Iza zgrade u kojoj živim veliko je gradilište na kojem je iznikla zgrada predimenzionirana za prostor na kojem je smještena. U stvari, radi se o kontinuitetu čaušeskizacije Zagreba ili bandićizaciji, prividu urbaniziranja po principu parafraze Zmaja Jove “gdje god nađeš zgodno mjesto tu zgradu posadi, a zgrada je blagorodna pa će da nagradi”. Ili nagrdi. Svejedno. Grad ugodnog življenja postao je labirintom dehumaniziranog preživljavanja, bez ikakve mogućnosti da se brzom korekcijom stvari vrate u normalu. Sve je otišlo predaleko.
Zagreb je postao džumbus, kvaziurbano gumno na kojem se odvijaju mlaćenja prazne strateške slame. No čak i u okolnostima radikalnog besmisla gradilišta su zanimljiva. Na njima se odvija konkretan posao, izdiže se veličanstvenost stvaranja, planovi i vizije materijaliziraju se prema nebu. Gledam neki dan četvoricu radnika. Težak je to posao. Istovremeno gola fizika i opipljiva vještina. Nisu neki atleti, ali vidi se da su tjelesno potpuno spremni za posao koji rade. U optimalnim su tridesetim godinama. Dobro koordinirani, prigibaju se zemlji, podižu tešku metalnu konstrukciju i prenose je na drugi kraj gradilišta. Koliko je stvar delikatna, najbolje govori činjenica da njezino podizanje i spuštanje ide uz brojenje. Svaki zakašnjeli ili preuranjeni potez previše je opasan, možda i pogibeljan. Radnici radnje izvode rutinirano, sportski kazano manirom rasnih strijelaca. Ne može se reći bez ikakvih napora, ali se niti ne kinje. Sada je to tako, ali, mislim si svaki put kada ih gledam, što će biti za 20 ili 30 godina, na tko zna kojem gradilištu po redu, ako će tada tamo uopće još i trebati ljudi. Hoće li moći uz brojenje podizati teške metalne šipke i svladavati katove izgradnje, hoće li njihove noge uspjeti se uspeti do mirovine, do 70. stepenice radnog iscrpljivanja. Gledam ih i shvaćam da iz tih neizvjesnosti stoji njihovo zdravlje, a iza toga još i sudbine njihovih obitelji; djeca koja se školuju, izdaci života u kojem sve postaje skuplje osim samog života.
Prašina kovitla gradilištem i najslabiji vjetar crta linije bijelog kontrasta prema nebu i suncu. Zamagljuje pogled i istovremeno ga pročišćava u paradoksu prostora u kojem nastaje ova senzacija. Zaokupljeni poslom oni materijaliziraju ideju kao ideologiju stvaranja u državi bez svjetonazora. U državi u kojoj se osnivaju komisije da bi utvrdile je li fašizam fašizam, komisije da utvrde što se u stvari radilo u logorima u kojima se ubijalo, u državi čiji političari nisu kadri biti čak ni populisti, u kojoj povijest nikada ne završava i traje paralelno sa sadašnjošću. Kao pokvareni vremeplov, mašina-generator kaotične gluposti. Jednostavno ne želim vjerovati da su, iskačući iz tog abšisalog izuma, vođe ovog naroda kroz povijest bili isključivo zli i pogani, želim vjerovati da su uglavnom bili samo ljudi s posebnim potrebama. Kao što ne želim vjerovati da je i narod koji ih je puštao da ga vode bio maliciozan i maligan, a ne upadljivo i lakovjerno priblesav. Kada će biti osnovana komisija da utvrdi što su naši vođe danas, što se odvija u glavama sadašnjih predvodnika stada, koja će utvrditi što se sve na Pantovčaku događalo u mandatu Kolinde Grabar-Kitarović, odakle suvisla misao civilizacijskog važenja može izletjeti tek kao nenamjerni rikošet pomno isplaniranih počasnih salvi beznačaju. Akademci su rekli da sve što smo znali o povijesti i nije ništa drugo nego povijest, a ona je opet jeftina reinterpretacija iz koje svatko može zagrabiti što i kako ga volja.
Povijest je zato zabuna i uzbuna, na njezinu gradilištu nema radnika, samo mineri, tu se ne izdižu logične konstrukcije već uragani prašina. Stiješnjeni između banalnosti zla populizma i sofisticirane beskorisnosti elitizma jedina smislena i dramatična dilema jest tko će sada postati predvodnik antifašističke koalicije. Jer dok se u svijetu izoštravaju konture nekoliko fašizama, antifašistička defenziva vraćena je na Jaltu i u Potsdam, u arhitekturu što je svijet podijelila na ideološko stambene blokove stvaravši dinamiku ravnoteže na zveckanju metronoma željezne zavjese. Konstrukcija novog svijeta nije čak ni u fazi visokog roh-baua pa se sa sve većim strahom, ali i sve glasnije razgovara o užasu prakse kako novom stvaranju prethodi novo razaranje. Bilo je tako i na gradilištu uz moju kuću. Nova je zgrada izrasla na mjestu na kojem je najprije sve razoreno, pretvoreno u blato i prašinu, u duboko iskopanu rupu zbog koje su posječena stabla, otjerane životinje, odmaknuti ljudi. Da bismo se uvjerili u napredak, moramo ga utemeljiti na kataklizmi. To je budućnost povijesti i povijest budućnosti za koju nam ne trebaju komisije da bismo prikrili idiotizam vođa i glupost naroda. Radnike koje gledam svakog jutra za to još nije briga. Oni nose konkretan teret na leđima, kao što će u zadanom trenutku domoljubnog šalovanja ponijeti i teret žrtvovanja za stvari koje se nisu smjele dogoditi jer objektivno ne postoje. Sitna zrnca prašine izazivala su sunce u podmuklo toplo travanjsko jutro koje je još tren prije bilo ugodno, a onda odjednom pregrijano. Tražeći mjesto novom teškom komadu metala čuo sam ih kako si zadaju ritam s „tri – četiri – spuštaj“, a meni se učinilo primjerenijim da su ritam počeli tražiti u odbrojavanju, od deset prema nuli. Do ispaljenja...
Hahaha, svi antifašisti se propeli na zadnja kopita samo na naznaku bilo kakvih objektivnih istraživanja o Jasenovcu. I to ni manje ni više nego u suradnji sa Srbijom i Izraelom. Pa koji to normalni antifašist ne bi prihvatio, protiv toga može biti samo poremećeni antifašist. Gdje gori, Gerovac? Nije valjda da gori to što smo na samo par štihača od razotkrivanja pune istine o logoru Jasenovac u kojem su već tri puta vršene eshumacije i uspješno je nađeno punih 700 žrtava, a onda bajbaj svi antifašistički mitovi i legende.