Hitlera su tijekom jedne od predizbornih kampanja pitali o nacističkom socijalnom programu, i to na primjeru cijene kruha. Nismo ni za višu ni za nižu cijenu kruha. Mi smo za nacističku cijenu kruha, odgovorio je. U filmu “Suburbicon”, koji scenaristički potpisuju braća Coen, a redateljski Clooney, radnja je smještena u ‘50-e godine prošlog stoljeća i idilično predgrađe Suburbicon. Tamo žive isključivo bijele obitelji i život izgleda besprijekorno dok se u kvart ne doseli crna obitelj.
Najprije izazovu tiho zgražanje starosjedilaca, koje ubrzo prerasta u otvorene zahtjeve upućene vlasti da maknu crnce, naravno, poduprto pozivanjem na boga i zaštitu našeg načina života. Zatim slijede mirna prosvjedna okupljanja oko “crne” kuće, a agresija prosvjednika raste i sve kulminira nasiljem, razbijanjem, paljenjem. Užasom u logičnoj gradaciji nacizma. Hitler se možda i želio izjavom o kruhu ne zamjeriti, skrivajući od socijalnih skupina namjere vlasti kojoj je jurio, ali onima koji su željeli čuti otkrio je licemjerje kao samu srž nacizma. Malo je bilo onih koji su slušali sadržaj njegovih histeričnih urlanja, premalo da bi ga se spriječilo u dijaboličnom naumu, a licemjerje je ostalo kao trajno upozorenje i trajna podloga nacističkog potencijala u svakom društvu. Hrvatsko društvo nije ga, naravno, pošteđeno. Od vremena do vremena pokaže nam se živahno, ne u doslovnoj definiciji cijene kruha, ali ni puno dalje. Zadivljujuće je kako plitkoća izričaja može prekriti dubinu zloćudnosti nauma zavodeći iracionalnim tvrdnjama i najnižim strastima. Nacistički nukleus najprije je pospano, a onda sve vitalnije počeo izlaziti u naizgled sporednim temama pretvarajući nižerazredni u prvorazredni sadržaj, i to ne nekim dodanim vrijednostima, nego dodanim decibelima.
Paralelno s galamom širen je strah od drukčijeg postojanja i drugog mišljenja pa je društveno borilište vrlo solidno nagnojeno umjetnim gnojivom i spremno čeka ono što se može dogoditi. Zato se nema pravo odmahivati rukom na tendencije nacističke reanimacije, bez obzira na to koliko ona u ovom trenutku minorno izgledala i bez obzira na to što mislimo da razum umjerene većine logično mora prevladati. Nikada logika umjerene većine nije tukla agresivnu iracionalnost pobješnjele manjine. Knjige skrivaju činjenice s kojima se nije lako suočiti, a u njima stoji da je svako takvo popuštanje i nesuočavanje na vrijeme sa zlom vodilo do epohalnog konflikta u kojem se masovnim krvoprolićima plaćala defenzivna igra skrivača. Stoga je sve što se događalo u Istanbulskoj konvenciji i oko nje meni više izgledalo kao pokazna vježba, pripremni manevri za stvarne bitke koje će u ne tako dalekoj budućnosti doista lomiti društvo. Zauzimanje pozicija i inzistiranje na ostrašćivanju javnog prostora, uz snažno djelovanje kvazimoralnih, političkih, znanstvenih, oltarskih kvaziautoriteta nije jednokratna priča, nego potvrda maksime da se svaka politika provodi u etapama.
Lažna zabrinutost za stvari koje uopće ne postoje potvrdila je ideju o “nacističkoj cijeni kruha” kao izlaza kada treba prikriti činjenicu da je halabuka javnog angažmana obična velika nužda. Neprekidno ponavljanje suludih konstrukcija, gotovo potpuno identičnih onima da se ne želi ni viša ni niža cijena, kulminirale su na nemoćno krajnjoj dosjetki kako ćemo se usvajanjem Istanbulske konvencije odreći suvereniteta. Gledam u tim prilikama navodno odrasle žene i muškarce kako praznih pogleda i magnetofonskih glasova ponavljaju do unedogled nasnimljene matrice osušenih fraza i mislim si da bi one kao pitanja i imale nekog smisla da ne živimo u državi koja se do sada višekratno i uz osmijehe i slavlje odricala suvereniteta pa se ogrtati tim plaštem zauzlanim konvencijom čini ili imbecilnim ili zlim. Ili kombinatorno. Nismo li se suvereniteta odrekli kad smo prodali banke? Nismo li suvereni prestali biti kad smo se uljuljali u naručje američkog patronatstva?
Nismo li ulaskom u EU od suvereniteta napravili krpu po modelu postjugoslavenskog federalizma? Nismo li raskrstili sa suverenitetom onda kada nam gospodarska kretanja izravno i statistički određuju rejting agencije? Pa mi smo država koja na svojem teritoriju ne može sagraditi običan most, a da ne pita druge, ne može usvojiti budžet da ga se ne odobri iz Bruxellesa, ne može kupiti nove avione, nego mora na izraelskom Hreliću nabavljati antikvitete, ne može u svojim vodama proglasiti ZERP, ne može građanima osigurati normalan život. Desnica je najmanje pozvana popovati oko suverenosti kad je većinu odsuverenjivanja provela upravo ona. A što sa suverenošću ako se pokaže da su prosvjedi protiv Istanbulske diktirani iz inozemstva? No, o stvarnoj cijeni kruha nitko ne želi razgovarati. Život u Hrvatskoj postaje jeftin. Ne s razine potrošačke košarice, nego kroz prizmu ubrzavanja devalvacije njegova smisla. Čime se bavimo? Time hoće li muškarac poželjeti nositi haljinu, a žene hlače? Nisu li te priče sve građanske dileme razriješile prije 150 godina ili ovo društvo sadistički uživa u samoranjavajućem mazohizmu? Ili je sve dio većeg, međunarodnog plana kojem se tek treba nazrijeti motivacija konačnog rješenja. Figure se polako slažu na željenim pozicijama na ploči. I može se vrlo lako dogoditi da si pravo na prvi potez osiguraju oni s crnim figurama.
..majmonuidi žele ono ka i ti..