Kad u plemenu iskrsne problem, jave mi na WhatsApp i riješim ga iz Nedelišća

Moderan je plemenski poglavica taj Kazo. On probleme u svom rodnom selu Ovoabangu u Kamerunu rješava preko WhatsAppa i Messengera, sjedeći na mekom trosjedu u kući u 7000 kilometara udaljenom selu Nedelišću u Međimurju.

– Gledam televiziju i stigne mi poruka od čovjeka kojemu je susjedova koza pojela kikiriki. Očekivao je oko 100 kilograma, a pokupio je samo 70. I traži da ja kao poglavica riješim spor. Koliko, pitam susjeda, imaš koza? Devedeset? Dobro, idemo ovako napraviti. Ti susjedu daj jednu kozu ili, ako je to previše, kad dobije mlade, daj mu jedno janje. Uvijek tražim neki balans i trudim se ući u kontekst. Nije to kao ovdje u Hrvatskoj gdje ideš na sud i platiš kaznu. Tamo dolje u mom selu ljudi ne misle na novac, a ako se netko i tuži, ne tuži se zato da ovaj drugi ode u zatvor. Žele riješiti problem i nastaviti sa životom. Jedan uzgaja kikiriki, drugi banane, treći papar, četvrti ananas... Kompenzacija je dolje jako važna. A i u Hrvatskoj je, koliko vidim, popularna – tumači nam Casimir Rodriguez Nomo Nemi (35), poznat i po nadimku Kazo, Kamerunac koji se prije 14 godina doselio u Hrvatsku.

Doveo ga je nogomet. S reprezentacijom je došao odigrati utakmicu u Zagrebu i ostao zajedno s nekoliko suigrača. Počeo je u velikogoričkom Udarniku, no nešto se zakompliciralo se s dozvolama, on i trojica sunarodnjaka završili su na tri mjeseca u prihvatnom centru Ježevo, a sud je naredio da ih treba deportirati odakle su i došli. Prijatelji su se, jedan po jedan, vratili u Kamerun, no Casimir je ostao u Hrvatskoj. Prihvatila ga je obitelj Oljača iz Velike Gorice koja mu je dvije godine osiguravala stan i hranu. Gospođu Đurđu Oljača zato i zove svojom “bijelom mamom”. Prihvatila ga je kao još jednog sina.

Odlično govorim hrvatski

– U Zagrebu sam 2004. upoznao suprugu Gordanu koja je ondje studirala na Kineziološkom fakultetu. Zapazila me i pozvala na kavu, i od te kave smo zajedno. Već 2005. smo se i vjenčali u matičnom uredu u njezinu rodnom Nedelišću i dobili kćer Larisu. Pet godina poslije stigao je i sin Paolo – kaže Casimir, koji dolazi iz brojne obitelji.

U Kamerunu je ostavio šestero sestara i braće, oca Josepha i majku Onorin. Kuća je stalno bila puna. Otac, financijski inspektor, bavio se politikom, obavljao je više funkcija, a jedan je mandat čak odsjedio u parlamentu.

– Mama je bila s nama kod kuće jer nije moglo biti drukčije – dodaje. Kazo radi kao zavarivač u tvrtki Centrometal u Macincu.

– Zahvalan sam obitelji Zidarić koja me primila u svoju firmu. Kad sam došao u Međimurje za zeta, nisam mogao živjeti samo od nogometa. Puno sam naučio od njih jer su normalni i iskreni gazde. Ništa nisam znao, čak ni kako pravilno držati čekić, no sve su me naučili. Tu sam 13 godina i osjećam se kao doma. Imam drage prijatelje. Znaš što su za mene prijatelji? To su osobe koje su iskrene sa mnom i osjećamo se dobro kad smo skupa. Oni mi mogu reći u oči kad nešto pogriješim, za razliku od onih koji govore iza leđa – govori na tečnom hrvatskom.

Nije ga bilo lako svladati, ali uporno je učio riječi i padeže. Baš je počeo pričati o tome kako voli učiti i kako je položio tečaj za nogometnog suca, kad ga je prekinuo zvuk mobitela. WhatsApp. Pišu mu iz njegova sela, stotinjak kilometara udaljenog od Yaoundéa, glavnog grada Kameruna. Sedamdesetak mještana izabralo ga je za poglavicu, odajući time počast i njegovoj obitelji.

– Pitaju me za savjete. Puno njih misli da sam bogat jer sam u Europi. Htjeli bi znati kako da i oni dođu do Europe i obogate se. To traže uglavnom mladi. Starije zanima kako se ovdje u Hrvatskoj živi, što se jede i pije. Jako ih zanima i snijeg kojeg u Kamerunu nema. Doživio sam ga prvi put u Hrvatskoj. Izašao sam iz hotela u kratkim hlačama i majici, a konobar se samo smijao i počeo kuhati čaj da se ugrijem.

Snijeg je čudo! Zanima ih i kako sam uspio svladati jezik. Tako je i ovdje. Hrvate zanima kako je dolje, što se ondje jede, kako se živi. Imaju u glavi film “Bogovi su pali na tjeme” i seriju “Kunta Kinte”. Je, kažem im, bilo je i toga, ali vremena se mijenjaju, pa i u Africi. Kako da objasnim te promjene... Gledaj, ovdje su ljudi imali stare Nokije, s njih su prešli na LG, Samsung i iPhone 8. A dolje nisu ni imali Nokije, ali sad žele direktno na iPhone 8. Svi hoće naj-naj. Ja sam prvi mobitel vidio u Hrvatskoj, a danas dolje svi imaju mobitele, svi su spojeni na internet. Kad to nekome ovdje govorim, čude se kako to da u Kamerunu uopće imamo mobitele i odašiljače. Pa naš glavni grad ima nekoliko milijuna stanovnika! Istina, standard je nešto niži, 50 godina je iza Hrvatske, isto kao i Hrvatska od Njemačke. Napredujemo polako. Sjećam se kako sam s ocem kao dječak odlazio u grad, i kako je najvažnije bilo kupiti sapun, šećer, sol i kruh. To se nije smjelo zaboraviti. Danas ako nekome doneseš na poklon sapun, odmah prigovara: “Što, hoćeš reći da se ne tuširam? redovito” – smije se.

Na pitanja o životu u Africi rado odgovara. Ponosan je na svoju domovinu.

Pantera nam ušeta u selo

– Što vi tamo jedete, pitaju me. Misle da jedemo samo životinje, a nije tako. Nisu svi lovci. Sad moraš čekati kraj tjedna da lovci dođu u selo prodavati meso, životinja je sve manje i zalaze dublje u unutrašnjost. Prije je znala u selo ušetati pantera koja bi uhvatila kozu i otrčala s njom u grmlje da ju pojede. Sad je morate satima tražiti da biste je vidjeli. Film “Bogovi su pali na tjeme” kriv je za puno stereotipa o nama. Gledaj, u školi smo učili o Jugoslaviji, a ovdje neki misle da je Afrika jedna država, a ne 54 država na jednom kontinentu. Kažu “on je iz Afrike”. Jesam iz Afrike, ali Afrika je velika i raznolika. Na sjeveru su muslimani, pa onda dolaze Bantu, još više dolje su Masai... Svi imaju svoju kulturu i običaje – kaže Casimir.

U Kamerunu živi oko 200 etničkih skupina ili plemena, poput naroda Bantu, skupina Fang, Duala, Ewondo, Bamileke, Tikar, Bafut, Bana, Bata, Fali, Nduru, Fulbe, Pigmejci... Službeni jezici su francuski i engleski. Nema neke industrije, najveće su bogatstvo sirovine, nafta, kakao i kava. Prosječna plaća je oko 300 kuna. Kazo nam prepričava još jedan slučaj u kojem je arbitrirao kao poglavica. Muž je pretukao ženu jer nije skuhala ručak na vrijeme.

– Pitao sam prvo i nju i njega što očekuju? Žele li i dalje biti zajedno ili se razići. Tražio sam da se okupe dvije delegacije, njegova i njezina, i da u svakoj bude minimalno četvero ljudi, otac, brat i druga rodbina ili prijatelji. Oni onda govore umjesto supružnika jer bi ovo dvoje unosilo previše emocija u cijelu priču. Problem je kod nas dolje što žene nemaju prava i status kakav imaju muškarci. Ja to odmah u startu krešem jer me ne zanima jesi li muško ili žensko. Gledam svakog kao osobu i to ljudi dolje vole, posebno žene koje se osjećaju važnima, da su na istom nivou kao muškarci. Mužu sam kulturno objasnio da žene imaju isto tijelo, isto srce i daju više nego muškarci te da to što nije skuhala ručak nije razlog za batine – kaže.

Najteži mu je slučaj bila obitelj 17-godišnje djevojke koja je ostala u drugom stanju. Njezini roditelji pali su u očaj i zamolili Kazu za pomoć. Objasnio im je da to što je kćer trudna ne znači kraj svijeta.

– Forsirali su da se odmah uda i izbjegnu sramotu. Djevojci je trebalo objasniti da život nije gotov zato što će roditi i da ne mora zbog toga ostaviti školu i postati domaćica. Svatko ima pravo griješiti, i svi griješimo. Ima tu i psihologije, i ne samo da moraš pronaći rješenje koje će zadovoljiti obje strane već ih treba i utješiti. I onome koji je ostao bez kikirikija dugo sam objašnjavao da neće zbog toga propasti. Pokušavam u selu uvesti radne akcije, da jedni drugima odlaze pomagati u poljoprivrednim radovima, građevini i slično. Tako ne moraju nikome plaćati, daju samo svoje slobodno vrijeme. Naši roditelji su tako živjeli, no to se s vremenom izgubilo, a ja bih to vratio. Takve smo radne akcije imali ovdje u Nedelišću kad smo postavljali ogradu na nogometnom igralištu ili kosili travu – napominje.

Vrlo je zadovoljan životom u Hrvatskoj. Skoro svi prijatelji otišli su u Njemačku, no on ostaje.

– Tata me naučio da se treba boriti i dati sve od sebe. Kad sam s njim nedavno razgovarao mobitelom, rekao sam mu hvala za jednu stvar. Nije mi dao novac i bogatstvo, ali slao me u školu i dao mi srednjoškolsko obrazovanje. Tako i ostaloj djeci. Jedini od braće i sestara nemam završeni fakultet, no ne osjećam se zbog toga manje vrijednim. Trudim se biti čovjek. I ovdje ima kompliciranih ljudi, kao što ih ima i tamo, i ovdje ima pametnih, kao što ih ima i tamo, i ovdje ima budala, a ima ih, hvala Bogu, i tamo – kaže Kazo kojeg u Međimurju znaju kao veseljaka.

Obožava glazbu i voli pjevati pa ga na svadbama i koncertima često zovu na pozornicu da otpjeva koju.

– Nije mi važan izvođač. Kažu mi “nemoj to pjevati, to su ti cajke”. Meni je važna dobra melodija, pa ako je dobra, nije važno tko stoji iza nje. A kad ne valja, onda ne valja, pa da ju je i Michael Jackson napisao. Volio sam jako Tošu Proeskog jer je emotivno pjevao, mada ga ispočetka nisam ništa razumio i lomio jezik izgovarajući njegovo ime – dodaje.

Koja mu je, pitamo, omiljena pjesma?

– “Dao bih sto Amerika”, zbog nje me ovdje zovu “crni Stavros”. Kad se popnem na binu i zapjevam: “Dao bih sto Amerika, sve na svijetu ja bih dao, tek da sjednem na verandu, pa uz karte i bevandu brojim valove”, nastane euforija – smije se.

A omiljena hrana?

Krvavice ne mogu smisliti

– Cigansko pečenje s rižom. Jedino ne mogu smisliti krvavice. Vidio sam na jednoj svinjokolji kako se izrađuju, kako je mesar miješao krv, strašno! – priznaje.

Da mu odagnamo misli s krvavica, vraćamo se na nogomet. Casimir se na razgovoru pojavio u dresu kamerunske reprezentacije koju u toj državi središnjoj Africi, s oko 23 milijuna stanovnika, zovu “Neukrotivi lavovi”. Prvi put su se na Svjetsko prvenstvo plasirali 1982. godine, kad su u Španjolskoj remizirali s Italijom koja je te godine postala i svjetski prvak. Vratili su se kući s tri neriješena rezultata, bez poraza. U četvrtfinalu 1990. u Italiji tek su u produžecima izgubili od Engleske. Na Olimpijskim igrama 2000. osvajaju zlato nakon pobjede nad Španjolskom. Najbolji igrač im je Samuel Eto’o, koji je u dresu Barcelone u pet sezona zabio stotinjak golova. Hrvatska je s Kamerunom igrala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. i pobijedila 4:0. Vatreni su odlični i očekuje dobar rezultat u Rusiji.

– Volim nogomet koji me i doveo u Hrvatsku, pružio mi život i omogućio da vidim svijet, od Nizozemske do Španjolske. Pomogao mi je u disciplini. Ne smiješ psovati na terenu jer znaš da ćeš dobiti karton, ako zakasniš na trening, dobit ćeš kaznu. To učim i djecu, a i kao nogometni sudac igračima govorim da mi ne psuju majku jer ih ionako neće čuti jer je 7000 kilometara daleko – smije se.

Otkako je dvaput operirao koljeno, ne igra za seniore, nego za veterane. Pozvali su ga u NK Osvit u Đelekovcu u susjednoj Podravini, u kojem mu je suigrač – Damir Polančec. Da, onaj Damir Polančec, bivši potpredsjednik Vlade koji je završio na optuženičkoj klupi i odslužio kaznu jer iz državnog proračuna platio pola milijuna kuna za nepotrebnu stručnu studiju. -

– Igram s njim naprijed, u napadu. Dobar je igrač, ali godine i kile su tu. Mlađi sam i moram puno trčati da ga zadovoljim. Jako je dobar kao čovjek, a kao političara ga ne znam jer ne pratim politiku – kaže.

U Kamerun putuje svakih godinu i pol do dvije. Bio je dolje prošlog prosinca i siječnja. Idući put u njegov će rodni kraj sredinom 2019. otputovati cijela njegova obitelj i skupina prijatelja.

– Idemo na Afrički kup koji od 15. lipnja do 15. srpnja organizira Kamerun. Na popisu nas je zasad dvadesetak. Nećemo samo pratiti utakmice, želim ih upoznati sa svojom domovinom i svojim plemenom.