VESELICE I ČIPIRANA VINA
Podrum Berković, Baltazar (svibanj 2023.)
Sv. Petar nažalost ne prima posjete. A ja bih tako rado popio putnu s prijateljima čije duše lebde u nebeskim sferama.
Tako bih rado zagrlio svoju Zdenku. I sve one drage ljude koji mi beskrajno nedostaju u beskraju svemira.
Tako bih…
– Ma spusti se ti na asfalt – šapnu mi đavo i eto me opet u realnosti života.
Na prvomajskom janjcu.
U podrumima. Rođendanima. Sa živim prijateljima.
Bocu vrhunskog francuskog vina doteglio sam prijatelju iz dječačkih, trešnjevačkih dana. Bobi u Baltazar.
Često tamo naleti zgodna priča za "Putna pića". Ali Bobo ne da.
Svako malo nešto slavi Luka Modrić s Vanjom i djecom.
– To nemoj pisati – upozori me.
Slavi i Janica Kostelić s podmlatkom.
– Nije za novine.
Naleti i Andrej Plenković s obitelji.
– O tome ne piši.
Stiže Janez Janša sa suprugom. Ma ni to Bobo ne da da napišem. Štiti goste.
A u meni kipi znatiželja. I želja da popunim "Putna".
I dođe njegov ročkas. Nema embarga.
Ognjen Vukojević, Ćošo i ja utopismo se u rajngli mog najdražeg jela. Fileki, vampi, škembići, tripice… I to one najbolje. Janjeće.
– Ne slavim rođendane koji nisu okrugli – reče Bobo i njima natoči Enjingijev rajnski rizling, a meni Krauthakerov crni pinot.
– Dobro nam čuvajte Kolindu – spika sa svojim Ukrajincima trener mlade repke Vukojević.
– Ima ona svoje osiguranje. Što se ti brineš o njoj – zadirkuje ga slavljenik.
– Rođendan je i njoj pa nije na odmet dodatna briga. A ja mogu nazvati i Zelenskog ako treba – uzvrati Ogi i pohvali Bobu koji će prvi uvesti u restoran punjače za limuzine.
– Kupujem Smarta na struju i bit ću stalni potrošač – veseli se Vukojević.
Bobo ga ne doživljava i pokazuje mi kako je Hanka Paldum otpjevala čestitku za rođendan Milki Mesić. Ona i Bobo ugledali su svjetlost dana istog datuma.
Treći tanjur fileka nestaje u mojoj proždrljivosti. Dižem se. Na moje mjesto sjeda Stipe Mesić. I on je fan janjećih tripica.
Cugu sam tog tjedna zaokružio s prijateljima kod vinskog čarobnjaka Bojana Berkovića. Kad smo kušali crvenu Oljevinu, koja je dobila Gold Amerike, ravnatelj Gavelle i poznati vinoljubac Dražen Ferenčina samo je konstatirao:
– Bolje od ovog ne može.
To je ponovio i za bijelu Oljevinu.
Za Oranž. Za predikat.
Bojanova slatka kćerka Šaha gasila je našu glad. Pečeni picek. Restani. Kineska salata. Za prste polizat'.
Dugo smo spikali o umjetnosti i politici. Fec je na kraju zaključio:
– Sad mi je jasno zašto je Berković jedini tri puta bio gost Željke Ogreste.
Umjetnik vina. Umjetnik života. Čovjek koji previše zna. Od Bele Hamvasa do Bele Krleže.
Najavili smo novi posjet.
Da čujemo priču o čipiranim vinima kojim se štiti autentičnost. O francuskim podrumima u koje tamošnji vinari ulažu po 200 milijuna eura.
O čudima svih čuda. Koja cure iz vina.
KAD SE RED POREMETI
Krematorij, plac (svibanj 2023.)
Moj prijatelj Mario radi kao DJ na Krematoriju. Sve češće slušam kako pušta Brela, Olivera, Kiću, Klape, Vivaldija, Albinonija…
Odlaze moji frendovi na nebeska putna pića.
I dobro je kad se ide po redu.
Tužno je kad se to poremeti. Kad roditelji pokapaju djecu.
A baš je to zadesilo mog prijatelja Mladena Baćanija.
Čovjeka koji je radio cipele za Titovu ženu i za još puno znanih, domaćih i svjetskih, zvijezda i zvjezdica.
Iznenada ode njegov sin Siniša. Herc.
Tužno je bilo tog dana na Krematoriju. DJ Mario pustio je prvo Sinatru. "My Way". A kad se oglasio Oliver s "Oprosti mi pape", Mladena izdaše noge. Tuga.
Navlažile se i meni oči.
Kako život ide dalje, ravno s Krematorija odjurim na plac.
U onoj gužvi oko štandova najviša figura Mihovil Nakić.
Cibonin nebeski skakač.
– Nije valjda da i ti kuhaš? – iznenadim se.
– Žena radi pa je normalno da sin i ja uskačemo.
– Što su ti specijaliteti?
– Kuham sve. Ali rižoto i morske delicije su mi najdraži. I najbolje ih spremam.
S pitanjem uskače naš zajednički prijatelj Damir:
– Hoće li naša košarka napokon krenuti naprijed?
– Hoće k… Nema tu pomoći. Sustav je katastrofalan. Naša generacija godinama je igrala zajedno. Bili smo fol amateri, a primanja su nam bila kao kod najbolje plaćenih profića.
– Kako Partizan može?
– Tu nešto ne štima. Otkud im tolika lova? Trener Obradović košta, a o koloniji stranih, izvanserijskih igrača da i ne pričam. U takav projekt treba upumpati jako puno milijuna eura.
Idem dalje tražeći raštiku. Nje nema pa nema.
Nailazi Tihomir Miletić.
Gazda Tača svakodnevno vozi slalom među štandovima i kupuje najbolje voće i povrće.
– Čujem da si neki dan imao veliku feštu u restoranu?
– Dino Rađa je s društvom slavio rođendan.
– Priča se da je pjevao Tarik Filipović.
– Ne bih otkrivao detalje. Bilo je super i trajalo je do dugo u noć.
A i ja se razveselim kad kod stare Dalmošice ugledam par stručaka raštike.
– Ova ti je zadnja – reče.
Meni dovoljno za ručak. I to kakav.
VELJKOV PICASSO VRIJEDI K'O GRADSKA VIJEĆNICA
Galerija Kristofor Stanković (svibanj 2023.)
Čitam na Fejsu objavu šulkolegice Zorice i opali me neka jebena nostalgija.
Piše ona:
"Traži se ono davno vrijeme, traži se onaj slatki tren, kad nismo imali ništa, jeli uglavnom kruh i mast. Čim zagrizeš jabuku, daj jedan griz. Kad ližeš sladoled, daj jedan liz. Kad voziš bicikl, daj jedan krug. 'Ko ima loptu, dodaj, budi drug. Traži se ono davno vrijeme, traži se onaj slatki čas, kad nismo imali ništa sem grada, ulica i nas."
E, moja Zorice. Došlo novo vrijeme. Za našu djecu i unuke.
Vrijeme mobitela i kompjutora. Ludih limuzina i McDonaldsa.
A ulice i grad još uvijek su tu. I mi.
Neprilagođeni umjetnoj inteligenciji. Koja nas polako guta. I nestajemo. Topimo se. K'o sladoled.
Razmišljam o tome dok jurim prema Starogradskoj vijećnici.
Na ulazu sa štapom mlađahni 95-godišnjak Veljko Bulajić.
– Moj zadnji film "Bijeg na more" bit će spreman za Pulu – šapnu mi Veljko koji se brzo oporavlja nakon operacije kralježnice.
– Kaži mi iskreno gdje je original plakata "Bitke na Neretvi" koji je crtao Picasso – proradi mi znatiželjni nerv.
– Pa valjda sam i ja zaslužan za "Neretvu". Kod mene je. To je crtež na papiru i ne znam kolika mu je vrijednost.
Sluša to naš zajednički prijatelj Dimitrije Popović i rukom pokaza na zgradu gradske vijećnice.
– Vrijedi otprilike kao ova zgrada.
Začudi se Veljko, a i mi oko njega.
Moju spiku s poznatim redateljem, koji je u dva navrata bio član žirija festivala u Cannesu, prekinu Danilo Ivezić otvarajući izložbu posvećenu Njegošu i kralju Nikoli.
Kažem Momčilu Otaševiću kako me uplašila informacija o njegovu velikom gubitku. Kila.
– Ma svašta pišu. I govore. Nikad se nisam bolje osjećao. A kile variraju od uloge do uloge – reče prije recitiranja Luče mikrokozma.
Poslije su ga razapele dame od 30-60 godina. Željne selfieja. I još koječega. Znaju komadi da je solo.
Andrija Tunjić reče mi da piše roman.
– Pjesnikinja Marijana Rukavina-Jerkić radi na novoj zbirci poezije.
Na izlazu me zvrcnu Zvonimir Sunara Suki.
– Gledao sam Gorana Grgića i Doru Fišter. Molim te napiši da su mađioničari glume.
Sukijeva molba. Meni zapovijed.
A sad pa – pa svima.
