Znanstvena savjetnica na Ekonomskom institutu i bivša ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović nedavno je sudjelovala na okruglom stolu Mosta o “resetiranju javne uprave”.
Na reformi javne uprave inzistira i Europska komisija?
Razlozi za tu reformu su brojni. Hrvatska je javna uprava glomazna, s brojnim institucijama, javnim i državnim, na lokalnoj i regionalnoj razini, i s brojnim preklapanjima. Jedina javna usluga gdje nema preklapanja je obrana. Ali, u školstvu, zdravstvu, sustavu socijalne skrbi... puno ih je. U školstvu dio poslova prepušten je 2001. gradovima i županijama sa snažnim fiskalnim kapacitetom. Od 127 gradova, samo ih 34 obavlja te poslove decentraliziranog školstva, koji se plaćaju dijelom iz lokalnih proračuna, a dijelom iz potpora središnje države. Čemu svi ti gradovi koji ne mogu financirati ni školstvo, što bi trebalo biti svojstveno lokalnoj samoupravi? Imamo gradove koji ne mogu financirati ni prijevoz učenika u srednje škole. Decentralizirano je i zbrinjavanje starijih u domove, a kvaliteta usluga nije ujednačena, jer neke županije to ne mogu financirati.
Broj stanovnika u gradovima i općinama govori i o kadrovskoj potkapacitiranosti?
Šezdesetak gradova ima manje od 10.000 stanovnika, značajan broj općina manje od 3000 stanovnika te takve relativno male jedinice nemaju dovoljno kapaciteta, ni kadrovskih ni financijskih, za kvalitetno obavljanje usluga.
Pogledajte video - Pogledajte “okršaj” Plenkovića i Bernardića u Saboru
Profesor Robert Podolnjak predložio je da se, po uzoru na Italiju i Njemačku, općine povezuju, ali ništa od toga?
Imamo dobar primjer na otoku Krku, grad Krk i krčke općine zajednički pružaju usluge građanima preko zajedničke komunalne tvrtke. Iako naš Zakon o lokalnoj samoupravi omogućuje da više općina zajednički pruža usluge, takvog povezivanja nema. Svaka općina ili grad žele imati svoj vrtić, svoju knjižnicu...
To su lokalni “suverenisti”.
Da, ali nije oportuno da svaki grad ili općina pružaju sve usluge jer je onda ta usluga preskupa. Za vrtić je potrebna kvalitetna zgrada, stručni tim, kuhinja i ostalo, ali za malo djece to je užasno skupo. Rješenje je suradnja više općina i gradova. Znam da roditelji ne žele djecu voziti dalje od 500 metara, ali to nije oportuno.
Koliko je lokalnih jedinica financijski samostalno?
Jako malo ih može zadovoljiti financiranje potreba građana. Pri tomu treba znati da se županije, gradovi i općine s više od 50 % financiraju iz poreza na dohodak. Iako taj porez gotovo potpuno pripada lokalnim jedinicama iz kojih se ubire, o organizaciji tog poreza ne odlučuje lokalna vlast nego Ministarstvo financija. A svako zadiranje u porez na dohodak, u stope, osnovice, izuzeća... izravno se tiče budućih prihoda jedinica lokalne samouprave. Ministarstvo financija odlučuje i o još jednom bitnom izvoru novca – pomoći za jedinice lokalne samouprave. Lokalna samouprava nema samostalnost jer ta dva izvora čine dvije trećine lokalnih prihoda.
Problem je i nizak stupanj decentralizacije?
Taj je proces započet 1. srpnja 2001. kad je podmirenje troškova za neke usluge prebačeno na lokalne jedinice. Za osnovno obrazovanje na 34 grada. Srednje obrazovanje, zdravstvo i socijala je obveza županija, a javno vatrogastvo gradova i općina. I to se do danas nije promijenilo. I kad taj stupanj decentralizacije usporedimo, Hrvatska je na dnu EU. Udio lokalnih jedinica u financiranju javnih potreba u strukturi javnog sektora od 2001. nije se promijenio. Skandinavske zemlje imaju puno veći taj udio. Danska je najistaknutija, ali i Slovenija, Mađarska, Slovačka i Češka imaju dvostruko veći udio sudjelovanja lokalne države nego Hrvatska.
Što ste vi učinili dok ste bili na mjestu ministrice uprave?
S reformom javne uprave krenuli smo u tri smjera. Prvi je bila reorganizacija sustava javne uprave kako bismo definirali koje nam institucije trebaju te da bismo izbjegli preklapanja. Drugi je bio kvaliteta zaposlenika. Namjeravali smo uvesti nagrađivanje prema rezultatima rada. I treći smjer je digitalizacija javne uprave.
Ministar Kuščević nastavio je gdje ste vi stali?
Vjerujem da je tako, jer donijeli smo strategiju javne uprave i pripremili akcijski plan provedbe strategije. Ministar Kuščević ustvrdio je da Ministarstvo uprave nije imalo projekte, a to jednostavno nije točno. Osobno sam ih predstavila na nekoliko sastanaka u Vladi tražeći političku podršku za takve iskorake, ali kolege iz HDZ-a, nažalost, bili su apsolutno protiv svega.
Veliki otpor promjenama je očuvanje radnih mjesta i pozicija?
Kad sam došla u Ministarstvo uprave, prvi sam dan s glavnim tajnikom prošla sve urede. I ti kratki razgovori s ljudima od nekoliko minuta bili su dovoljni da uočim osobe za koje mi je odmah bilo jasno da jako malo rade. Dio ljudi bio je vrlo ambiciozan i oni očigledno kvalitetno rade svoj posao. Takvih je možda 25-30 % i njih se može iskoristiti da poguraju ostale. Ali, problem je što oni koji puno rade i oni koji ništa ne rade imaju istu plaću. Nema kazne. Dok sam bila u Ministarstvu pokrenula sam dvije publikacije, statistički prikaz niza pokazatelja i analiza koji je trebao biti podloga za promjene. U jednom od četiri broja, dok je peti napravljen ali nije objavljen, samo nekoliko zaposlenika u državnoj upravi i lokalnoj i regionalnoj samoupravi dobilo je negativne ocjene na godišnjoj razini!? Nadređeni ne žele dati negativnu ocjenu. Nekoć su zbog negativne ocjene bili udaljeni iz službe, ali ih onda sud vrati.
Zaključili ste da bez političke volje nema reforme i da je ključna uloga predsjednika Vlade.
Apsolutno, ali i svih resora. Prije mjesec dana objavljeno je da će ukinuti 54 agencije. Pitate li ministra uprave i resorne ministre, neće znati reći koliko agencija imaju. Svojedobno su ljudi iz ministarstava prebacivani u agencije, iako EU nije tražio da se svi poslovi trebaju odvijati u posebnoj instituciji. Kao ministrica, molila sam ministra Butkovića da pogleda čime se bave njegove agencije. Poslao mi je dokument u kojem se navodilo da nema razloga da se bilo što mijenja. Brojna ministarstva imaju svoje ispostave na lokalnoj razini. Imamo više od 300 matičnih ureda. Postoje uredi s jednim ili dva čovjeka, čiji je šef u Zagrebu, ali on radi u ispostavi na moru!? To nema smisla.
Mislim da je i puno rekla kada je navela 25%, vjerojatnija brojka je 10%. A zašto bi i radili? Radili, ne radili plaća će uvijek doći, dobit će uvijek ocjenu 4 ili 5, a napredovat će na osnovu veza, a ne struke, znanja ili zalaganja... Vrhunac uhljebništva je ugovor u holdingu gdje rodbina ima prednost pri zapošljavanju. To je ozakonjen nepotizam i negativna selekcija... Vezano uz to, možda je svima poznat događaj od prije par godina koji jako zorno pokazuje odvojenost uhljeba od realnog svijeta. Tata je imao puno povjerenje u sina da može postati kontrolor leta, sredio mu je ispit i sve je bilo super. Do trenutka kada je uhljeb sin došao pred komisiju i već na prvom pitanju je pao. Zašto? Zato jer muca. Mogu si zamisliti začuđene face ljudi u komisiji kada je čovjek progovorio... Evo, ako jedan takav može doći po vezi skoro do takve pozicije (malo je falilo), što mislite kakvi ljudi sjede po državnim i javnim službama?