Kad je prije četiri godine Rijeka izabrana da 2020. zajedno s irskim Galwayem ponese laskavu titulu Europskog glavnog grada kulture (po hrvatskoj monarhističkoj tradiciji "prijestolnica kulture") i to za program "Luka različitosti", mogli smo se samo retorički zapitati: Što bi moglo poći po zlu?
Bilo je to razdoblje u kojem je riječka gradska uprava dopustila Oliveru Frljiću da riječki HNK spusti na razinu večernjeg cabareta, a na koncu je na pozornici nacionalnog hrvatskog kazališta upriličio predstavu koja je prije toga izazvala žestoke reakcije publike i kritike u nekoliko europskih gradova, u kojoj smo mogli uživati u sceni u kojoj glumica bez fingiranja iz svoje vagine izvlači hrvatsku trobojku, Krist pak silazi s križa i s hrvatskom trobojkom oko bokova siluje ženu s hidžabom. No, to je samo jedan u nizu izgreda kojima smo svjedočili posljednjih godina, a koji su se događali s poticajnim blagoslovom riječke crvene vlasti kojima poštivanje različitosti baš i nije jaka strana. Točnije, oni zahtijevaju poštivanje svoje vlastite različitosti u odnosu na hrvatski prosjek, ali pri tome ni najmanje ne uvažavaju, a kamoli da cijene činjenicu da ni Rijeka ne diše kao jedna, te da i u njoj živi i s naporom pokušava disati ne baš zanemarivi broj onih koje takav odnos prema hrvatskoj kulturi - duboko vrijeđa.
Video: Rijeka - prijestolnica Europske kulture
Da niti projekt EPK 2020. neće proteći bez sličnih provokacija i zvučnih pljuski tradicionalnom hrvatskom identitetu bilo je unaprijed jasno, tako da je zapravo nije nikakvo iznenađenje što se na svečanom otvorenju nije pojavio nitko iz trojke hrvatskog državnog vrha, ako ne računamo izabranog, ali još ne inauguriranog predsjednika. Naravno, na njih je sasuto drvlje i kamenje onih koji su ljuti prije svega što nisu dobili priliku uživo ih izviždati. No, što su očekivali? Da će Plenković na sastanku u Portugalu preskočiti ulogu europske zvijezde u uzletu, samo da bi se pojavio na fešti koja je itekako pala u sjenu zvijezde petokrake i zastave SFRJ, na kojoj se pjevala (točnije, uzvikivala) čak i himna bivše države? Kolinda Grabar Kitarović nije se potrudila ponuditi čak ni neki suvisao izgovor zašto osobno nije sudjelovala na fešti u svojem rodnom gradu. No, koliko je organizatorima bilo do poštivanja različitosti vidi se iz toga da na svečanost u HNK nisu pozvali čak niti sve saborske zastupnike iz Rijeke. Vrhunac sladostrašća tako je ostalo samo grljenje i ljubljenje Dubravke Šuice u ulozi Maćehe Europe i Vojka Obersnela Hrvatine u ulozi Sina Razmetnog.
Nema nikakve dvojbe da je nepravedno da veliki trud riječkih kulturnjaka te stotine događanja s kulturnim predznakom koji će se tijekom 2020. odviti u Rijeci padnu u sjenu nostalgije za komunističkim režimom, no, to nije posljedica ljepote ili ružnoće u oku promatrača, nego svjesne želje onih koji su projekt pažljivo kuhali i sami birali kako temeljne sastojke tako i (pre)ljute začine. Brane se da je zastava Titove SFRJ samo jedna u nizu zastava koje na vremenskoj crti predstavljaju države kojima je Rijeka više silom nego milom pripadala. No, takvo objašnjenje više odmaže nego pomaže. Zastave NDH nema, vjerojatno s faktografski opravdanim razlogom jer Pavelić svoju formalnu odluku o vraćanju svih hrvatskih teritorija, koju je donio svega dva dana nakon kapitulacije Italije, nikad nije uspio provesti u djelo. Nije uspio vratiti ni Sušak, a kamoli preuzeti Rijeku ili Istru. No, tu je zato zastava nacističke Njemačke, iako ni ona nikad nije formalno anektirala Rijeku i Sušak, koji nikada nisu bili priznati ili nepriznati dio njemačke države, već su samo bili pod njemačkom vojnom upravom, zajedno s velikim dijelom Mussolinijeve kratkotrajne republike.
Video: Rijeka EPK
Ako se već inzistira na antifašizmu kao ključnoj temeljnoj odrednici, onda je valjda trebalo barem ukazati na odluke ZAVNOH-a koje su pravni temelj za "povratak" Rijeke i Istre matici zemlji. Dakle, zastavu SFRJ lako bi izbjegli stavljanjem zastave SR Hrvatske, malo tko bi im zamjerio na toj nedosljednosti, a reakcije ne bi bile ni upola ovako žestoke. Ovako, dojam je da su pošto-poto tražili način kako u inat svima u srcu “crvene Rijeke” ponovno izložiti zastavu propale komunističke diktature, a da su sve ostale zastave samo alibi za taj skandalozan čin. Kukasti križ je zamrljan, odnosno cenzuriran, dok se komunistička crvena petokraka ponosno isprsila, oštra poput šurikena. Rekao bi Milanović prije nekoliko tjedana za Hajdukovu petrokraku: Ružno je to izgledalo, mogao si se na nju nabosti!"
Danas on veli da "ilustracija zastave SFRJ nije kontroverzna ako je u funkciji umjetnosti." No, zastava ovdje nije u nikakvoj funkciji umjetnosti, nego je dio obične vremenske crte, čiji je umjetnički doseg na razini svakodnevne infografike u hrvatskim novinama. Da sve ostaje na tome, možda ne bi bilo vrijedno komentara, no, očito je sve dio jednog šireg revizionističkog projekta, pljuska u obraz europskim rezolucijama koje osuđuju totalitarne sustave, uključujući tu i komunističke, hračak u čelo svim onima koji kažu da sve simbole totalitarnih sustava treba pospremiti u ropotarnicu povijesti. Čavao u mozak svih žrtava diktature komunističke partije.
Pod krinkom umjetnosti i s troškom od 81 tisuće kuna (istina, kap u moru ukupnog ceha koji doseže desetke milijuna eura) diže se i trometarska armiranobetonska petokraka na riječki neboder iznad Korza, na istom mjestu gdje ju je 1945. posadio Tito. U sjeni te petokrake 40-tih i 50-tih odvijao se egzodus 24 tisuće autohtonih Riječana (dakle, ne računajući onih 15 tisuća doseljenih između dva rata), koji napustili svoj grad, koji je tada bio veličine današnjeg Šibenika, ostavivši svu svoju imovinu za sobom, otplovivši u strahu iz te "luke različitosti", upravo zato što novi režim nije mogao otrpjeti njihovu različitost.
Što dakle, današnja "luka različitosti" i oni koji su se uselili u njihove stanove imaju poručiti tim bivšim Riječanima osim što im mašu zastavom njihovih egzekutora? Što je "umjetnički" kontroverzno i “avangardno” u toj petokraki? 2800 krhotina stakala koji simboliziraju poginule partizane (koji uglavnom nisu bili Riječani) u bitki za Rijeku, za koju povjesničari kažu da je bila apsolutno neodgovorno rasipanje života u bitku za grad koji su nacisti ionako već napuštali? S vrlo sličnim opravdanjem podignuta je i HOS-ova ploča u Jasenovcu koja je izazvala pravu oluju.
Da, Rijeka je oslobođena od nacista i fašista, ali i oslobođena od - desetaka tisuća Riječana, svih onih koji su u crvenom imaginariju proglašeni fašistima samo zato što nisu bili za crvenu revoluciju. Da je neki "umjetnik" na neboder zavario nacističku svastiku, fašistički fasces ili uhato U - bi li i tada to bilo umjetnost? Da netko dovoljno drzak postavi rotirajuću neonsku kocku s ta tri simbola i crvenom petokrakom, e, tad bi to već bilo avangardno i sasvim bi odgovaralo povijesnom presjeku Rijeke u XX. stoljeću. "Luka različitosti", koje li bajke! Kultura laži, selektivne amnezije i po potrebi, potpunog zaborava. Rijeka je dramatično mijenjala sastav stanovništva na kraju svakog rata, a početak XXI. stoljeća obilježava novi egzodus. Rijeka umjesto za Italiju sad doduše optira za Irsku, demografski poharana čak više onego Slavonija.
Zastava današnje Republike Hrvatske tu je na istoj ravnini sa svim ostalim prolaznim zastavama, samo jedna od mnogih, a poruka je jasna: zastave dolaze i odlaze, Riječani također. Samo Rijeka ostaje. Pod ovim ili onim imenom. A dok se maše zaboravljenim zastavama, u zraku vijori neizgovoreno pitanje: Koja li je sljedeća?
Nema tu baš nikakve slučajnosti. To je crveni revizionizam na n-tu potenciju. Kolijevka crnih i u kontinuitetu zadnje uporište crvenih! Kad sam gostujući u Otvorenom svojevremeno podsjetio da se uskoro približava stotinu godina neprekinute vlasti crvenih i crnih, te da će Rijeka nadmašiti čak i Lenjingrad po duljini vlasti crvenih, Obersnel je zbog toga slao ljutita prosvjedna pisma na HRT. No, uskoro smo ga vidjeli i čuli kako pocikujući “Bandiera rossa” šalje drčnu poruku: “Uz prigodnu pjesmu, posebno za HRT, pozdrav iz Lenjingrada sa krstarice Aurora!”
Tako je sada priliku dao i riječkom umjetniku Nemanji Cvijanoviću da pod nazivom "Spomenik crvenoj Rijeci" na neboder podigne simbol koji su na svojim šapkama nosili Šljivančanin i Mladić dok su razarali Vukovar i Škabrnju. Zbog Nemanje se i Nemanjići prevrću u dvojim grobovima. Naime, Nemanja će Riječane uveseliti i prvomajskim performansom "Zajednički manifest komunističke partije Ujedinjenog građanstva Rijeke". Sudeći prema najavljenom, reklo bi se da na ironijski odmak prema petokraki ne treba previše računati. Ona se ovdje doživljava itekako ozbiljno.
Video: Vatromet u Rijeci
Ironije i sarkazma zato ne nedostaje prema službenim državnim simbolima. Dok riječki kulturni profesionalci sve glasnije šalju vapaj "Nema nas!", jadaju se kako su zaobiđeni i ostavljeni po strani, na svečanosti u HNK Putokazi ipak su, valja priznati, izveli Lijepu našu u aranžmanu nježne fine podoknice. To što su za voditelja doveli glumca koji se u privatnom životu inače tako ne ponaša, da glumi(!) transeksualca, samo je još jedan gaf preko kojeg se može proći. No, u sklopu bučne "Opere industriale" u riječkoj luci dobili smo totalnu anarhističku dekonstrukciju.
Dok je na zvučnoj razini impresivan zid buke sasvim prikladan industrijskom ambijentu, sadržajno je ostao i dalje na razini "mučkog provokatorstva". Je li uopće iznenađenje što su organizatori doveli finski muški zbor "Vrištača", poznat po svojem kasapljenju nacionalnih himni, ističući svoj antinacionalizam i antifašizam? Kako "Vrištači" navode na webu, na Islandu im nisu dali da se na taj način narugaju islandskoj himni, koja je, a gle čuda, baš kao i hrvatska - zaštićena zakonom! To što Finci francusku Marseljezu izvode kao nekakvu Mitraljezu, nas, naravno, ne treba zanimati. Hrvatska himna nije nikakva krvožedna ratnička budnica za koju bi bilo ikakog opravdanja da ju se pjeva kao da je izvodi čopor bijesnih pasa.
Avangardno? U suštini, toga se na umjetnički daleko dosljedniji način odavna dohvatio slovenski Laibach. Neue Fiumanische Kunst ili Leningrad Cowboys Go Croatia, pitanje je sad? Način na koji su Finci udrobili Schillerovu “Odu radosti” u “Lijepu našu domovinu” ne odražava baš ništa od duha tih plemenitih stihova. Finci zvuče kao da Schönberg dirigira novozelandskom maorskom KUD-u. Bacaju i na šijavicu. A na koncu, premda je i "Hej Slaveni" sama po sebi lijepa pjesma, sasvim sigurno je godine gospodnje 2020. ne želimo slušati u iskreveljenom potpourriju s "Lijepom našom"! Ili, tko zna, možda stvarno želimo?
Za razliku od himne, ne mislim da je Zajčeva "U boj, u boj" nešto što bi trebalo biti nedodirljivo, no, prepjev u "Za mir, za mir!" kao da sugerira da je Zrinski poginuo zato jer nije htio mir, nego su, eto, Hrvati bili željni turske krvi. Koje je pak značenje “O bella ciao?” Kakve veze ona ima s Rijekom? Pjesma je to berača riže iz 19. stoljeća s juga Italije, koju su 1943. prepjevali talijanski partizani. “Jednog jutra kad se probudih, okupator bješe tu,” pjeva ta pjesma. Dakle, prepjevao ju je neki Talijan koji je prespavao cijelu fašističku Italiju, od d'Annunzijevog marša na Rijeku preko Mussolinijevog marša na Rim pa sve do kapitulacije Italije. I na taj dan, kad su saveznici već držali pola talijanske čizme, a Mussoliniju u pomoć došli Nijemci - sjetio se da je antifašist. A sad se ta pjesma pjeva u gradu u kojem su Talijani postali statistička greška, iritantan vic pri samom kraju svečanosti u HNK. Antifašistička pjesma koja traži nove fašiste kako bi opravdala svoje mjesto u XXI stoljeću.
U "Luci različitosti" u kojoj se prerijetko ukrcavaju i iskrcavaju brodovi, u brodogradilištu koje odzvanja tišinom, "Opera industriale" zvuči kao riječki vapaj za onim što je davno izgubljeno, ako je ikada i postojalo, rekvijem industrijskoj revoluciji, opijelo radničkoj klasi, a na koncu ipak ponajviše bučni drčni srednjak svima koji se usuđuju nešto slično ovom tekstu misliti, pa na koncu još i napisati. Priznajem, gitarski crescendo bio je impresivan, vatromet besprijekoran. Nema kruha, al nek' je igara!
Umjesto krstarice Aurore, tu je Titov Galeb, kao još jedan podsjetnik na slavnu crvenu povijest. Doduše, gotovo sigurno neće biti obnovljen do kraja 2020. i sigurno neće biti dovoljan kredit od 40-ak milijuna kuna koji je Obersnel gradskim vijećnicima podvalio uz druge projekte koji doista imaju veze s Rijekom i projektom EPK. Kako ne bi ostali bez novca za druge stvarno važne projekte, morali su u vezanoj trgovini pristati i na bacanje novca na obnovu Titovog bananonosca, koji nema nikakve veze s Rijekom osim što su ga saveznički avioni 1944. potopili slučajno baš u riječkoj luci, u vrijeme dok su ga Nijemci koristili za polaganje mina. Mnogo više veze s Rijekom ima jahta koja se u tamošnjem brodogradilištu gradila za Mussolinija.
Kako stvari sada stoje, Titov ruzinavi brod građen od limenih ploča spojenim zakovicama koje je odavna izjelo osvetničko hrvatsko more u koje je svojedobno položio preko 5 tisuća mina, krajem ove godine vapit će za novim kreditom kako bi obnova uopće mogla biti dovršena, a u priče da će projekt biti samoodrživ te da će privlačiti rijeke turista baš nitko ozbiljno ne vjeruje. U međuvremenu, kao da Obersnel i društvo nisu imali pametnije stvari za obnavljati, turisti koji autobusom stižu u Rijeku, po dolasku na riječki “kolodvor” i dalje neće biti sigurni jesu li stigli u Čabar ili u europsku prijestolnicu kulture.
A mogli smo daleko jeftinije proći. Galeb je itekako mogao sudjelovati u otvorenju EPK 2020. Da smo obnovili testnu platformu, s nje bi se prema Galebu ispalio Whiteheadov i Lupisov torpedo. Dok orkestar i dalje svira, Finci su mogli do kraja orgazmički odvrištati "Hej Slaveni", "Viva il Re" i "Deutschland über alles", a zatim, dok se Galebov pramac uzdiže kao da će poletjeti prema zvijezdama, otplivati do riječke rive urlajući "Sinje more, sinje more!", prikladno cvokoćući od hladnoće. Galeb bi se zatim propeo po zadnji put, te potom krmom poletio prema dnu Kvarnera. I ništa ne bi bilo zaludu. Bez utrošene kune dobili bismo Prvi Podmorski Park Nesvrstanih. PPPN. Mogli bismo organizirati i prve Podmorske igre nesvrstanih, 3. maj bi gradio turističke podmornice, a dolazili bi nam turisti iz cijelog svijeta na podmorski foto safari kako opalili podmorski selfie s figurama najomiljenijih svjetskih diktatora. Igre bez granica!
Ne mogu vjerovati da sam ovakav članak pročitao u VL-u; kapa do poda autoru, većina navedenoga se može preslikati ne samo na Rijeku već i na cijelu Istru, gdje crvena banda nesmetano ˝drma˝ još od tzv.˝oslobođenja˝pogotovo od nacionalno i politički nepodobnih još daleke ´45 ili nakon ´47 što se Pule tiče 😀 😀 😀