Službeni posjet visoke kineske delegacije Hrvatskoj zbog međunarodnog summita u Dubrovniku te razgovori koje su kineski dužnosnici vodili s upravama hrvatskih brodogradilišta plijenili su pažnju domaće javnosti proteklih dana. I dok se posrnula hrvatska brodogradilišta skupa s čitavom hrvatskom javnošću danas grčevito nadaju spasonosnoj suradnji s Kinezima, prije osamdesetak godina hrvatski su stručnjaci u Kini dočekivani s velikim počastima na najvišoj razini jer su oni bili ti koji su toj velikoj zemlji nosili boljitak.
Govorimo o hrvatskim liječnicima dr. Andriji Štamparu i dr. Berislavu Borčiću, stručnjacima za socijalnu i preventivnu medicinu, koji su 1930-ih u ime Zdravstvene organizacije Društva naroda u nekoliko navrata i na dulje periode boravili u Kini kako bi pomogli tadašnjoj kineskoj vladi pod vodstvom Chiang Kai-sheka organizirati zdravstvenu zaštitu u golemoj zemlji.
Dr. Andrija Štampar tri je puta posjetio Kinu u razdoblju od 1932. do 1936. godine, proboravivši u njoj pune tri godine, dok je dr. Berislav Borčić ondje proveo nepunih osam godina, jedno vrijeme s cijelom svojom obitelji. I dok se o dr. Borčiću manje govori u javnosti, dr. Andrija Štampar zvučno je ime ne samo u hrvatskim granicama već je kao utemeljitelj socijalnog javnog zdravstva priznat svugdje u svijetu.
– Sustav zdravstvene zaštite koji je izgradio učinio ga je globalno prepoznatim stručnjakom te je nastavio svoj rad na međunarodnom planu 1930-ih godina. Svoje ideje i načela reafirmirao je i nakon II. svjetskog rata kada su njegovim zalaganjem i aktivnošću ušle u temeljne dokumente Svjetske zdravstvene organizacije i ostale do danas prisutne u poimanju prava na zdravlje kao temeljnog ljudskog prava, ali i svijesti o nužnosti odgovornosti za vlastito zdravlje – govori prof. Jadranka Božikov, umirovljena profesorica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. S gotovo 40 godina staža na Katedri za medicinsku statistiku, epidemiologiju i medicinsku informatiku te kao ravnateljica Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar“ od 2008. do 2016. godine, odlična poznavateljica razvoja hrvatskog javnog zdravstva.
Andrija Štampar (1888. – 1958.) između 1920. i 1930., kao načelnik Odjela za higijenu u Ministarstvu narodnog zdravlja Kraljevine SHS, uz snažnu političku i materijalnu potporu države, predanim radom i zajedno s brojnim suradnicima posvećenim istom cilju, uspio izgraditi impresivnu mrežu higijenskih zavoda, domova zdravlja, dispanzera, zdravstvenih stanica i drugih javnozdravstvenih ustanova kao kontrapunkt privatnoj praksi i bolničkoj zaštiti.
– Osim što je taj rad rezultirao izravnim pozitivnim učincima na zdravlje pučanstva, imao je i veliki međunarodni odjek i značenje pa ne čudi što je pokretač i lider tog sustava postao međunarodno poznat i priznati stručnjak za javno zdravstvo, iznimno cijenjen u stručnim krugovima – navodi prof. Božikov.
Kada je dr. Štampar u svibnju 1919. godine imenovan načelnikom higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine SHS, našao se pred teškim zadatkom u novoj državi sastavljenoj od heterogenih dijelova bivših zemalja, opustošenoj Velikim ratom i prethodno Balkanskim ratovima. Zemljom su harale epidemije zaraznih bolesti (tuberkuloze, endemskog i sporadičnog sifilisa, trbušnog i pjegavog tifusa, trahoma, malarije) i socijalna bijeda, a pomor dojenčadi je u pojedinim krajevima kosio gotovo svako drugo novorođenče. Nije bilo odgovarajućih zdravstvenih ustanova ni stručnih kadrova.
Štampar je smatrao da se znanstvena dostignuća i spoznaje nedovoljno koriste u praksi za zaštitu zdravlja i poboljšanje života naroda. Polazeći od socijalno-medicinskih ideja, zalagao se za sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu. Držao je da liječnik treba biti svojevrsni socijalni radnik i narodni učitelji, ekonomski neovisan o pacijentima i dostupan svima pa i najsiromašnijim slojevima pučanstva kojima tadašnja privatizirana medicina nije bila dostupna. Naglasak je stavljao na prevenciju bolesti, a kao najmoćnije sredstvo preventivne medicine vidio je zdravstveno prosvjećivanje i osvještavanje puka o potrebi očuvanja i promoviranja zdravlja.
Politički nepodoban
Ubrzo je počeo energično raditi na organizaciji javnozdravstvene službe. Reorganizirao je postojeće ustanove, osnovao nove utemeljene na dispanzerskom načinu rada, otvorio prve dispanzere za dojenčad i malu djecu, školske poliklinike, antivenerične i antimalarične stanice te lječilišta i oporavilišta za tuberkulozne. U Trogiru je već u rujnu 1922., uz financijsku pomoć Rockefellerove zaklade i stručnu podršku Instituta za proučavanje tropskih bolesti iz Hamburga, osnovan Institut za proučavanje i suzbijanje malarije, u Skoplju se osniva Institut za tropske bolesti. Samo u prvih pet godina rada osnovano je ili reorganizirano više od 250 javnozdravstvenih ustanova koje su postupno objedinjene u funkcionalnu mrežu koordiniranu iz higijenskih zavoda čija gradnja započinje već 1924. godine u administrativnim središtima kasnijih banovina.
U Zagrebu se osniva Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja, ustanova koja je od 1927. godine smještena u dvije impozantne zgrade izgrađene u Rockefellerovoj ulici iznad Gupčeve zvijezde. Uz proizvodnju seruma i vakcina za cijelu tadašnju državu, osobita joj je misija bila edukacija zdravstvenih kadrova, zdravstveno prosvjećivanje populacije i uvođenje sanitarne tehnike.
– Štampar se pokazao kao vješt strateg i organizator javnog zdravstva, a imao je vojsku suradnika, prije svega liječnika, ali i medicinskih sestara, sanitarnih inženjera i tehničara i drugih stručnjaka koji su s puno entuzijazma slijedili i dijelili njegove ideale i predano radili na unapređenju zdravlja hrvatskog puka. Pri tome su bili vrlo inventivni u radu s populacijom te su za poučavanje osim predavanja, knjiga, brošura, plakata i letaka koristili i film. U Školi narodnog zdravlja razvijena je i vlastita filmska proizvodnja kako bi se zdravstveno-obrazovni sadržaji približili puku – kaže prof. Božikov.
Od posebnog je značenja bilo tzv. Seljačko sveučilište, višemjesečni tečajevi za grupe seljaka i seljanki koji se organiziraju jednom godišnje i od 1928. godine po uzoru na danske visoke narodne škole za seljake prilagođene našim prilikama s ciljem da polaznici postanu spona između zdravstvene službe i lokalne zajednice, pomoć u javnozdravstvenim akcijama na terenu i širitelji stečenog znanja u puku.
Zbog političkih previranja u državi, nakon raspuštanja parlamenta i uvođenja šestosiječanjske diktature donekle slabi i javnozdravstveni sustav, a Štampar kao nositelj socijaldemokratskih stavova u medicini postaje politički nepodoban te uskoro biva prisilno umirovljen u 43. godini. Vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu izabralo ga je 1931. godine za redovitog profesora higijene i socijalne medicine, ali izostala je potvrda vlasti. Kako mu je bilo onemogućeno raditi u domovini, okrenuo se radu na međunarodnom planu pa je u jesen 1931., na poziv Rockefellerove zaklade otputovao u Ameriku, gdje je predavao na brojnim sveučilištima, a potom u Kinu.
Naime, ravnatelj Higijenskog zavoda i Škole narodnog zdravlja dr. Berislav Borčić u tri je navrata između 1930. i 1938. godine boravio u Kini kao ekspert Zdravstvene organizacije Društva naroda. Radio je pri kineskom Ministarstvu narodnog zdravlja na organizaciji zdravstvene službe, a u tadašnjem glavnom gradu Nankingu organizirao je, po zagrebačkom uzoru, Centralni higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja i Školom za primalje i sestre pomoćnice te Centralnu državnu bolnicu. – Na Borčićev prijedlog i poziv Društva naroda, doputovao je u siječnju 1932. godine u Kinu i dr. Andrija Štampar sa zadatkom da pomogne u suzbijanju zaraznih bolesti koje su se širile nakon velikih poplava 1931. godine – kaže profesorica.
Na svoj drugi pohod po Kini Štampar će krenuti u rujnu 1933. kao ekspert Društva naroda pri kineskoj vladi u okviru programa tehničke suradnje na nacionalnoj obnovi. Najprije je boravio u Šangaju. Vratio se kući u kasnu jesen 1934. i otišao još jedanput u Kinu od ranog proljeća 1935. do 1936. Obišao je mnoge provincije, gradove i sela, u to vrijeme pod vlašću generala i predsjednika Chiang Kai-sheka, a dojmove je bilježio u svojim dnevničkim zapisima. Njegov Dnevnik s putovanja objelodanjen je 2008., punih sedam desetljeća nakon nastanka i pet desetljeća nakon smrti autora.
“...Osim kuge, u Mandžuriji vladaju iste bolesti kao i kod nas. Šarlah je jako težak. (...) Upalo mi je u oči da skoro nitko nije znao gdje se zavod nalazi, po čemu se može zaključiti da je dosta udaljen od praktičnog života i da nije dosta poznat u širokim slojevima”, zabilježio je dr. Štampar.
U svom je dnevniku, među više od 800 stranica, zabilježio i posjet dr. Ho Tchi Tcheongu, šefu gradskog saniteta, koji je svršio medicinu u Lyonu. “Budžet mu je 360.000 $ godišnje; ne postoji nikakov ozbiljniji rad, a o socijalno-higijenskom radu nema ni pojma; pouzdane podatke mi nije mogao da dade; nije mi nekako dao da vidim bolnice; pokušao sam da vidim vodovod, ali me vodič od grada rdjavo vodio. Karantinska služba je u gradskim rukama. Privatnih liječnika evropskog obrazovanja ima oko 300, a starokineskih liječnika ima 3000.”
Kinezi vole tvrde krevete
O posjetu staroj i novoj bolnici u Kaoolownu zapisao je: “Stara Tung Wah bolnica je sagradjena prilozima kineskih dobrotvora i s njom upravlja naročiti odbor; ima 460 kreveta; u običnom razredu se plaća 50 centi na dan, u prvom 3 $. Bolnica je smještena u gradu i posve je nehigijenska, ali kad sam ju posjetio bila je čista i uredna; kreveti su jednostavni u ovim bolnicama, bez jastuka i posteljine i sa tvrdim ležajem; na moje pitanje mi kažu da Kinezi vole takove krevete i da ne bi bili zadovoljni s mekanim; istina leže obučeni i valjda su zadovoljni. Nova bolnica ima 195 kreveta i moderno je gradjena; posluga je kineska a svuda vlada red i čistoća; tu se liječe na staro-kineski način; postoje u obje bolnice ambulatorije za besplatno liječenje; postoje i ambulatoriji za kinesko liječenje. Državni departement ima s bolnicom samo u toliko veze što im daje pomoć i plaća dva liječnika.”
Grupi mlađih liječnika koji su željeli čuti njegov sud o njihovu radu, kazao je: “Od glavnih pozitivnih stvari sam istakao da je pozitivno što imaju ipak priličan broj dobro obrazovanih liječnika sa dobrom ideologijom i da sam vidio seljake, koji žele taj rad i hoće da saradjuju; negativne stvari da su pomanjkanje vodje i nepostojanje kolaboracije i koordinacije.”
Na poziv Ujedinjenih naroda, dr. Berislav Borčić 1946. godine, ponovno je išao u Kinu, kao vođa misije za zdravstveno unapređenje i organizaciju zdravstvene službe. On je 1947. osnovao i vodio misiju Svjetske zdravstvene organizacije u Kini. Nastavio je raditi na međunarodnom planu kao glavni zdravstveni savjetnik pri UNICEF-u u Parizu od 1948. do 1950. te kao zamjenik generalnog direktora UNICEF-a u New Yorku od 1950. do 1955. godine.
Štampara je ustaški režim uhitio i rat je proveo zatvoren u Grazu. Nakon rata bio je dekan Medicinskog fakulteta, ravnatelj Škole narodnog zdravlja (koja danas nosi njegovo ime), rektor zagrebačkog Sveučilišta te predsjednik JAZU. Izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomsko-socijalnoga vijeća UN-a i jedan je od suosnivača Svjetske zdravstvene organizacije i njezin prvi predsjednik.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
gdje u svijetu robovi lopova mogu nesto napravit?