Hercegovina je iznjedrila nekoliko velikana klasične glazbe – opernih skladatelja, primadona, dirigenata i dirigentica, ravnatelje filharmonija i simfonijskih orkestara, niz vrsnih instrumentalista, ali od postanka svijeta pa do danas samo jednog opernog pjevača i prvaka: Ferdinanda Zovka.
Zovko je kao priznati bariton nastupao na opernim scenama diljem svijeta i bio profesor na nekoliko visokoškolskih ustanova. Danas je u mirovini, a umirovljeničke dane provodi u svojoj kući u rodnim Čalićima pokraj Međugorja, gdje ga se najčešće može sresti kako šeta sa svojim psom. S vremena na vrijeme ode pogledati koju operu u Sarajevo i Split. U Dubrovnik, gdje je sve i počelo koncem 50-ih godina prošlog stoljeća, također odlazi redovito.
– Znate kako je govorila Maria Callas: Kad nisi na sceni, svi te zaborave. Inače, Callas je za mene savršenstvo. Prati me još od malih nogu. Kad sam bio dijete u osnovnoj školi, u Čerinu, postojala je jedna birtija koju smo zvali fronta i u njoj stari radio koji je bio senzacija oko koje su se svi okupljali, pogotovo djeca. Kao da je bilo danas sjećam se jednog čudnog glasa. Tada sam pomislio: „O, Bože, što je ovo, je li moguće da netko ovako pjeva?“ Poslije, kad sam završio školovanje i postao pjevač i čuo Mariju Callas, shvatio da je to bila ona.“
Ljubav prema ženskom glasu, poglavito sopranu, ostala je kod Zovka prisutna do danas. Kao nekad Mariju Callas, danas obožava Annu Netrebko koja je za njega „zvijezda svih zvijezda“.
– Ona me očarava. Uz nju, cijenim i Jonasa Kaufmanna, sjajnog njemačkog tenora. On je broj jedan u svijetu. Nevjerojatno što njegov glas može izdržati i s kojom lakoćom pjeva. Kad ga slušam, natjera me da sjednem za klavir i da opet počnem vježbati – govori Zovko, koji, iako je u mirovini, kaže da je još u snazi i da može nastupati.
Pjevanje vježba svakodnevno kako bi ostao u formi, ali bi se uz pjevanje sa zadovoljstvom bavio i pedagoškim radom, da ostavi nekog iza sebe. Volio bi, kaže, imati dva-tri studenta da im prenese svoje znanje i iskustvo. Svoje usluge nudio je Studiju glazbene kulture u Mostaru, ali nije naišao na susretljivost pa je odustao.
– Očito im ne trebam. Zahvalio sam im se. Imaju, kažu, profesore iz Splita. Je li normalno da se ja već dva-tri mjeseca najavljujem kod županijskog ministra kulture, a on ne neće primiti, pita se dok se s ogorčenjem i nevjericom prisjeća svih neugodnosti koje je doživio u svome rodnom kraju, posebice oko afere „Čerinska škola“ iz koje je otjeran bez, kako kaže, ikakva valjanog razloga.
– Neviđena poniženja sam ovdje doživljavao, ali njima na dušu. Bio sam premlaćivan, proglašavan izdajnikom i prodanom dušom. Kad sam dobio otkaz u Čerinu, ponudili su mi posao u Muzičkom centru Pavarotti, očito na “pogrešnoj” strani Mostara, ali što sam trebao, crknuti od gladi? – nastavlja sa svojom pričom.
– Prije 22 godine u toj hercegovačkoj zabiti u školu koja nije imala ni vrata uveo sam informatiku s 18 računala i dva strana jezika od prvoga razreda osnovne škole, što Europa sada radi. Sve to, uz glazbenu umjetnost i knjižnicu koju BiH nije imala. Otvorio sam odjele violine, violončela, gitare, flaute i klavira koje je pohađalo 120 učenika. Iz Njemačke sam u Čerin dovezao šest unikatnih po stotinu godina starih klavira… I što je najbitnije – nikoga nisam tražio novac. Nikoga. Ali to nije odgovaralo lokalnim moćnicima. Proglasili su me sam sinom komunista i SUP-ovcem i govorili o meni sve najgore. Da, moj otac je bio komunist, ali je bio čovjek. Da su takvi kao on bili svi komunisti, tekao bi med i mlijeko na ovome svijetu – govori Zovko kao da se sve odvija danas, i da još uvijek ne može prijeći preko velike nepravde koja mu je nanesena.
Poput međugorske Gospe ukazala se škola Ferdinanda Zovka u Čerinu. Europa je znala za tu ustanovu, mediji su pisali o njoj, djeca su se počela masovno upisivati u nju, iz svakog kutka sela čuli su se zvuci Mozarta, Verdija, Bacha… sve do jednom.
– Mene je sredina prihvatila, ali nisam odgovarao politici, odnosno pojedincima. I dok sam živ sigurno neću saznati razlog zbog čega su mi to sve učinili. Nije im odgovaralo što se u jednom Čerinu, u crkvi sv. Stjepana, svaki mjesec održava po jedan koncert, što su ovamo dolazile svjetske zvijezde… Znala je tu pjevati i Dubravka Šeparović, zvijezda Metropolitan Opere. Nikad u životu ti ljudi ne bi čuli za operu Nikola Šubić Zrinski da je ja nisam otpjevao. Dolazile su žene uređene, s frizurama i toaletama...
Slučaj „Čerinska škola“ dobio je epilog na sudu. Maestro Zovko krenuo je drugim putem, postao je sveučilišni profesor, ali i danas osjeća gorčinu i pita se čime je to sve zaslužio.
– Znao sam upitati moju rođakinju psihologicu je li sa mnom sve u redu. Ona bi mi odgovorila: „Moj rođače, s tobom je sve u redu, ali ti ljudi ne razumiju tvoj jezik nikako.“
Sve neugodnosti utjecale su na Zovkovo zdravlje, obolio je od dijabetesa i visokog tlaka. Ipak, sretan je što danas postoji njegovih dvadesetak učenika koji nešto predstavljaju u svijetu glazbe, bilo da su članovi orkestara, solisti ili nastavnici.
– Vrijedilo je. I da je samo jedna osoba uspjela, bio bih sretan i ne bi mi bilo žao. I samo jedna Željka Mandarić mi je satisfakcija.
A kako je uopće jedno seosko dijete iz hercegovačke provincije postalo opernim pjevačem, a nije izabralo neko ‘“ozbiljno” zanimanje od kojeg se može pristojno živjeti? Zovkova pjevačka karijera započela je prije više od pedeset godina, upravo u Dubrovniku.
– Da još kao dijete nisam došao u Dubrovnik, nikad ne bih postao to što jesam. Koncem 50-ih i početkom 60-ih godina radio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama, pregledavao ulaznice, gledao i upijao jednog Hamleta s nepunih 17 godina. To je za mene bilo nešto nepojmljivo. Ipak, teško se bilo prilagoditi Dubrovniku, posebice ako ste dolazili iz neke hercegovačke zabiti. Bilo je svakojakih poniženja i neugodnosti, uvijek je zvono bilo na meni, ali nisam se dao smesti. Želio sam po svaku cijenu ostati tu, pridružio sam se zboru Male braće, kao i onom u katedrali. Neke dubrovačke gospođe znale su kazati – što će nam Hercegovac u zboru: „Ajme moja draga, pa onaj Zovko hoće biti operni pjevač, ma zamisli ti njega.“ A ja bih im na to odgovarao: “Gospođe moje drage, ja vam neću biti operni pjevač, ja ću vam morati biti prvak opere ili se time neću baviti.” Međutim, ljudi od struke prepoznali su njegov božanstveni glas. Prvo glazbeno obrazovanje stječe u klasi profesorice Milke Padovan. U svijet opernih pjevača Zovko ušao na velika vrata – veličanstvenim diplomskim koncertom u pratnji orkestra, u ni manje ni više nego u Kneževu dvoru. Bila je to 1962. godina. Nakon toga s tek 20 godina oženio se i dobio sina Orsata, danas poznatog sportskog menadžera. Istodobno s poslom u hotelu, Zovko je položio prijemne ispite na čak tri akademije – u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
– U to vrijeme, kad stvarno nisam znao što dalje, objavljen je natječaj Sarajevske opere u kojem se traži bariton. Javio sam se i od nas četvero uzmu mene. Potom upisujem Akademiju u Sarajevu i dobivam angažman u Narodnom pozorištu. Nitko sretniji od mene – prisjeća se Zovko.
Posebno mu je u sjećanju ostala profesorica Blanka Danon Kurpjel koja danas živi u Dubrovniku i s kojom je redovito u kontaktu.
– Profesori su u to vrijeme bili kao roditelji. Znali su nam ostaviti sendviče u ormarićima s notama, jer tada se teško živjelo. Od njih sam puno naučio. Naročito od profesorice Danon Kurpjel. Mi se poznajemo 50 godina. Kazala je da sam ja najljepši glas na akademiji.
Iz Sarajeva glazbeni put ga dalje odvodi u Zagreb gdje je nastavio akademiju. Bio je u klasi kod glasovitog Vladimira Ruždjaka, prvi njegov đak, i odmah postao zvijezda u opernim krugovima sa stalnim nastupima. Diplomirao je u Glazbenom zavodu s Wagnerovom operom. Bilo je to 1974. godine.
– Uh, tada je teško bilo doći do Wagnera, nije sve bilo dostupno kao danas, teško je bilo doći do ploča. Sjećam se, Ruždjak me poslao u Austrijsko veleposlanstvo po ploču i da naučim Wolframa za ispit – prisjeća se Zovko.
Zanimljivo je da su Zovko i pokojni maestro Vjekoslav Šutej zajedno diplomirali na Zagrebačkoj akademiji. Šutej je bio prvi Zovkov dirigent, a Zovko prvi Šutejev solist. Ipak, karijere su im se ubrzo razdvojile i svatko je otišao na svoju stranu. Godine 1979. postaje prvim magistrom pjevanja u klasi ugledne umjetnice profesorice Biserke Cvejić na Beogradskom fakultetu muzičkih umjetnosti. Potom Zovko odlazi u Rijeku i Opatiju, gdje bilježi prve službene nastupe i postaje prvak riječke opere, a poslije u Osijek, u kojemu će ostaviti dubok trag i također postati prvakom opere.
– Osijek je meni sve dao. Grad moga života. Nikad ga neću zaboraviti. Ondje sam bio prvak opere, dakle igrao sam što sam želio, kompletnog Verdija. Ekipa je bila sjajna, spomenut ću intendanticu kazališta Nadu Murat, pa maestra Željka Milera, koji je bio veliki dirigent. S njim sam snimio i jedan CD s deset opernih arija. Bio sam sveučilišni profesor. U Osijeku sam debitirao s Lunom u Verdijevu Trubaduru.
Upravo je taj slavni talijanski skladatelj obilježio pjevačku karijeru Ferdinanda Zovka. Verdijev glazbeni opus posebno je nadahnjivao Zovka, a o tome svjedoče brojne uloge i kritike. S Verdijem je nastupao u svim domaćim opernim kućama, kao i scenama drugih država kao što su Španjolska, Luksemburg, Poljska, Francuska i Njemačka.
– Giuseppe Verdi obilježio je i moj život i moju karijeru. Italija je kolijevka ljepote u glazbi, tog belkanta, ljepote fraze. Kad ja pjevam Rigoletta ili neku drugo Verdijevu ariju, osjećam se kao kralj. Verdi slovi za teškog autora, ali ja sam ga s lakoćom pjevao. Ma to je ljepota. Verdi je meni kao dramskom baritonu jako ležao, bio je idealan za mene. Vidite, ja imam široko lice i moja krupnoća za scenu su idealni, sva ta šminka. Jer, ako ste maleni, vi se na sceni izgubite. Recimo, u Aidi sam briljirao – pojašnjava Zovko, za kojeg glazbena kritika misli da je u karijeri i u svijetu glazbe mogao puno više napraviti.
– Zbog čega nisam napravio više? Razlog leži u novcu. Jednostavno, nisam imao menadžera koji bi se brinuo o mojoj karijeri, koji bi mi osigurao publicitet, da ljudi čuju za mene. Mediji čudo rade, ali ja nisam mogao sebi priuštiti sliku u novinama. Preživljavao sam zahvaljujući supruzi. Da sam tada imao moga sina Orsata. Orsat zna kazati: “Moj stari je imao toliko lijep glas i da sam ja tada bio ovo što sam danas, on bi pjevao u Metropolitan Operi!” Nisam imao nikoga da se brine o mojoj karijeri – govori Zovko ističući da mu Orsat danas puno pomaže jer su mirovine jako niske.
– Na koncu, najviše sam ponosan na svoju obitelj i svoga sina, a uz njih ponosan sam sam na sebe da sam to u životu napravio bez ičije pomoći – kaže Zovko.
Maestro Zovko primit će ovih dana nagradu Centra za mir u Mostaru za svoj rad i promicanje suživota u gradu na Neretvi.
– Drago mi je zbog te nagrade jer, kad mi je bilo najteže, tri osobe su mi najviše pomogle, a to su profesorice Đulsa Bajramović, Elbisa Ustamujić i Meliha Kulukčija. Da nije njih, ne bi bilo niti mene ovdje, a niti ove nagrade.
Ferdinand Zovko uvijek je s velikom ljubavlju pristupao velikim hrvatskim skladateljima: Gotovcu, Lisinskom, Zajcu i drugima. Najdraža mu je pjesma “Domovini i ljubavi” Ivana pl. Zajca. Često je izvodi. Paše mu, kaže, jer je verdijevski napisana. Prigoda da je ponovno zapjeva pružit će mu se uskoro, već na dodjeli ove nagrade. Vrijedilo bi je poslušati.
