Od utopljenika koji je na površinu mogao isplivati samo uz pomoć boce kisika došli smo do faze kada se možemo uspoređivati s roniocem kojem je glava, istina, ispod vode, ali diše na disaljku. Tako je otprilike potpredsjednik Vlade Branko Grčić opisao neočekivani, ali dobrodošli rast konkurentnosti Hrvatske sa 81. na 75. mjesto među 148 zemalja na svijetu.
Ta loša pozicija, kada se stavi u kontekst usporavanja pada BDP-a, zaista sugerira početak kraja recesije, međutim pravi oporavak nije moguć bez intenzivnih investicija koje bi preokrenule trendove, a ne tek zaustavile pad. Investicije su mantra vlade Zorana Milanovića, a ipak statistika pokazuje da ih je sve manje pa se prema realnim cijenama lani manje ulagalo nego prije deset godina. Loše brojke djelomično su i posljedica zaustavljanja javnih ulaganja jer država u posljednjih godinu dana, i kada može i kad ima sredstava, ipak ne ulaže. Zašto?
Nedavni političko-investicijski prijepor oko projekta Trg pravde naveo je javnost da se upita jesu li važne investicije ili politička nadmudrivanja. Podsjetimo, projekt gradnje novog kompleksa pravosudnih zgrada koji se trebao odviti po modelu javno-privatnog partnerstva trebao je osigurati ulaganja od 1,6 milijardi kuna. Prošao je potrebne procedure, odobrila ga Vlada, Ministarstvo financija potvrdilo, a Ministarstvo gospodarstva uz pomoć Centra za praćenje poslovanje energetskog sektora i investicija provelo do faze otvaranja natječaja za zainteresirane partnere.
U javnost su već procurila prva imena poput austrijskog Strabaga i francuskog Bouyguesa, kao i nekih kanadskih tvrtki, a da bi se osiguralo da u velikom kolaču sudjeluju i domaće tvrtke, kao uvjet se postavio angažman domaćih tvrtki, radne snage i domaćeg materijala. I kad je stvar dovedena do kraja, javilo se Ministarstvo pravosuđa, na čiji bi teret jednog dana legla najamnina novoizgrađenih objekata, da ne želi sudjelovati niti sudjeluje u već odobrenom projektu. Ministar Orsat Miljanić argumentirao je svoj stav time da ima prečih projekata te da nije siguran koliko će Trg pravde biti isplativ, kao ni ima li Ministarstvo pravosuđa novca za nove zgrade. Legitimno je propitivanje financijske snage, ali je i nemušto da se projekt dovede do kraja pa naglo povlači. Zbunjuje takvo ponašanje ulagače, domaću javnost, ali i birače, jer iako su iz različite stranke, Ivan Vrdoljak i Miljanić članovi su iste koalicije. Privremenim zaustavljanjem projekta Trg pravde poslala se osim toga i loša poruka o modelu javno-privatnog partnerstva.
Oprezni ministar
A upravo taj model trebao je biti okosnica za buduće javne investicije, jer bi se time uspjele preskočiti obveze države u godinama neimaštine i prebaciti ih u neko drugo, bolje vrijeme. Prema tom modelu Trg pravde trebao je vlastitim kapitalom izgraditi privatni partner, a potom ga od 2019. punih 25 godina iznajmljivati Ministarstvu pravosuđa. Gradnja bi bila 10 posto jeftinija nego da je gradila državna tvrtka, a projekt ima smisla i zbog činjenice da bi se objedinjavanjem pravosudnih tijela na jednom mjestu postigla ušteda u njihovu radu. Osim što bi se troškovi Ministarstvu pravosuđa smanjili i odgodili za iduće desetljeće, državi bi ostali atraktivni prostori u centru Zagreba, koje bi mogla ili prodati ili iznajmljivati pa time prebiti dio najamnine za potpuno nove zgrade. Paket zaokružen oko Trga pravde trebao je biti poticaj da se otvore i novi projekti po modelu javno-privatnog partnerstva koje mnoge države koriste za poticanje gospodarstva, ali kod nas je zapelo već na prvom pokušaju.
Nadu u razvoj JPP modela budi razrješavanje problema s energetskom učinkovitošću na zgradama. Naime, Hrvatska banka za obnovu i razvoj uz pomoć HAMAG-a ipak će financirati ESCO tvrtke koje bi na sebe mogle preuzeti obnovu fasada javnih zgrada. Problem je nastao, podsjetimo, zbog činjenice da taj sektor u Hrvatskoj gotovo nije ni postojao pa su tek osnovane tvrtke bile loš kandidat za financiranje zbog nepostojanja boniteta, što se intenzivno rješava u posljednjih nekoliko tjedana.
Kod koncesijskog modela poticanja ulaganja također zapinje. U koncesiju je na 30 godina dana Zračna luka Zagreb francusko-hrvatskom konzorciju ZAIC, ali se aerodrom nije počeo graditi. Unatoč pozitivnoj atmosferi, nekarakterističnoj za dolazak stranih ulagača u Hrvatsku, koncesijski ugovor je pripremljen, ali u ovom slučaju zapelo je jer je bivša vlada, čini se, loše izabrala, a ova vlada, dojam je, loše odradila svoj dio posla. Zato Zagreb gotovo sigurno 2015., kako je prvotni plan predviđao, neće imati moderni terminal, ali ostaje nada da ćemo ga imati nekoliko godina kasnije.
Ni Brijuni Rivijera, projekt pripreman godinama, nije zaživio, jer su ga u samom začetku zaustavile brige za zaštitu nacionalne kulture. Investitor Danko Končar dobio je koncesiju na 50 godina, ali izborio je na natječaju Pirovu pobjedu jer je lokacija Sv. Katarina–Monumenti, na koju se koncesija odnosi, upisana u registar kulturnog dobra, a upis se dogodio nakon završetka prikupljanja ponuda na međunarodnom natječaju. Time je investicija od 226 milijuna kuna došla pod upitnik jer je preko noći postala znatno skuplja, a zbog vojarni iz austrijskog doba nije poznato hoće li i kada na obali koja leži nasuprot Brijunima ikada biti sagrađeni hoteli. I opet se u zaustavljanju tražila politička pozadina, pa je tadašnji istarski župan, a koalicijski partner u Kukuriku koaliciji, Ivan Jakovčić, tvrdio da mu sam premijer koči razvoj projekta koji je potpisao s bivšom premijerkom Jadrankom Kosor.
Danas je od megaprojekta Brijuni Rivijera ostala samo uspomena, a umjesto da država sama razvija kvalitetu hotela i vila na Brijunima novcem od koncesijskih naknada, najnovije informacije kažu da će se trošni turistički objekti na tom otočju i sami dati u koncesiju. Propuštena je dakle prilika i za zadržavanje kontrole nad Brijunima, ali i za poticanje lanca greenfield investicija u turizmu koji vapi za novim objektima. Je li politički interes u Istri nadvladao ekonomski ili je riječ o neusklađenosti rada javne uprave koja sugerira nesposobnost upravljanja sustavom? Odgovor je teško pronaći, ali činjenica jest da od Brijuni Rivijere do daljnjega neće biti ništa. Administracija se umiješala i stvorila troškove, a oni su dovoljni da ulaganje učine neisplativima.
Test za Vrdoljaka, i politički i ekonomski, bit će davanje Jadrana i naftnih i plinskih nalazišta u koncesiju. Ako se pronađu energenti na dnu hrvatske strane mora, a norveški stručnjaci iz Spectruma tvrde da hoće, Hrvatska bi mogla imati ozbiljne koncesijske prihode mjerene u milijardama kuna. Jedan je to od najvećih projekata koji je pokrenut, ali do njegova završetka i do dolaska naftnih ‘teškaša’ u Jadran te naposljetku plaćanja koncesija treba otvoriti i uspješno završiti međunarodne natječaje te budno paziti da projekt uz pomoć birokracije neko drugo ministarstvo ne zaustavi. Vrdoljak se požalio da ga birokracija koči pa je rekao da i drugi njegovi kolege imaju problema s administracijom koja usporava projekte, ali projekt eksploatacije nafte i plina u Jadranu odlučio je provesti do kraja, bez obzira na prepreke.
Ipak možda Plomin 3
Dva modela investicija koja se trebaju realizirati uz pomoć privatnog sektora zapinju, ali nažalost teško se odvijaju i projekti u koje država direktno ulaže. Ogledni primjerak je Ombla, nesuđena hidroelektrana kraj Dubrovnika, koja je zaustavljena zbog zaštite okoliša. Projekt je odgođen do daljnjega bez obzira na to što je bio temeljito pripremljen, strateški projekt, a novac za njega rezerviran, i to iz vrlo povoljnog izvora. Na Ombli nije bilo prijepora o ulagačima i izvođačima radova. Naprotiv, ovom se projektu prepriječila birokracija i nedovoljno upoznata šira javnost. Veći brat Omble, Plomin 3, nakon svih bi peripetija ipak trebao zaživjeti uz pomoć strateškog ulagača – ako ga naravno ne zaustavi lokalna politika. Iako se o njemu govori godinama i uvjeti natječaja su poznati, u javnosti se, naime, još uvijek vodi polemika o tome je li trebalo kao energent za termoelektranu ipak izabrati plin.
Privatizacija bi bila posljednji model poticanja investicija u sektor, međutim takav tip investicije je transakcijskog karaktera i ne stvara novu vrijednost niti potiče oporavak građevinskog sektora. Privatizacijske priče zasad teku dobro pa se čini da jedino što administracija zna napraviti jest prodati. – Nije bilo dovoljno odlučnosti ni odgovornosti da se riješe neka područja – priznao je Vrdoljak nedavno. Bez reformi, kažu poduzetnici i menadžeri, Hrvatska će i dalje ostati nisko konkurentna, jer kašnjenje administracije stvara trošak i onemogućuje povrat na kapital. Zato strani ulagači izbjegavaju Hrvatsku, a domaći kapital se ne angažira. Zato se čini da u Vrdoljakovu osvrtu na rad svojih zaposlenika leži i odgovor na pitanje zašto nijedan model državnih investicija ‘ne hoda’ i zašto je u gospodarstvu, koje vapi za ulaganjima i novim radnim mjestima, tako lako zaustaviti svaki pokušaj da se neki od brojnih projekata s papira preseli u stvarnost.
>>\'Postoje ozbiljni problemi s odabirom tehnologije za Plomin C\'