako su nužnost za državu i njenu sigurnost, avioni nisu rješenje za konfliktno društvo i njegovu sigurnu budućnost.
Pogledajte i video: MiG i F-16 iznad Knina
Kakvi avioni Hrvatskoj trebaju, to je stvar (vojne) struke da ponovno predloži i politike da konačno odluči; jedan promašaj je puno, dva bi bila previše! Neće Hrvatska biti bolja država samo zbog toga što će njeni avioni probijati zvučni zid; i posljednji će strateg, osobito među pacifistima, reći da avioni nisu hrvatski prioritet, ali će priznati da trebaju Hrvatskoj, da bi bila država koja se, ne daj Bože, može braniti. U obrani od agresije, hrvatskim su vlastima dobro dolazili i avioni za zaprašivanje komaraca koji su u početnim ratnim danima djelovali kao sredstvo za zaplašivanje protivnika; u mirnodopskome vremenu članicu NATO-a čuvaju isluženi ruski MiG-ovi koji postaju veća opasnost za Hrvate nego za moguće neprijatelje. Stara roba uvijek izaziva nove probleme. Hrvatska je u međuvremenu došla pod kišobran zapadnog vojnog saveza koji bi, u načelu, svaku napadnutu članicu trebao štititi kao da su napadnute sve članice. U praksi se to, srećom, još nije provjeravalo, da bi Hrvatska mogla biti sigurna da će je NATO u slučaju stvarne ugroze štititi bolje nego EU ratnih 90-ih godina. A i ćudljivi Trump nameće saveznicima takve obveze da će male zemlje morati razmisliti što mogu same učiniti za sebe, da ne bi razvijale vojsku za druge, na uštrb obrazovanja, znanosti i kulture. Vojska štiti, znanje pobjeđuje.
Najlakše je naći opravdanje za novac, on se ionako broji na kraju igre. Vlada će uvijek moći reći da država nije ništa izgubila; drugi će reći da nije ništa dobila. Čisto financijski, na papiru, Hrvatska ne mora biti na gubitku, uspije li prevaliti operativne troškove na račun Izraela, koji je, po svemu sudeći, zapostavio rizik američkog veta, svjesnije od Hrvatske koja je računala na američko savezništvo i dokazanu solidarnost. Kupujući hibridni avion od američkog trupa i izraelske opreme, jesu li hrvatske vlasti zanemarile da Amerikanci imaju izvorna prava da mogu (za)štititi svoje proizvode visoke strateške vrijednosti? U bujici nezadovoljstva bit će i dalje takvih otkrića. Pregovarače neznanje ne opravdava; trebali su znati da Izrael prodaje Hrvatskoj američke avione, koje je, vjerojatno, dobio povoljno, kao privilegirani saveznik na Bliskom istoku, i da ih može prodavati (samo) po američkim propisima. Je li postojao ikakav „papir“ o uputama za trgovinu, tko je njime eventualno raspolagao, u cijeloj stvari i nije nebitno. To što se neslužbeno valja – da je Hrvatska imala na stolu upozorenje Amerikanaca – morat će se službeno provjeriti. Ako su ih vlasti ignorirale, onda je to drugi par rukava; neće biti dovoljno da nadležni peru ruke; može biti i drukčijeg ribanja. Tko je mogao očekivati da će Amerikanci okrenuti glavu da bi njihovi tehnološki modificirani avioni mogli preletjeti Mediteran, na putu iz Izraela za Hrvatsku? Može li se zaboravljati da je i SAD sudjelovao na hrvatskome natječaju za kupnju borbenih zrakoplova? Koliko i ta okolnost poveća američku osjetljivost? Izgleda da je Hrvatska u toj kuhinji pravila greške tipične za priučene kuhare: prvo je razbila jaja pa stavila tavu, a tek onda provjeravala ima li vatre. Kako bi, inače, dogovorila posao s Izraelom o američkim avionima, a tek potom pitala Ameriku za suglasnost!
Izgubljen ugled
Ako i ne izgubi novac, Hrvatska je u najmanju ruku izgubila politički tempo, ako ne i nešto od skromnoga ugleda; neuspjeli i nedovršeni poslovi u toj vrsti elitne trgovine odražavaju se redovito negativno i na kupce i na prodavače, čak i da se pokaže da su posve nevini. Kad je oružje u pitanju, između nevinosti i naivnosti nije velika razlika. Ako ništa drugo, Hrvati kod ponavljanja gradiva moraju biti oprezniji. Hrvatska se opet našla na početku, gdje je bila prije nego što je poklonila povjerenje Izraelu, a mogla je i Švedskoj, koja proizvodi vlastite avione, znatno skuplje od rabljenih, Americi, koja drži prvo mjesto na svjetskome tržištu, i diktira cijene, i Grčkoj, koja je, također, mogla ponuditi jeftiniju tuđu robu, koja njoj manje služi. Nije bilo velikih sumnji ni u konačni izbor ni u sposobnosti izraelskoga pobjednika da stare američke avione tako opremi da – pošto prođu ispod američkog radara ili kroz njihove filtre – mogu služiti hrvatskim potrebama. Hrvatska je njima rješavala problem na određeno vrijeme; za trajno rješenje nije imala novca. Bogati se pravdaju da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari; kad će i siromašni moći reći da nisu toliko siromašni da ne bi kupovali skupe stvari?
Da se ponašala skromnije i diskretnije, Hrvatska bi lakše podnijela očigledni neuspjeh jedne razvikane operacije koja bi, možda, doživjela veći neuspjeh da je uspjela. Jer, s istrošenim borbenim avionima, s dugogodišnjim iskustvom iz stvarnih borbi, manje je sigurno koliko bi još mogli izdržati. A i Izrael u sebi koncentrira veliki dio problema s toga područja koje desetljećima živi u stanju ni rata ni mira ili i rata i mira. Kad kupuje vojnu opremu od Izraela, Hrvatska ne može zanemarivati geopolitičke okolnosti koje čini lakšim uvoz knjiga pacifista Amosa Oza negoli rabljenih aviona Benjamina Netanyahua.
Današnja Hrvatska ne snosi odgovornost što je ratna, ustaška Hrvatska bila do kraja angažirana na „rješavanju židovskoga pitanja“, ona svoj ustavni, politički i moralni legitimitet izvodi iz antifašističke borbe, a ne fašističke diktature. Ako hoće do kraja poštovati židovske žrtve, hrvatske vlasti neće to učiniti tako da kupuju izraelske avione, to spada više u trgovinu nego u politiku (ako to neki opasni antižidovski ekstremisti drukčije ne dožive), nego da raščiste temeljito i odlučno s onima koji u Hrvatskoj vraćaju ustaštvo u javni život. Što se tiče stanja na Bliskom istoku, Hrvatska nema razloga mijenjati tradicionalnu politiku ravnoteže zato što je Donald Trump stavio svoj uteg na izraelsku stranu. Postoji Izrael sa svojim pravima na sigurnost, koje i Hrvatska treba podržavati gdje god može; postoje i Palestinci sa svojim pravom na državu, koje također zaslužuje hrvatsku podršku. Razumna diplomacija kombinira dva iskonska i neotuđiva prava.
Je li posao s izraelskim avionima propao ili nije uspio, još će se o tome lomiti koplja u nas, ne samo u politici koja se ne može složiti ni u manje prijepornim pitanjima; ni vojni stručnjaci ni politički stratezi nisu u svemu podudarni u mišljenjima. Kakvo god objašnjenje našla da ublaži dojam neuspjeha, hrvatska Vlada neće moći odustati od novoga pokušaja izgradnje vlastite flote, bogatija za jedno loše iskustvo, ili u planiranju, ili u izvedbi. I kakve god avione izabrala u nekoj budućoj licitaciji, mora biti načistu da s njima Hrvatska neće poletjeti u blagostanje i da se neće odlijepiti od dna sve dok ne riješi neke vitalnije probleme funkcioniranja države i lošeg stanja u društvu. Oni se vide iz aviona, ali rješavaju se na zemlji.
Ajde Galiću, da smo tebe provjeravali, ne bi nigdje bio..