Kako su Zlatku Vitezu spakirali da ne dobije Zlatnu arenu u Puli

IVO ZA VITEZA

Histrionski dom (svibanj 2023.)

Kiša ne pada već nekoliko dana. Ljudi su zabrinuti da joj se nešto nije dogodilo. Stvarno neobično. I čudno.

Vani 30 u plusu. Za kratke hlače.

Odlučim nekoliko dana potjerati vino u izolaciju.

Odluka je trajala točno 5 minuta.

U Pinocchio's me svrati susjed Drago Bagić, ravnatelj II. gimnazije.

– Moraš nešto popiti. Udala mi se kćer.

I sad ti odbij. Gutljaj za sreću. I to će biti to.

Neočekivani poziv Zlatka Viteza opet zamiriše na vino.

– Dojdi u Histrionski dom. Dobil bum od predsjednika udruženja Pucara nagradu "Ivo Gregurević" za doprinose Festivalu glumca. Trebal sam u Ilok, a doktori kažu da nemrem. To bumo proslavili uz odojčeka i vino.

VEZANI ČLANCI:

Sad ti budi karakter. Pa odbij.

Malo odabrano društvo. Fali samo Zorica. Nigdje novinara. Kamera. Fotoreportera.

Ivan Goran fotka uju. Zanimljivo. Nikad mu nije dao ulogu u svojim filmovima.

A onda odojak. Uz čuvenu grah-salatu "a la Arči".

– Postoji li neka nagrada da nije u tvojim vitrinama – pitam Zlatka.

– Nemam Zlatnu arenu.

– Bio si super "truba". Za to su ti mogli uvaliti Arenu.

– Nis ja truba već orkestar. Pa kaj ne znaš da je Nenad Polimac pisal kak su naš film "Život je truba" hitili iz službene konkurencije samo da ja ne bi dobil Arenu – otkriva mi Vitez i pokazuje mi što je za njega napisao Daniel Rafaelić.

Citiram: "Vitez glumački stoji uz bok filmskim glumcima, kraljevima Wellesu, Ustinovu…"

Našu spiku prekida Dražen Ferenčina.

– Umrla Sanda Langerholz.

Ona u 91., a moj nogometni ljubimac George Best, da je živ, proslavio bi 77. ročkas. Dok ispijamo za njih putnu, Fec se prisjeti:

– Najbolja Bestova izjava: "Kad sam ostavio piće i kurve, to je bilo najgorih sat vremena u mom životu."

Ferenčina se s mladom glumačkom ekipom povlači u podrum na prvu probu "Krčmarice purgerice". Krasit će Opatovinu cijelo ljeto. Nakon probe ravnatelj Gavelle juri za Novi Sad. Ljubav zove.

A ja prije "pa-pa" gledam na bini sliku našeg Ive Gregurevića naslonjenu na veliku kriglu pive. Šteta što nije s nama. Da je ispije na eks. Ma vrti se on tu negdje. Iznad nas.

ČOVJEK KOJI JE DAROVAO SVOJE TIJELO

Sjećanje na Kemu I (svibanj 2023.)

Kad je moj dragi prijatelj i zagrebački boem Kemal Mujičić odlutao Alahu, zajednički frendovi su me pitali:

– Kad je dženaza?

– Nema sahrane – odgovorio sam stotinu puta.

VEZANI ČLANCI:

K'o telefonska sekretarica. Ti isti. A ima ih puno. Od vrhunskih sportaša, glumaca, redatelja, pisaca, akademika, generala… Opet me pitaju:

– Gdje je Kemin grob?

– Nema ga – odgovaram kao papagaj.

Naš Kemica davnih je dana odlučio:

– Svoje tijelo darovat ću medicinskom faksu. Da se malo okupa u formalinu pa nek studenti vježbaju na njemu – rekao mi je prije ratnih godina.

Kemo je bio iznad grobnice. Iznad svih religija. Iznad 1. maja i prvog aprila. Bio je iznad života. Zadnji boem Lijepe naše. Priča za film. Na granici znanstvene fantastike.

Tri braka. Četvero prekrasne djece.

S Lelom, sestrom mog prijatelja Zlatka Viteza, ima Ivana Gorana i Amira. Jedan afirmirani redatelj. S filmom za Oskara. Drugi pilot Hrvatskih zračnih snaga. Nose mamino i ujakovo prezime. Zlatko i Lela su ih podizali i formirali u snažne ličnosti.

Kemo je, kao što rekoh, bio boem. I kao roditelj.

A to ne ide skupa.

Iz prvog braka – Nataša. Iz trećeg – Una.

Kad je zadnji put rekao "da" svojoj puno, puno mlađoj Kameliji, zagrlio je na fešti punca i šapnuo mu:

– Bit ćeš uskoro deda.

A punac gotovo upola mlađi.

U ratu je Kemo bio tamo gdje se najžešće pucalo.

– Taj se nije bojal ni vraga ni bombi. Skup smo izvještavali s ratišta za televiziju. Bil je luđački hrabar – prisjeća se Darko Janeš.

Jednog dana pozvao me u komandu Hrvatske vojske. Kancelarija odmah do generalskih.

– Tko te tu postavi – začudim se.

– Trebaju me jer jedini znam koristiti kompjutor.

S generalom Ivanom Toljom napisao je PS za hrvatske vojnike. A onda džamija. Kemo je tamo bio siva eminencija. Od urednika izdanja Islamske zajednice do pisca biografija najistaknutijih muslimana u Hrvatskoj.

Za vrijeme bivše države, na otvaranju džamije Kemo i ja smo bili počasni gosti. A neki vrlo ugledni ljudi, poslije važni politički faktori, nosili su bedževe na kojima je pisalo:

"Službeni vozači".

Izvještavao sam tada za sarajevski AS. Svi su po direktivi pisali da je na otvaranju bilo nekoliko tisuća ljudi. Ja napisah 50.000. Naime, nogometne tekme nisam propuštao. Dobro sam znao koliko ljudi stane na maksimirske tribine.

A pred džamijom ih je bilo gotovo dvostruko više.

Kemo me upoznao s Rankom Marinkovićem, Alojzom Majetićem, Tomislavom Ladanom, Antom Stamaćem, Ivicom Osimom, Stipom Šuvarom, Jurom Bilićem, Enom Begović, Mirnom Berend…

Ma s puno njih. Iz različitih miljea. Svi su voljeli i cijenili Kemu – kralja ponoći.

VOZEĆI SE S TITOM I KARDELJOM

Sjećanje na Kemu II (svibanj, 2023.)

Kemu sam upoznao u Frankopanskoj. S glumačkom škvadrom. Mislio sam u početku da je svjetski blefer. Sevdah Munchausen.

VEZANI ČLANCI:

Pričao nam tada kako se vozio u Dubicu s Titom i Kardeljom. Razgovarali su o Ustavu iz 1974. godine.

– Ne valja ti tvoj Ustav ništa – otpoče Kemo.

– Kako ne valja – ljutio se Kardelj.

– Pa nema u njemu radničke klase.

Sluša to Tito pa se okrenu prema Kardelju i reče:

– Šuti Bevc, Kemo je u pravu!

Nasmijavale su nas takve priče.

Često nam je ponavljao kako mu je doma na Vrbiku oko 2 iza ponoći pozvonio na vrata Vladimir Bakarić.

– Što je, Vlado? Zar u ovo doba?

– Oprosti Kemo, izlazi mi knjiga pa bih volio da je prolistaš prije tiskanja.

Prepričavam tu priču o Bakariću koji mu je zvonio u 3 iza ponoći Joži Kužeu i Čedi Jovićeviću u Gavelli.

– Ne laži ljudima – oštro će Kemo.

– Pa zar nisi to sto puta pričao?

– Da, ali Vlado nije zvonio u 3 iza ponoći nego u 2.

Svako malo se Pavi i meni povjeravao kako piše govore političarima. I da ga non-stop zove Jure Bilić. Mi smo se u kapelici Karake do suza smijali.

A onda jednog dana. Kraj prepunih tribina Histrionske Opatovine šeće Kemo, a iz publike glasno ga zove Jure Bilić:

– Kemo, što ne navratiš?

– Nemam ti ja vremena, Jure.

Pavo i ja se pogledamo. I zanijemimo.

Poslije nas je upoznao i sa Stipom Šuvarom.

– Ono njegovo kako će Miloševiću i društvu reći "bobu bob, a popu pop" bila je moja ideja. No Stipe se uplašio i održao drugi, mlitavi govor.

Počeli smo mu sve više vjerovati.

A tek kad je Boris Buzančić bio gradonačelnik Zagreba. Njegove buduće govore prvo bi čuli mi. Pavo i ja u Karaki. Tek tad bi ih proslijedio gradonačelniku. I bogme sve što nam je pročitao Buzančić bi izgovorio. Ma čudo je bio Kemo.

Upoznao me s "Božjom česticom" i s mnogim drugim svjetskim čudesima. Slao mi je knjige koje obaraju s nogu. I rade u mozgu prevagu.

Kad više nije mogao u šetnju dužu od balkona, svakodnevno smo se čuli telefonski. Volio je svoju djecu. Osobito unuke. Bio bi najsretniji kad bi ga posjetili. Što su stariji, shvaćaju da im je ćaća i deda bio boem svih boema. Boemčina života. Boemčina smrti.

Kad bi kuhao na Histrionskom brodu, ja bih bio mali od kužine. Kad bi uskočio u ulogu bolesnog glumca, pao bi aplauz na otvorenoj sceni.

S Brankom Uvodićem osmislio je kultni serijal "Lijepom našom". Izbor romskog kralja u Bosanskoj Dubici bio je nezamisliv bez Kemina scenarija. Redatelj Joško Juvančić, novinar Ivo Tomljanović i ja bili smo čak i na plakatu tog izbora. Pisalo je kako ćemo uz "7 mladih" društvo zabavljati i mi.

Svašta bi nam Kemo servirao. Legenda.

Ima toliko toga za napisati. O mom prijatelju i učitelju.

Ljudi moji, koji je to bio lik.

Vic tjedna