Presuda Međunarodnog suda pravde mogla bi biti kraj hrvatske ovisnosti o međunarodnom "vlasništvu" nad Domovinskim ratom pa tako i nad sudbinom Hrvatske kao države.
To "vlasništvo" pratilo nas je od početaka stvaranja samostalne Hrvatske, a od tada do danas pokazalo se kako je otimanje toj ovisnosti uvijek za Hrvatsku bilo korisno, a prihvaćanje međunarodnog diktata štetno. Tzv. međunarodnoj zajednici nijedna važna odluka ili akcija u Hrvatskoj koja je određivala sudbinu države nije bila po volji. Sjetimo se, poslije saborske Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske nametnut nam je tromjesečni moratorij ne bi li se "jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem". Kako je taj "mirni put" poštovan pokazao je drug Veljko Kadijević koji je isti dan kad je moratorij istekao poslao zrakoplove JNA da bombardiraju Banske dvore s namjerom da se ubije dr. Franju Tuđmana.
Sjetimo se također da su negativne reakcije iz tzv. međunarodne zajednice stizale poslije svake oslobodilačke akcije hrvatskih branitelja – i poslije Medačkog džepa, i Maslenice, i Bljeska, i Oluje. A kao što znamo, Britanci, Bildt i drugi svjetski moćnici najvažniju od tih akcija, Oluju, pokušali su zaustaviti čim je počela. U vrijeme i Bljeska i Oluje, Bildt, kao mirovni posrednik Europske unije za bivšu Jugoslaviju, tražio je intervenciju Ujedinjenih naroda i NATO-a kako bi se sačuvala tzv. SAO Krajina. Da smo slijedili volju gospodara Europe i svijeta, Hrvatska nikad ne bi bila država ili, kad je to postala, nikad ne bi bila cjelovita i oslobođena od srpskog okupatora.
Deset i više godina Hrvati su, s Tuđmanom na čelu, prkosili nesklonim nam međunarodnim moćnicima i središtima moći, i samo zahvaljujući tome stvorili smo državu, unatoč svemu priznati smo u Europi i svijetu, oslobodili smo se i kao suverena država opstali. Ali poslije tih deset godina počinje vrijeme međunarodnog diktata, kojem, za razliku od Tuđmana, nove vlasti ne pružaju nikakva otpora, dapače, porobljivačima Hrvatske u svemu idu na ruku. Jedna je od prijelomnih, ponižavajućih odluka, izglasavanje nadležnosti Haaga za Bljesak i Oluju u Račanovu i Budišinu Saboru.
Poslije toga čina izdajničke Račanove i Budišine servilnosti slijede godine i godine potpunoga pokoravanja Hrvatske Haagu i Bruxellesu. Jednom sam na Selskoj cesti u Zagrebu gotovo dobio batine od policajaca, jer sam htio prijeći ulicu dok se čekao prolazak kolone koja je u zračnu luku pratila Carlu del Ponte. Kakva britanska kraljica, kakav američki predsjednik! Poniznost i uslužnost s kojom je u Zagrebu dočekivana i ispraćana glavna haaška tužiteljica nadmašila je valjda sva politička sluganstva u povijesti svijeta. To se sluganstvo iz Račanove i Budišine vlasti, poduprto Mesićevom detuđmanizacijom i njegovom obmanom o otvaranju Hrvatske svijetu koja je zapravo značila otvaranje vrata kolonizaciji jedne suverene države, ne samo prenijelo u Sanaderovu i Kosoričinu vlast nego se u njoj pojačalo do ulizištva kakvo nisu mogla pretpostaviti ni najsmjelija proučavanja ljudske naravi.
Proživjeli smo i preživjeli ta ponižavanja (koja je pratila rasprodaja nacionalnih bogatstava), bjesomučnu potragu za Gotovinom, strepnju za sudbinu generala u Haagu i šok nakon izricanja prve presude da bismo s olakšanjem dočekali njihovo oslobođenje. Ovotjedna presuda u Haagu rasteretila je Hrvatsku ovisnosti o međunarodnim "vlasnicima" Domovinskog rata i prvi je put ostavila samostalnom u mirnodopskom suočavanju s državom iz koje je krenula agresija. Nema više ni strepnji, ni razočaranja, i oduševljenja uoči i poslije odluka izvan Hrvatske o obrani Hrvatske u ratu. Kad je o posljedicama rata riječ, Hrvatska će čiste ratne račune sa Srbijom tražiti bez međunarodnih sudova i upletanja, osim u traženju ratne odštete za koju će trebati međunarodna sudska odluka. Dakle, Hrvatskoj ostaje odlučno NE Srbiji pri svakom njezinu izmicanju krivnji za rat i plaćanju računa za agresiju.
>> Mišetić o presudi: Ovime imamo snažan pravni i diplomatski alat u rukama Hrvatske
Krivnja i tzv. dostižnost pravde su pravničke kategorije, a pogledajmo surovu Realpolitik - jest da su oni polupali 1/3 Hrvatske, ali je naposljetku bilanca negativna po njih jer spali s 600 tisuća na 200 tisuća. A da se ne govori da je uglavnom ostalo ruralno stanovništvo, raspršeno, da je više nemoguća misija stvoriti kritičnu masu bundžija jer su to uglavnom oni u poodmaklim godinama. Tako da su ti prostori za njih zauvijek izgubljeni jer jedno je radosno krenuti tenkovskim kolonama na goloruki hrv. puk, računajući na srpsku manjinu kao veliku podršku - a nešto sasvim drugo je krenuti oklopnim kolonama na Milan protuoklopne sustave članice NATO pakta. Nije sve u novcu odnosno nema tih para, kako oni vele, koje im mogu nadoknaditi izgubljene ratove. Niti tih para s kojima bi mogli lansirati novi eventualni ratnički pohod - jer volje ne nedostaje, ali para jok!