Kolinda Grabar-Kitarović posljednja je prilika da se na Pantovčak vrati bar dio Tuđmanove autoritativnosti

Preksutra je inauguracija nove hrvatske predsjednice, a koji dan potom Ivo Josipović prestaje biti predsjednik Republike Hrvatske. Zemlji će trebati neko vrijeme da se privikne na novu državnu čelnicu, ali i da se odvikne od dosadašnjeg predsjednika, koji je čestoćom pojavljivanja u javnosti zacijelo srušio sve rekorde političara u samostalnoj Hrvatskoj. Dakle, kakve su nam uspomene na protekli mandat i očekivanja od mandata koji upravo počinje? Najprije bi se novoj predsjednici moglo savjetovati da joj cijeli mandat ne protekne u borbi za drugi mandat, kao što je protekao Josipoviću.

Od prvog dana predsjednik na odlasku nastojao je posijati se, ukorijeniti i rasti svuda samo zato da nakon pet godina izraste u neoborivo stablo i da ne bude predsjednik na odlasku. Htio se svidjeti cijeloj zemlji, rukovati se sa svim stanovnicima, sve ih primiti i pozdraviti u Predsjedničkim dvorima, kao nevjernik dodvoravao se vjernicima i crkvenoj hijerarhiji, sve negativne pokazatelje o nevoljama u zemlji komentirao je tako kao da su samo privremeni a bolji će doći već sutra, tješio je neutješne, poticao je nadu u vlast od koje se širilo samo beznađe itd.

I Kolinda Grabar-Kitarović morat će biti predsjednica za primanja i rukovanja, za priznanja i odlikovanja, za državničke formalnosti i lijepe fraze, za lijep stil i ostavljanje dojma, za sviđanje i nekonfliktnost, no to je ono što Hrvatskoj najmanje treba. Nova predsjednica ne bi smjela pridobivati građane zato da za nju glasuju i drugi put, nego da zajedno s njima bude oporba lošoj vlasti, njezinim lošim potezima. Sjetimo se paradoksa karakterističnog valjda samo za Hrvatsku. Nije bilo aktualne teme, događaja, objavljenog pokazatelja ili odluke vlasti zbog koje novinari nisu trčali Mesiću i Josipoviću da kažu što misle. I oni su spremno govorili, premda ni na što nisu utjecali niti su o čemu bitnom za život građana odlučivali. S istim učinkom novinari su mogli ići kipovima po Zagrebu, jer su doista Mesić i Josipović bili brbljavi kao piljarice, a djelotvorni kao spomenici, kao brončani hrvatski velikani razbacani po metropoli. Zapravo su obojica bili alibi za svu katastrofalnu politiku, i Račanovu, i Sanaderovu, i Kosoričinu, i Milanovićevu.

Državnici s učinkom bili su tamo gdje to nisu trebali biti, ponajprije u onome u čemu su iritirali najmanje polovicu stanovništva – Mesić umirovljenjem dvanaestorice generala, čime je stao na stranu kriminalizacije Domovinskog rata, a Josipović govorima u Parlamentu BiH i u izraelskom Knessetu u kojima je ocrnjivao vlastitu zemlju, te u nastojanju da se svidi regiji i u nekritičkom odnosu prema srbijanskoj vlasti. Želi li biti djelotvorna, Kolinda Grabar-Kitarović mora voditi politiku posve suprotnu Mesićevoj i Josipovićevoj.

Treba pokazati mnoge odlučnosti – prema izvršnoj vlasti i neučinkovitoj gospodarskoj politici, prema zakonima koji ugrožavaju sirotinju i daju bezgraničnu moć kapitalu, prema stranim profiterima u Hrvatskoj, prema udbaško-komunističkom naslijeđu, prema krivotvorinama o Domovinskom ratu, prema Srbiji koju treba prisiljavati da snosi posljedice agresije, prema onima u BiH koji ugrožavaju suverenost hrvatskog naroda u toj zemlji, prema Europskoj uniji kad su posrijedi hrvatski nacionalni interesi te se zauzimati za ista zakonska i druga mjerila kad je riječ totalitarizmima iz prošlosti – komunističkom i ustaškom – i, napokon, za nacionalno zajedništvo i izbjegavanje svjetonazorskih razdora.

Ne bude li u tome djelotvorna, bude li joj učinak kao Mesićev i Josipovićev, onda bi se ovlasti za predsjednike poslije nje trebale još više smanjiti i svesti samo na minimum. I onda predsjednika doista, kad njegova vlast za građane ništa ne znači, ne bi trebali birati birači, nego Sabor. Kolinda Grabar-Kitarović je posljednja prilika da se na Pantovčak vrati bar dio Tuđmanove autoritativnosti kojom se štiti država. S tom autoritativnosti jaka osobnost može učiniti i mnogo više nego što joj to omogućuju ustavne ovlasti.