LEOPOLD II.

Kolonizator odgovoran za smrt 10 milijuna ljudi

Foto: YVES HERMAN/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
FILE PHOTO: A statue of former Belgian King Leopold II, a controversial figure in the history of Belgium, stands in the city of Ghent
Foto: YVES HERMAN/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
FILE PHOTO: A statue of former Belgian King Leopold II, a controversial figure in the history of Belgium, stands in the city of Ghent
Foto: FRANCOIS LENOIR/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Graffitis are seen on a statue of former Belgian King Leopold II near Brussels' Royal Palace
Foto: ATV/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
A damaged statue of former Belgian King Leopold II is seen being removed for possible renovation in Ekeren
20.06.2020.
u 15:11
Belgijci se odriču kralja na čijim je zločinima nastala “Apokalipsa danas”
Pogledaj originalni članak

Na dokovima Antwerpena jedan je čovjek, činovnik engleske brodarske kompanije na prijelazu stoljeća, koji će kasnije postati najveći istraživački novinar i borac za ljudska prava svog vremena, uočio nešto vrlo sumnjivo.

Brodovi kompanije za koju je radio prevozili su robu između Belgije i Konga, između tada nove europske kraljevine i afričke kolonije u privatnom posjedu istog tog kralja Belgijanaca, koji se Europi i svijetu trudio predstaviti kao veliki dobročinitelj, zainteresiran za posjede u Africi samo utoliko da bi mogao slobodnom trgovinom otvoriti vrata napretka za taj dio svijeta i iskorijeniti trgovinu robljem. Ali Edmundu D. Morelu bilo je sumnjivo što se po stanju na brodovima koje je bio zadužen nadgledati nigdje nije mogla nazrijeti ta slobodna trgovina: brodovi su stizali u Belgiju puni kaučuka i bjelokosti, a vraćali se u Kongo bez ikakve vrijedne robe, samo nakrcani oružjem, streljivom i vojnicima za privatnu vojsku koja je, očito, silom porobila i pljačkala lokalno stanovništvo u “Slobodnoj Državi Kongo”.

Monarh koji je sve to organizirao i nadgledao zvao se Leopold II., kralj Belgijanaca, i od tog trenutka aktivizam gospodina Morela promijenit će predodžbu Europe i svijeta o tome što je Leopold II. zaista radio u Kongu. Stodvadesetak godina kasnije, priča je ovaj tjedan dobila nastavak: nekoliko kilometara od tih dokova, u mjestu Ekerenu na rubu Antwerpena, pao je prvi spomenik kralju Leopoldu II., uklonjen na valu prosvjeda “Black Lives Matter”.

Policijsko ubojstvo jednog Afroamerikanca u američkom gradu Minneapolisu pokrenulo je prosvjede diljem Amerike, koji su došli i do Europe, a u sklopu tih prosvjeda protiv rasne nejednakosti na meti su se našli i povijesni spomenici ljudima koji su porobljavali ljude ili jednostavno opravdavali rasnu diskriminaciju kao temelj za svoju politiku. Prošle nedjelje, spomenik kralju Leopoldu II. u Bruxellesu išaran je porukama “ubojica”.

Foto: ATV/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Oštećena statua Lepopolda II. u Belgiji

Kralj prevarant

A onda je u utorak, u Antwerpenu, uklonjena njegova bista: prvi spomenik Leopoldu II. koji je podignut u Belgiji postao je i prvi koji je uklonjen. Odnesen je u muzej. Drugi gradovi, uključujući Bruxelles, mogli bi slijediti taj primjer. U zemlji koja se desetljećima odbijala suočiti sa zločinačkim aspektom vladavine u Kongu, neki su ljudi u ovih tjedan dana možda više naučili o Leopoldovoj i belgijskoj odgovornosti za zločine u Kongu nego što su to imali prilike naučiti kroz školu i cijeli život. Neki su, naravno, sve to dobro znali i prije, ali su znali također da je moderna Belgija sve to gurnula pod tepih, toliko da svoju djecu u školama uči samo to da su mnoge europske zemlje u to doba imale kolonije u svijetu, pa je, eto, i mala Belgija imala koloniju u Africi.

Obrazovni sustav odlučio je ne zamarati djecu takvim detaljima kao što je procjena o 10 milijuna ljudi stradalih u Kongu za vrijeme vladavine kralja Leopolda II., što ga čini možda i najbrutalnijim od svih kolonizatora. Spomenik Leopoldu II. u Bruxellesu nalazi se blizu afričkog kvarta Matongé, koji je dobio ime po kvartu u Kinshasi, glavnom gradu Demokratske Republike Kongo koji se nekad zvao Leopoldville. Ljudi iz te bruxelleske četvrti su i ispisali poruku “ubojica” na spomeniku, a neki od njih su i razbijali izloge trgovina nakon nedjeljnog prosvjeda, koji je, ne računajući tu skupinu vandala, prošao mirno i dostojanstveno. Ali, i nakon novog svjetla javnog interesa bačenog na lik i djelo Leopolda II., neki iz kraljevske obitelji i dalje ne vide u čemu je problem.

– Kralj Leopold II. nikad nije fizički bio u Kongu. Ne vidim stoga kako je mogao prouzročiti patnju tih ljudi tamo – rekao je princ Laurent, mlađi brat aktualnog kralja Filipa, novinarima lista Sudpresse.

Tko je zapravo bio Leopold II., kakvo je nasljeđe ostavio Belgijcima i hoće li suočavanje današnje Belgije s tim nasljeđem stati na jednom poprsju uklonjenom iz predgrađa Antwerpena ili će ići dalje i dublje?

U neku ruku, bio je prevarant. Kralj, ali prevarant. Jer je svoju opsesiju da si pribavi neku koloniju “upakirao” u fini omot humanitarca koji, tobože, nije zainteresiran za izvlačenje profita, nego za znanstvena istraživanja, društveni napredak čovječanstva, suzbijanje trgovine robljem... Belgijski parlament nije bio zainteresiran da od Belgije učini kolonizatora, a Leopold II. znao je da mu velike europske sile, koje same imaju kolonije, ne bi samo tako dale ili prodale neki teritorij.

Neistražena Afrika

Privlačila ga je neistražena unutrašnjost Afrike. Godine 1876. Leopold II. u Bruxellesu organizira pompoznu Geografsku konferenciju, na kojoj stručnjaci i uglednici iz raznih zemalja osnivaju Međunarodnu afričku asocijaciju, s Leopoldom na čelu. Pod krinkom zainteresiranosti za istraživanje, a ne koloniziranje, angažira poznatog britansko-američkog istraživača Afrike Henryja Stanleya da “istražuje” dio Afrike oko moćne rijeke Kongo. Kroz još nekoliko maglovitih udruga i organizacija koje je osnovao (Odbor za izučavanje gornjeg toka rijeke Kongo i Međunarodna asocijacija Konga, koju je svjesno nazvao tako da bude sličnog imena kao ona prva asocijacija, u svrhu zbunjivanja protivnika) Leopold je dolazio u posjed sve većeg teritorija, ali i prava na eksploataciju i trgovinu.

Foto: YVES HERMAN/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Spomenik Leopoldu II. u belgijskom gradu Gentu

“Namjere su nam samo znanstvenoistraživačke”, govorio je Leopold II. europskim novinarima, opisivao svoje maglovite organizacije kao “nešto nalik Crvenom križu”, pričao bajke o tome kako postaje koje daje graditi uzduž rijeke Kongo služe za odmor putnika, znanstvenika i kršćanskih misionara te za stvaranje uvjeta za civilizirani napredak kojim će se iskorijeniti necivilizirano porobljavanje kojim se bave Arapi na istoku Afrike, a nad čime su se Europljani zdušno zgražali. Nije Leopold II. samo šarmirao europske novinare, nego je angažirao, i dovoljno dobro plaćao, ljude koji su za njega vodili diplomatske bitke i lobirali u Washingtonu, Londonu, Parizu i Berlinu. Tako je 1884. isposlovao priznanje Sjedinjenih Američkih Država, potom je udobrovoljio i Francuze pravom prvokupa, da bi na Berlinskoj konferenciji, na kojoj su se europske sile dogovarale o eksploatiranju Afrike, dobio sve što je tražio, upravo na račun toga što su svi mislili da će Slobodna Država Kongo, koja mu je povjerena, biti međunarodna kolonija otvorena za sve, nešto kao zona slobodne trgovine. Ništa od toga nije se ostvarilo.

Umjesto da donese nekome slobodu, napredak i civilizaciju, Leopoldov režim u Kongu oduzeo je ljudske živote, oteo zemlju i slobodu autohtonom stanovništvu.

Leopold je vodio Kongo kao svoju privatnu prćiju. Nametnuo je plemenskim poglavarima diljem zemlje oxfordski sročene pravne ugovore koje oni ni u snu nisu mogli razumjeti, a kojima su se praktički obvezali da će mu služiti i plaćati svime što imaju. Kad je izum pneumatske gume u Europi stvorio golemu potražnju za kaučukom, ta je sirovina, kojom Kongo obiluje, postala najprofitabilnija u Leopoldovu izrabljivanju Konga (dotad je to bila bjelokost).

Odsijecanje šaka i stopala

No, kako skupljanje kaučuka zahtijeva naporan fizički rad velikog broja ljudi, Leopoldov režim postajao je sve monstruozniji. Njegovi su predstavnici upadali u sela, uzimali žene i djecu kao taoce i držali ih dok se muškarci ne vrate iz šume s velikim količinama kaučuka. Svatko je dobio kvotu koju mora ispuniti. Masovno su ubijali neposlušne ili nedovoljno radišne, a za svakog ubijenog dobivali bi nagradu, koju su mogli preuzeti donesu li svojim šefovima dokaz za svakog ubijenog: obično odsječenu šaku. Poljsko-britanski pisac Joseph Conrad napisao je svoju čuvenu pripovijetku “Srce tame” nakon što je plovio rijekom Kongo 1890. i vidio zvjerstva koja Leopoldov režim provodi pod izlikom širenja progresa i civilizacije. Prizor glava nabijenih na kolac koje krase okućnice bijelih vladara zvuči kao fikcija u “Srcu tame”. Ili fikcija u filmu “Apokalipsa danas” u kojem je lik poludjelog pukovnika Kurtza inspiriran upravo likom poludjelog trgovačkog agenta Kurtza opisanog u “Srcu tame”. Ali takvi su prizori bili stvarnost, nikakva fikcija, u Kongu kada ga je posjetio Conrad.

Izvješća o brutalnostima u Kongu počela su dopirati do Europe i Amerike u drugoj polovici 1890-ih. Ponajprije zahvaljujući pisanju Edmunda Morela, činovnika brodarske kompanije koji je vidio sumnjive stvari u Antwerpenu, žrtvovao karijeru i sebe, ostavio taj posao, pokrenuo novine i, kao istraživački novinar i politički aktivist, vodio kampanju za razotkrivanje zločina u Kongu. Kralj Leopold II. vodio je i kontrakampanju, tiskao pamflete i podmićivao novinare uglednih listova diljem Europe da pišu u njegovu korist. No, kampanja Morela i njegovih suradnika uvjerila je i neke parlamente i države da stanu na stranu protiv Leopoldove vladavine Kongom. U belgijskom su parlamentu socijalisti kritizirali kralja, pokretale su se istrage, prikupljala svjedočenja, i 1908. Leopold II. prodao je Kongo belgijskoj vladi, kao koloniju države Belgije.

Rastrošna ljubavnica

Broj ljudi koji su umrli pod njegovom vladavinom u Kongu procjenjuje se na čak 10 milijuna, a bogatstvo koje je zaradio na eksploataciji procjenjuje se na 220 milijuna tadašnjih franaka, što bi bilo više od milijardu današnjih američkih dolara. Tim je novcem Leopold II. sagradio dosta palača, promenada i drugih znamenitosti u Bruxellesu, ljetovalištu Oostendeu gdje je često odlazio, ali i u Francuskoj gdje je ljetovao. U doba kad su s njim pregovarali o prijenosu kolonije na državu, Belgijanci kao da su se više zgražali nad time što je Leopold II. imao rastrošnu ljubavnicu kojoj je po godinama mogao biti djed, nego nad time što je u Kongu stvorio zločinački sustav eksploatacije. Belgija je još 52 godine upravljala Kongom kao svojom kolonijom, a školski udžbenici za tamošnju afričku djecu slavili su Leopolda i njegovu upravu kao što su sovjetski školski udžbenici slavili Lenjina.

U samoj Belgiji ljudi su se uvjerili da njihova država nije imala veze sa zločinima jer je Kongo bio privatna kolonija njihova kralja. No, zaboravljaju da je parlament svojedobno odobrio da se kralju Leopoldu II. iz državnog proračuna te ustavne monarhije posudi novac za gradnju infrastrukture u Kongu, koja je korištena u zločinačke svrhe. Sve je to najbolje opisano u knjizi Adama Hochilda “King’s Leopold Ghost”. Duh kralja Leopolda sada je ponovno provirio iz belgijskog ormara prepunog kostiju. Jedan je spomenik išaran i sklonjen u muzej, drugi će možda poći istim putem na počinak. Užurbano se smišlja i način da se u belgijske škole uvede malo više detalja o tome što je jedan belgijski kralj donio Kongu. Ili, bolje rečeno, odnio. 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar kenshi
kenshi
11:46 21.06.2020.

Znači to su REVIZIONISTI koji bi revidirali povijest kako bi rekli gospoda povjesničari Goldstein i Jakovina ali budući da to dolazi od ekstremnih ljevičara "black lives matter" onda je OK.

PA
pacoraban
23:44 20.06.2020.

A ja sam mislio da je Karl Marx...