Život velikog svjetskog putnika Marka Pola uvelike je odredio njegov rad u službi moćnog Kublaj-kana. Kada je Marko Polo prvi put stao pred mongolskog vođu, bio je u ranim dvadesetim godinama te je upravo završio dugogodišnje putovanje sa svojim ocem Niccolòm i stricem Matteom od Europe do Kine. Trojac je prvo stigao do grada Xuanhua koji je ujedno bio i mongolska vojna baza tako da su ih kanovi vojnici veoma brzo opazili te ih odveli pred vladara. Pretpostavlja se da je obitelj Polo do Kine došla u ljeto 1275. godine jer ih pratnja nije odvela do glavnog grada Pekinga, već su se uputili u grad Xanadu, koji je bio poznat i kao kanova “gornja prijestolnica”. Riječ je o ljetnoj rezidenciji Kublaj-kana koja se nalazila u blizini današnjeg grada Cai-Ping-Fu u Mongoliji, 300-tinjak kilometara sjeverno od Pekinga. Pretpostavlja se da je obitelj Polo tamo dočekana svečanom dobrodošlicom budući da je prošlo više godina otkako su Niccolò i Matteo vidjeli kana te mu obećali da će se vratiti na njegov dvor. Ovoga puta s njima je bio i mladi Marko Polo za kojeg je to bio susret koji će mu promijeniti život.
Drugi su mu zavidjeli
U knjizi “Il millione” piše kako se mladić odmah svidio gospodaru Mongola te je boraveći na njegovom dvoru veoma brzo naučio sve tatarske običaje te jezike i pismo. Stoga “postade čovjek mudar i neobično cijenjen” čime je dodatno impresionirao kana. Mladi Marko Polo postao je jedan od njegovih najbližih suradnika.
– Kad veliki kan vidje u ovome mladiću toliku vrijednost, posla ga kao svog poslanika u neku zemlju do koje je mučno putovao šest mjeseci. Mladić se sretno vrati, podnese mudar izvještaj o poslanstvu i ispriča i druge vijesti o onome što ga je kan pitao – piše Marko Polo koji je u kanovoj službi bio punih – 17 godina. Putovao je diljem Azije od 1275. do 1292. godine te je velikom kanu prenosio vijesti iz raznih zemalja koje je upoznao. To nije pošlo za rukom nijednom Europljaninu prije njega. Polo u svojoj knjizi pomalo hvalisavo ističe da drugi poslanici nisu znali kanu toliko dobro i živopisno prepričati zgode s putovanja.
– Vladar ga je zbog toga toliko cijenio da su mu ostali velmože zavidjeli. I to je razlog, što je gospodar Marko znao više onih stvari od ijednog čovjeka koji se ikada rodio – stoji u knjizi “Il millione”. Ondje Marko Polo detaljno opisuje svoja putovanja tijekom 17 godina službe i ta knjiga već stoljećima omogućuje čitateljima da upoznaju barem dio avantura najvećeg svjetskog putnika svih vremena.
Iako putovanja Marka Pola i danas fasciniraju, u ono su vrijeme uistinu bila ostvarenje nezamislivoga te su otvorila oči Europljanima koji su stoljećima žmirili u smjeru istoka, kao da tamo baš ništa ne postoji. U antici se, naime, samo naslućivalo gdje Azija završava, iako konkretnih dokaza nije bilo.
– Antički čovjek u vjekovima prije naše ere bio je uvjeren da se Azija završava negdje iza Indije, negdje iza rijeke Jaksarta (Sir Darja), na kojoj je Aleksandar Makedonski sagradio granični grad istočnog svijeta, Aleksandriju Ultimu, misleći da se dalje na istoku nalaze vode mora Eo, odnosno istočnog oceana – piše Borivoj Maksimović, autor predgovora putopisa “Il millione” u izdanju Marjan Tiska iz 2004. godine. Ističe i kako je grčki povjesničar Herodot, poznat kao “otac povijesti” u svom velikom djelu “Povijesti” među prvima pisao o Istoku, iako prilično šturo. Herodot je, naime, također bio veliki putnik koji je bilježio povijest i običaje naroda te je stoga obišao Malu Aziju, Bliski istok, Perzijsko Carstvo, brojne države Sredozemlja…
– Zapisao je da se daleko na sjeveroistoku Azije nalazi zemlja Isedonaca (Kineza), okruženih Agripejcima i Aromapsima (Mongolima), s kojima često ratuju. Za pripadnike ovih naroda on je rekao da su od rođenja ćelavi, kako ljudi tako i žene – stoji u Maksimovićevu predgovoru. Također, istaknuto je da Herodot opisao put kojim su karavane s Crnog mora dolazile do Kine, a vodio je preko Balkana, Ukrajine i Kazahstana do Istoka. Veza između Europe i Azije postojala je, dakle, još od davnih vremena, a o putu “odakle je dolazila fina tkanina” pisali su mnogi povjesničari i geografi dajući tom daleko prostoru različita imena. I čuveni geograf Starog Egipta Klaudije Ptolomej pisao je o Kini te je napravio i najdetaljniju kartu dalekog istoka u to vrijeme, a veze između Europe i Kine nastavile su se i u vrijeme Starog Rima, o čemu navodno svjedočki stari kineski dokument iz 166. godine. Borivoj Maksimović kaže kako u njemu piše da je rimski car Marko Aurelije u Kinu čak poslao trgovačku misiju.
– Od tog vremena, stoji u tom dokumentu, potječu direktne veze između rimskog i kineskog carstva. Iz ostalih kineskih dokumenata vidi se da su u Kinu dolazile dvije druge trgovačke misije iz rimskog carstva: jedna 226., a druga godine 284. – piše Maksimović te dodaje da su se trgovinske veze između Kine i Rimskog carstva tek počele učvršćivati kada je ono propalo. Poslije toga veze između zapadne Europe i Azije u srednjem vijeku potpuno su zamrle, a jedini koji je nastavio trgovati s Istokom bio je Bizant. To je carstvo bilo prvo koje je uspješno i dugoročno trgovalo s Kinom i to legendarnim Putem svile. Riječ je o nazivu koji je prvi službeno skovao njemački geograf Ferdinand von Richthofen u 19. stoljeću, no slično su ime za tu rutu koristili još Bizantinci.
– U cilju razvitka trgovine s Indijom i Kinom, mnogi putnici iz Carigrada putuju po naredbi vlade na Istok – stoji u Maksimovićevu predgovoru Polovoj knjizi. Tamo se navodi i bizantski poslanik Zemarh kao jedan od prvih poznatih putnika koji su putovali na Istok. Kratki je opis njegova putovanja, naime, Konstantin VII. Porfirogenet zabilježio u svom poznatom djelu “O upravljanju carstvom”.
Ponovno uspostavljen Put svile
Ipak, putovanja su opet prekinuta arapskim osvajanjima i nemirima u Kini, pa iako su brojni arapski trgovci otišli upoznati Istok te su putovali Kinom, kršćanska Europa je bila u potpunosti odsječena od toga dijela svijeta, posebice nakon mongolskih osvajanja jer je vladao veliki strah od Tatara.
Golemo Mongolsko carstvo koje je Džingis-kan osnovao 1206. godine sredinom 13. stoljeća bilo je na vrhuncu moći i njime je vladao njegov unuk Kublaj-kan. Mongoli su, naime, dugo vremena bili tek nomadska plemena, no tada su se ujedinili te krenuli u osvajanja. Pokorili su Kinu, a potom cijelu srednju Aziju i Perziju. U Europi su došli sve do Poljske i Mađarske, na jugu do Egipta i Indije, a na istoku do Jave i Japana. Iako su ih na Zapadu nazivali Tatarima i smatrali ih divljacima, u zapisima Marka Pola stoji da su Mongoli nakon osvajanja preuzeli napredni stil života.
– Kroničari epohe zacijelo nisu pretjerivali kad su govorili da su se i psi jedva usuđivali lajati bez dozvole Mongola u zemljama koje su se prostirale od Poljske do Cilicije, do rijeke Amutra i Kineskog mora – stoji u predgovoru knjige “Il milione”. Marko Polo Tatare je ipak doživio na posve drukčiji način. Mongoli su, naime, barbarstvo veoma brzo zamijenili potpuno drukčijim stilom života koji je impresionirao Pola te je o njemu često govorio. Ipak, trebalo je dugo da popusti strah Europljana od nepoznatog naroda.
Situacija se promijenila tek velikim putovanjem obitelji Polo. Kublaj-kan je, naime, ponovno uspostavio Put svile koji je potom doživio svoj vrhunac. Mongolsko je carstvo uživalo u gotovo cijelom stoljeću mira, a bilo je poznato kao veoma gostoljubivo prema stranim putnicima te je cilj bio potaknuti razmjenu dobara i znanja. Pritom je najveći doprinos upoznavanju Europe s Kinom zasigurno dao Marko Polo u čijem je putopisu Daleki istok opisan kao nikada prije, ali i nikada poslije. Treba istaknuti kako se obitelj Polo na svoju avanturu zaputila čak dva stoljeća prije razdoblja Velikih geografskih otkrića u kojem su velikani poput Kristofora Kolumba, Vasca da Game i Ferdinanda Magellana istraživali svijet. Marko Polo učinio je nezamisliv pothvat za svoje vrijeme, a sva putovanja koja je doživio ostala su u nasljeđe budućim generacijama kroz njegov putopis “Il millione”.
