Desetak minuta vožnje od hrvatsko-slovenske granice na Bregani nalaze se Brežice. Ta pogranična općina broji oko 20 tisuća ljudi, a mjesto Brežice ima oko šest tisuća stanovnika, otprilike kao KBC Zagreb zaposlenika, a u njihovu lokalnu Opću bolnicu pacijentice iz Hrvatske odlaze kako bi ostvarile svoje pravo na zdravstvenu skrb – odlaze na pobačaj.
Iz milijunskog Zagreba sa, barem teoretski, tri velike bolnice u kojima bi morale moći obaviti prekid trudnoće, žene odlaze na ginekologiju u Brežice. Već iz samog inicijalnog kontakta s tom bolnicom postaje jasnije zašto se žene odlučuju na takav potez. Sve informacije, pa tako i one o realizaciji prava na abortus, dostupne su na internetskoj stranici bolnice. Prevedene su i na hrvatski jezik gdje uz detaljno pojašnjenje o mogućnostima, uvjetima i načinu prekida trudnoće stoji i informacija da je ginekolog dostupan 24 sata dnevno te – broj telefona. Na njihovoj stranici stoji i broj mobitela ravnateljice što je, da tako kažemo, prvo iznenađenje u ovoj priči, budući da funkcioniramo u sustavu gdje se na telefon, primjerice spomenutog KBC-a Zagreb, ne javlja ni osoba zadužena za medije, a kamoli da online broj svog mobitela stavi ravnatelj.
Uvijek opća anestezija
Na istom tom informativnom letku napisanom i na hrvatskom jeziku ženama se objašnjava kako izgleda prekid trudnoće lijekovima, a kako kirurški abortus. Preferiraju i preporučuju ovaj prvi iz jasnih razloga; jer nema kirurgije pa su i mogućnosti komplikacija manje. Ali nekada je kirurški pobačaj nužnost te pacijenticama u istom tom dokumentu objašnjavaju kako se taj zahvat izvršava te da moraju doći natašte zbog – opće anestezije. Da, pravilo je, a ne iznimka, opća anestezija pri kirurškom abortusu.
Tema je to koja je kod nas nedavno, podsjetimo, nakon istupa Mostove zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić o iskustvu kiretaže naživo, otvorila još jedan pretinac te Pandorine kutije. Lamentiralo se do te razine da je na kraju ispalo da je Ninčević Lesandrić gotovo umislila bol koju je osjećala. Ono što stoji i tada i danas jest liječnička uputa da su hitni slučajevi posebna kategorija i da se u takvim situacijama nema mogućnosti ni vremena za opću anesteziju. Ali nije realno ni da su tolike tisuće žena, koje su se javile s istim iskustvom poput Ninčević Lesandrić, bile kategorija za hitan pobačaj. No, u svakom slučaju “voda je odnijela” i tu temu unutar hrvatskog zdravstva, a žene okrenula put Brežica.
Kada dolazite iz okruženja u kojemu su takve okolnosti onda ne čudi da su i neka naša pitanja predstojnici ginekološkog odjela i rodilišta u Brežicama, dr. Nataši Kočnar, inače rođenoj Zagrepčanki, djelovala suvišno pa tako i ono o anesteziji pri kirurškom pobačaju...
– Nikad nisam radila nijedan kirurški pobačaj izvan opće anestezije. Opća anestezija uvijek ide uz kirurški pobačaj, jedino ne ako ga žena izričito ne želi jer poslije ne može voziti i mora ostati tri sata ovdje. Jednu sam kiretažu napravila u lokalnoj anesteziji jer je žena bila u teškoj situaciji koja bi je ugrozila – govori nam dr. Kočnar za razgovora u svom uredu na odjelu koji vodi posljednjih osam godina.
Lani došlo 58 Hrvatica
Detalj je to koji pokazuje onu glavnu razliku – pristup i komunikaciju s pacijenticama. Unatoč potpisanom informiranom pristanku, obrascu kojim pacijent odnosno u ovoj priči pacijentica, pristaje na pojedine postupke, taj papir na ovom odjelu nije sveto pismo. Tako će nam dr. Kočnar ispričati na primjeru poroda da, ako žena odbije epiziotomiju, da se to jednostavno ne radi, ako odbije vakuum također, dok se ne ugrožava život i zdravlje žene i djeteta pacijenticu se – sluša.
– Mi liječnici i osoblje odgovorni smo za dobru komunikaciju – ističe dr. Kočnar temeljni stav odjela te male bolnice čiji ginekolozi nemaju priziv savjesti.
Imaju također za to zakonsku mogućnost, ali je ne koriste. Niti bi liječnik s prizivom savjesti tamo mogao dobiti posao, pa je tako jedan specijalizant, uza zajednički dogovor, nakon što je izrazio priziv savjesti, karijeru nastavio u ljubljanskoj bolnici kao velikoj ustanovi u kojoj njegov priziv savjesti neće utjecati na svakodnevno funkcioniranje bolnice.
– U Sloveniji su to apsolutno izuzeci. Sada je to valjda “cool” pa se misli da si svetiji od sveca ako ne radiš pobačaj. U Hrvatskoj jača stigmatizacija žena i pobačaja, pa se u većem broju pozivaju na priziv savjesti. Ima ljudi koji zbog vjerskih osjećaja doista to ne mogu raditi, ima i nas kojima je to teško i nekad mi nije drago, ali to je naš poziv. No, važnije je poručiti da je i u Sloveniji, gdje nema toliko priziva savjesti i gdje je pobačaj dostupan i besplatan, broj pobačaja pao – kaže liječnica navodeći da je u Sloveniji ukupan broj pobačaja s 40 na tisuću žena u dobi od 15 do 49 godina 1981. godine, danas pao na osam pobačaja.
U bolnici u Brežicama, ističe, broj pobačaja smanjen je čak za 60 posto.
A riječ je o okolini i sustavu u kojem je, ponavljamo, pobačaj besplatan, dostupan i bez stigme. Ta specijalistica kaže da je za takvu sliku zaslužna edukacija, kako ukupne javnosti tako i kroz školski sustav, te besplatna kontracepcija. Za žene koje dolaze iz drugih zemalja, pa tako i iz Hrvatske, cijena medikamentoznog pobačaja je 200 eura što je, uzgred rečeno, jeftinije nego u hrvatskim bolnicama gdje u prosjeku iznosi oko dvije tisuće kuna, a u nekima i tri tisuće kuna.
– Prošle godine na pobačaj je iz Hrvatske kod nas došlo 58 žena, sada mogu reći da imamo bar 25 posto više poziva i upita. Posljednjih godina imali smo dosta žena iz Hrvatske jer medikamentozni pobačaj u Hrvatskoj nije bio dostupan, a i sad je moguć samo u nekim bolnicama. U početku smo samo određene tjedne trudnoće prekidali tabletama dok nismo vidjeli da je to bolji postupak za ženu jer nema opće anestezije i mogućnost svih rizika i komplikacija je manja, nema instrumentalnog posega u maternicu i na neki je način simulacija prirodnog pobačaja.
Dvije su negativne konotacije: jedna je da žena mora doći dva puta, prvi put na pregled i prvu tabletu te za dva dana na drugi dio postupka. Druga negativna strana jest da i to boli jer se uzrokuju grčevi maternice premda mi u startu dajemo tablete protiv bolova, ali bol je individualan osjećaj. Mislim da je dobro da žene imaju te informacije, a što se tiče cijene, ponudili smo cijenu koja pokriva samo trošak jer ne želimo zarađivati na pobačaju. Zarađivati na pobačaju nije etično. Ženama iz Hrvatske ne trebaju nikakvi dokumenti osim osobne iskaznice i potpisa da će platiti uslugu – kaže dr. Kočnar.
Čekanja i inih procedura za abortus nema, moguće je dio postupka obaviti i nedjeljom i praznicima, a prethodno se napravi pregled ginekologa i krvna slika, izuzev ako žena već dođe s tim nalazima. Potom se dogovori kada ženi vremenski odgovara doći na abortus. Pregled ginekologa koji uključuje ultrazvuk i savjetovanje košta 70 eura. Upravo je savjetovanje dio procedure oko kojeg se u posljednje vrijeme kalkulira i kod nas. Naime, povjerenstvo koje je potkraj prošle godine okupio ministar zdravstva prof. dr. sc. Milan Kujundžić radi donošenja prvog hrvatskog zakona o pravu na prekid trudnoće namjerava uvesti termin savjetovanja prije pobačaja.
Ipak, sam taj zakon na dugačkom je štapu pa i povjerenstvo koje je ministar zdravstva okupio više je poput nekog znaka pokazivanja dobre volje da se nešto doista i radi oko tog zakona. Realno, nakon osnivanja povjerenstva, izuzev neslužbenih informacija i ignoriranja roka Ustavnog suda za donošenje spomenutog zakona, ništa drugo nije se dogodilo. Neslužbeno se namjerava uvesti savjetovanje i razdoblje za razmišljanje prije postupka abortusa. Slovenija ima savjetovanje, ali je ono medicinsko. Kako objašnjava dr. Kočnar, pacijenticu se ispituje o njezinu zdravstvenom stanju i objašnjava joj se postupak abortusa te moguće posljedice.
– Važno je da je žena potpuno sigurna da želi prekinuti trudnoću i da ne treba nikakvu dodatnu pomoć. Žene nisu prisiljene na savjetovanje, nama je važno da razumiju i da im možemo ponuditi npr. mogućnost razgovora sa socijalnim radnikom vidimo li da žena ne želi abortus, ali je prisiljena zbog posla to napraviti. Ima žena za koje vidimo da su neodlučne i profesionalna je i moralna dužnost svakog liječnika vidjeti o čemu se radi. Ne treba mi žena otkriti razlog za pobačaj, ona kaže ono što želi reći, ali smo mi kao liječnici ovdje da odgovaramo na potrebe te žene. Imala sam primjer gospođe iz Hrvatske koja mi je rekla kako nije sigurna želi li pobačaj, pa smo se dogovorile da ćemo pričekati. Došla je ponovo za nekoliko dana i obavila pobačaj. Problemi mogu biti svakakvi i različiti su, ali do 10. tjedna trudnoće žena ne mora opravdavati svoj zahtjev za prekid trudnoće, a ja sam ovdje samo da je pitam je li sigurna da želi pobaciti jer većinu žena poslije ta odluka prati cijeli život – napominje liječnica.
Nakon 10. tjedna trudnoće, o pravu na pobačaj odlučuje komisija prvog stupnja uz koju postoji i ona drugog stupnja u bolnici u Ljubljani za kompliciranije slučajeve. Pravo na abortus na zahtjev do desetog tjedna trudnoće imaju sve ženske osobe od 15 godina starosti nadalje, a maloljetnicama nije za to potrebna suglasnost roditelja. Pravila su to koja Slovenija u biti dijeli s Hrvatskom jer je pobačaj reguliran istim zakonom, onim još iz 70-ih godina prošlog stoljeća, iz bivše države.
Drugi svijet preko granice
Ali je razlika u njegovoj primjeni u praksi tolika da se u Brežicama i rade ovakve reportaže i suprotno, slovenski mediji bave se našim gombanjem oko prava na pobačaj i smanjenju mogućnosti za njegovu realizaciju u hrvatskim bolnicama. Različite vijesti o jednoj temi s dvije strane granice, u nekoliko desetaka kilometara udaljenosti drukčiji stavovi i drukčija iskustva žena koje se odluče za pobačaj. Takva slika bit će aktualna i nadalje jer, realno, u Hrvatskoj ne treba tako skoro očekivati zakon koji će regulirati to pitanje. Jer pravo na pobačaj kod nas čini se najmanje medicinskom stvari i uvijek je “zgodna” politička lopta za napucavanje. Dotad će Hrvatice i dalje preko granice. A s njima uskoro i jedan hrvatski liječnik, ginekolog bez priziva savjesti koji će uskoro postati dio tima u Brežicama.
Konferencija SDP-a na temu Zakona o pobačaju
Abortus=ubojstvo.