Nakon što je, u bivšoj državi, 1973. godine Beograd dobio Svjetsko prvenstvo u plivanju, šest godina kasnije, Split Mediteranske igre, a 1984. godine, Sarajevo Zimske olimpijske igre, centar sportskog svijeta, u ljeto, 1987., postao je Zagreb. Ugostio je sportaše iz čak 122 zemlje, koji su došli odmjeriti snage na XIV. Ljetnoj univerzijadi, svečano otvorenoj 8. srpnja te godine. Bio je to po mnogočemu povijesni događaj koji je hrvatskoj metropoli donio možda i najveću investiciju u povijesti, ali i potpuno novu vizuru – sagrađeno je ukupno 130 novih objekata, među kojima i novi autobusni kolodvor, devet dvorana, tri bazena, a više od 200 zgrada dobilo je nove fasade.
Kako to da je baš Zagreb, iako su mu kronično nedostajali sportski objekti, pomeo moćnu konkurenciju i dobio Univerzijadu, kako je mala vjeverica Zagi pobijedila vrapca, kosa i medvjeda, postavši kultna maskota te sportske manifestacije, te kako je 'namaknut' ogroman novac za organizaciju čitave te manifestacije, otkrio je, par desetljeća kasnije, Večernjakovim novinarima ključni čovjek organizacije Studentskih igara, legendarni košarkaški trener, Mirko Novosel.
Plamen je upalio Dražen Petrović
Tih osamdesetih godina u Jugoslaviji redukcije struje bile su česte, no tog je, za Zagreb posebnog srpnja, stadion u Maksimiru, uz reflektore, obasjalo čak 17 000 električnih sijalica. Ipak najblistaviji je, bio plamen koji je tada upalio legendarni Dražen Petrović.
„Na stadion stiže plamen Univerzijade. Putovao je od dalekog Japana, gorio u Štrbskom Plesu, odakle je stigao pred aulu Rektorata Zagrebačkog sveučilišta. Jučer su ga preuzeli sportaši, njih dvadesetak pronijeli ulicama Zagreba, gdje ga je prihvatio Dražen Petrović. Pali se plamen na poprištu igara, na Dinamovu stadionu. Uzbuđenje u gledalištu i ponovo pljesak”, izvještavala je, tog 8. srpnja, s veličanstvene ceremonije otvorenja Univerzijade, specijalna ekipa Večernjakovih novinara i fotoreportera, koji su 12 dana pratili najmasovniju sportsku manifestaciju u povijesti Zagreba. Na XIV. Ljetnu univerzijadu, prije 37 godina, došla su čak 6423 sudionika, iz 122 zemlje svijeta.
„Mladi svijeta za svijet mira“
Na spektakularnom otvaranju, na maksimirskom stadionu, kojeg je režirao Paolo Magelli, a umjetnički oblikovao hrvatski etnolog, etnokoreograf i etnokoreolog, Ivan Ivančan, sudjelovalo je oko 9000 ljudi, a među čak 50 tisuća gledatelja, bio je i tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonio Samaranch. Geslo je i tada, baš kao i sada nosilo moćnu poruku - „Mladi svijeta za svijet mira“, a zaštitni znak Univerzijade ’87., simbolizirao je sportaša koji, u skoku, širi ruke iz kojih se razlijeva spektar od pet olimpijskih boja, koje su simbolizirale 5 kontinenata.
Kako je Zagi pobijedio vrapca, kosa i medvjeda
Univerzijada je ostala zapamćena i po nadasve simpatičnoj maskoti – vjeverici Zagiju, čiji je „otac“ animator, Nedjeljko Dragić, jedan od najistaknutijih predstavnika Zagrebačke škole crtanog filma i ilustrator bez čije karikature, 60-ih i 70-ih godina, nisu izašle niti jedne dnevne novine. Stvarajući Zagija, Dragić se koristio svojim bogatim iskustvom s Olimpijade u Sarajevu 1984., za koju je radio sve animirane filmove i materijale, vezane za Vučka.
„Kada sam, s Campanom, sjedio u uredu na Tuškancu, on me priupitao za maskotu. Baš u tom trenutku, kroz otvoren prozor, ugledali smo kako po drvetu skakuće jedna vjeverica i ja sam rekao da je to prava zagrebačka životinja i da je to naš izbor, jer, vukovi su bili Cibosi, medvjedi su bili na Šalati, lavovi u Maksimiru... Kasnije je animator, Nedjeljko Dragić, napravio sjajan posao nacrtavši Zagija, u varijanti svih sportova koji su bili u programu“, ispričao je ključni čovjek organizacije Studentskih igara, Mirko Novosel.
Legendarni košarkaški trener novinarima Večernjaka otkrio je i tajnu kako je baš Zagreb dobio Univerzijadu.Na samu ideju, o održavanju Univerzijade u Zagrebu, tadašnji je Savez za fizičku kulturu došao još 1982. Bilo je to vrijeme kada su naši sportaši postizali sjajne rezultate. Prvaci su, podsjetio je Novosel, bili Dinamo, Mladost, Cibona... Ipak, problem je postojao i bio je prilično velik - Zagrebu su tada nedostajali sportski objekti.
'Manevri' na putu od ideje do realizacije
„Te 1982. bio sam predsjednik gradskog SOFK-a te smo razgovarali o situaciji sa sportskom infrastrukturom. Na Šalati je, iz bazena, rasla trava, vaterpolisti Mladosti svoje su utakmice morali igrati u Ljubljani, jer je bazen, pokraj Doma sportova, bio preplitak, a Cibona je, pak, imala problem s dvoranom i treninzima“, prisjetio se, desetljećima nakon Univerzijade, Mirko Novosel, koji je, unatoč problemima, s glavnim tajnikom SOFK-a, ipak otišao na ključni sastanak FISU-a, u Rim. U veleposlanstvu SFRJ organizirali su tada roštiljadu te su predstavili svoj prijedlog, a sve je to upriličeno, prisjetio se Novosel, u vrlo lijepoj rezidenciji, koju je Mussolini svojedobno dao Paveliću i koju je potom, 1945., otkupio Tito.
„Da bismo iz utrke izbacili Indianapolis, ja sam zamolio prijatelja Davea Gavitta da uvjeri Indianapolis da je za njih bolje kandidirati za domaćina Panameričkih igara, a u Edmontonu, domaćinu Univerzijade 1993., uvjerili smo delegaciju Brisbanea da im je najbolje da, dok čekaju svoj termin za prezentaciju kandidature, odu na izlet u Calgary. Za to vrijeme, mi smo lobirali“ nije zaboravio Novosel sav trud koji su tada uložili, no isplatilo se. Na sjednici Izvršnog odbora, u svibnju 1985., u Veneciji, FISU je odlučio - u Zagrebu se 1987. održava Univerzijada!
Novac potreban za organizaciju Igara namaknuli su, kako je kasnije ispričao Novosel, tako što im je tadašnja Vlada odobrila da u periodu od 1. siječnja 1986., do 30. lipnja 1987. porez na promet svih artikala, koji su nosili znak Univerzijade, ubire Organizacijski odbor. Riječ je bila o milijardama dinara, priznao je Novosel.
Milijuni eura promijenili su vizuru metropole
Univerzijada je te, 1987. Zagrebu dala „financijsku injekciju“ od približno 300 milijuna današnjih eura. No, kamo je otišao novac, bilo je vidljivo i transparantno. Hrvatska metropola dobila je devet dvorana, tri bazena, sagrađeno je ukupno 130 novih objekata, među kojima i novi autobusni kolodvor, a više od 200 zgrada dobilo je nove fasade. Izgrađeni su brojni novi, ali i obnovljeni mnogi, postojeći sportski objekti, među kojima su sportski kompleks Šalata, stadioni Dinama i Zagreba, studentski domovi Stjepan Radić i Cvjetno naselje. Upravo je za potrebe Univerzijade bio izgrađen i Košarkaški centar Dražen Petrović, sportski centar na Jarunu, a uređen je i kompleks bazena Mladost.
Preuređivao se središnji gradski Trg, a uređen je i Jarun. Restauriran je hotel Dubrovnik, u centru grada, te hotel Esplanade, koji je tada primljen u udruženje dvjesto vodećih hotelskih kuća u svijetu. Tadašnja Radiotelevizija Zagreb preselila se u dovršene prostore na Prisavlju, a uz tadašnji Vjesnikov neboder sagrađen je press-centar Univerzijade, u čije su se prostore, po završetku igara, preselile redakcije Večernjeg lista, Vjesnika i Sportskih novosti. Redakcija Večernjaka postala je tada i prva kompjutorizirana novinska redakcija u bivšoj Jugoslaviji.
Na čak 26 sportskih objekata u Zagrebu, ali i 14 u gradovima suorganizatorima (Bjelovar, Čakovec, Jastrebarsko, Karlovac, Kumrovec, Petrinja, Sisak, Varaždin i Sveti Ivan Zelina), održavala su se natjecanja u 12 sportova. Najviše medalja osvojili su sportaši iz SAD-a i SSSR-a. Za studentsku reprezentaciju bivše države igrali su tada Dražen i Aco Petrović, Arapović, Vranković, Divac, Cvjetičanin, a u finalu košarkaškog turnira, Jugoslavija je pobijedila SAD.
Uz Univerzijadu je vezan i Muzej Mimara, koji je otvoren 17. srpnja, 1987., a te su godine i 53 zagrebačka umjetnika, grafitima oslikala zid u Branimirovoj, između željezničkog i starog autobusnog kolodvora. Ugostiteljski su objekti u metropoli radili sve do ranih jutarnjih sati, a na tržištu se tada našlo i specijalno pivo “Univerzum”, koje je, povodom Univerzijade, lansirala Zagrebačka pivovara, no prodavalo se samo do rujna 1987. godine.
Tijekom Univerzijade, u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, u Zagrebu, rođen je i petmilijarditi stanovnik planete Zemlje - Matej Gašpar, o čemu je tada također pisao Večernji list, a ime sada 37 godišnjeg Mateja, postalo je i ostalo simbolom Univerzijade, na čijem su svečanom zatvaranju, 19. srpnja 1987., svirali Parni valjak, Leb i sol, Riblja čorba i Đorđe Balašević.
65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!