Košarkaš Portlanda Jusuf Nurkić izazvao je šok i mnoštvo osuda

Subota 10. travnja
Zašto stid? Ustaški zločinci nisu moji sunarodnjaci nego zločinci

Za 10. travnja Žarko Puhovski nas je prvo podmitio tvrdnjom da je Pavelić “jedan od najznačajnijih Hrvata u povijesti”, potom obvezao na stid zbog njegovih nedjela bez kojeg smo “moralni idioti”. Mogao bi tko pomisliti da ustaše i nisu bili tako strašni kad ih opanjkava slavni svjedok, po riječima predsjednika Milanovića, “jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni” – na suđenju Budiši, Čičku i drugima kao “druker” i “ništarija” pridonio je “tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina”. Ježim se na ustaške zločine, ali ih se ne stidim jer s njima nemam veze – zločinci nisu moji sunarodnjaci nego zločinci. Američki, britanski, francuski, izraelski... zločini trajali su stoljećima, a neki traju i danas. Uz holokaust, spomenimo i genocid nad Ircima, Indijancima, Armencima, Čečenima, Palestincima, Tutsijima, zločine nad Iračanima, nad drugim azijskim i afričkim narodima... Independent tvrdi da je pod Britancima u Indiji od gladi umrlo između 12 i 29 milijuna ljudi. Ali neki moćni narodi vladaju svjetskom javnošću pa istine o svojim zločinima skrivaju ili smatraju širenjem civilizacije i kulture, a drugima nameću osjećaj krivnje.

Nedjelja 11. travnja
Utjeha bolesnicima i gladnima – možete izdržati dva-tri dana bez terapije

Šef onkologije KBC-a Split Eduard Vrdoljak ima utjehu u nestašici lijekova. Kaže: “Nažalost, počinje nam nedostajati nekih onkoloških lijekova. No moram umiriti javnost, a prije svega naše pacijente, da se nikome od njih neće ništa u zdravstvenom smislu dogoditi ukoliko dan, dva ili tri ne prime terapiju”. A budući da u Hrvatskoj ima i gladnih, zacijelo bi im poručio – nikome se ništa neće dogoditi, nećete umrijeti od gladi ako ne jedete dan, dva ili tri. Nakon “dan, dva ili tri” bolesnici bi mogli dobiti lijekove i neko vrijeme biti mirni, a onda opet kriza i tješitelji poput Vrdoljaka. I besramnici poput Plenkovića koji u Saboru tvrdi da su glasine o nestašici lijekova netočne i plašenje naroda, i to isti dan kad iz splitske i zabočke bolnice neki bolesnici koji su ostali bez terapije potvrđuju da lijekova nema. Na koja vas vremena podsjećaju ove tragedije? Na ratna zla, premda se ne mogu sjetiti vijesti iz vremena Domovinskog rata da je gdje ponestalo lijekova, a imali smo i pola milijuna izbjeglica kojima su zacijelo trebali. Znamo broj žrtava herojske obrane Hrvatske, a znat će se i broj žrtava nesposobne vlasti u vrijeme pandemije i nestašice lijekova, pa ćemo uspoređivati.

Ponedjeljak 12. travnja
Kome bi se trebale tresti ruke na spomen JANAF-a?

“Čim se u javnosti spomene JANAF, ministrima Olegu Butkoviću, Josipu Aladroviću i Tomislavu Ćoriću počnu se tresti ruke. Problijede. Lica im se zgrče. Krenu rafalno pucati po svima...” To su riječi iz HDZ-ove objave na Facebooku, samo što sam umjesto imena Zorana Milanovića napisao imena ministara. Nakon što je Milanović napao vladajuću stranku i predsjednika Sabora, HDZ mu je uzvratio među ostalim ga podsjećajući na njegov dolazak u klub u Slovenskoj 9, gdje su se kod optuženog Dragana Kovačevića okupljali i častili političari i drugi značajnici. Pa i spomenuti HDZ-ovi ministri, ali, po HDZ-u, njih ne uznemiruje Slovenska 9 kao Milanovića, oni su, kao i inače HDZ s Plenkovićem na čelu, od svega što ne valja iskupljeni. Kovačevićev odvjetnik Ivo Farčić neugodno se iznenadio tim upletanjem politike u slučaj JANAF i Kovačević. Kaže kako je dosad tvrdio da istraga “apsolutno nema veze s politikom”, ali “sad sam se malo zabrinuo”. Drži kako je javno prozivanje predsjednika u povodu aktualnog kaznenog postupka “neumjesno”. No ne bi bila neumjesna tvrdnja da bi se HDZ-u i njegovim ministrima na spominjanje JANAF-a mnogo više nego Milanoviću trebale “tresti ruke” i “grčiti lica”.

Utorak 13. travnja
Gdje bi to dijete moglo imati skrb nego u obitelji!?

Smrt dvoipolgodišnje djevojčice iz Nove Gradiške izazvala je pravo sotoniziranje “kulta obitelji” koji je navodno kriv za toliko nasilje nad djecom. Pri tome se čini nevjerojatan previd – mala Nikoll zapravo potvrđuje “kult obitelji”, jer je bila udomljena zato da bi imala obiteljsku brigu koju je kod udomitelja i dobila baš po uzoru na istinsku prirodnu obitelj. Njezino vraćanje biološkim roditeljima je protuobiteljski i protudječji čin, zločinstvo nad pravom djeteta da ima normalnu skrb i odgoj kakve su Bog i priroda namijenili majci i ocu. Nije, dakle, kriv “kult obitelji” nego je krivo povjerenje u biološke roditelje koji tu Božju i prirodnu zadaću zamjenjuju nasiljem, za koje se znalo. Nepojmljiv je stoga stav filozofa, teologa i sveučilišnog profesora Marka Vučetića da smo “sadističko društvo” (pljesak jeziku znanstvenika!) u kojem u obitelji više nema ljubavi nego se ona pokušava poimati “na razini spolova, tradicije i društvenih očekivanja”. Dakle, djecu bismo trebali imati mimo spolova, nasljeđivati tradiciju s Marsa, a društvena očekivanja zamijeniti posljedicama te nadnaravnosti? I zbog tih udvaranja nakaznostima suvremenog svijeta kult obitelji prijeko nam je potreban.

Srijeda 14. travnja
Srbi će izdati Vučića kao što su izdali Miloševića

Evo što je za zagrebački Express o Srbiji rekao, a urednik istaknuo u naslovu, pisac, autor romana “Đubre” Marko Vidojković. Dakle: “Srbija je društvo puno glupana i pokvarenjaka, mi smo đubre od države u doslovnom smislu”. Đubre mu je i metafora i stvarno značenje: “Zagađeno je doslovno sve; tlo, rijeke, vode, zrak, hrana… Naše termoelektrane proizvode više štetnih čestica od svih europskih zajedno... Deponiji su najmanji problem, u Beogradu imamo problem s kanalizacijom. Nemamo kanalizacijski slijev, sve odlazi izravno u Savu i Dunav i zaustavlja se malo dalje od središta Beograda. Gomila izmeta tu stoji i smrdi. Nemamo kanalizacijski odvod u gradu od milijun i pol stanovnika! Kad se netko tako ponaša prema prirodi kao Srbi, onda se može opušteno reći da su i narod i zemlja đubre!” Nije izostavljena ni “fekalija” Vučić i leševi njegovih političkih protivnika – završit će kao i Milošević, Srbi će ga izdati. Živjeti u takvoj Srbiji nije zdravo. Nije joj lako ni biti susjed kao Hrvatska, a pogotovo je bilo teško s njom dijeliti zajedničku državu. I ova slika Srbije pokazuje zašto je Tuđman bjesnio kad bi tko svrstao Hrvatsku na Balkan, ali i kakav je Balkan bio bijesan na Tuđmana.

Četvrtak 15. travnja
Jadni HDZ mora biti u koaliciji s jednako jadnih desetak tisuća Srba

Što bi jadnih desetak tisuća Srba koji za njega glasaju da im nije Milorada Pupovca? Umrli bi od gladi, ne bi ih imao tko nahraniti mržnjom prema državi u kojoj žive i većinskom narodu koji im je i većinski teret. A taj većinski narod, prestravljen srpskom agresijom i spreman na herojski otpor, gažen srpskim tenkom i smican u četničkom divljaštvu, nije ni primijetio kako se – kako reče ovih dana vođa Srba u Lijepoj Našoj – “događanja 90-ih i ratna stradanja od 1941. do 1945.” u Hrvatskoj “nisu razlučila”. Ustaše jučer, ustaše danas, ustaše sutra! Što je doživio jadni HDZ – mora biti u koaliciji s osobom koja obnavlja beogradsku propagandu s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća koja je prethodila klanju u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj. I što je doživjelo Pupovčevih desetak tisuća Srba – moraju u koaliciju koja ima vlast u zemlji u kojoj se “veličaju poraženi zločinački režimi” i u kojoj je “normalizirano stanje historijskog revizionizma i negativnosti prema narodima koji su stradali kao žrtve u vrijeme NDH uspostavljene za vrijeme ustaškog pokreta”. Postoji li igdje u svijetu manjinski vođa koji tako ocrnjuje zemlju u kojoj živi i u kojoj je na vlasti?

Petak 16. travnja
Što sve govori Nurkićeva objava džamije u Zagrebu

Nemali šok i mnoštvo osuda izazvao je košarkaš Portlanda Jusuf Nurkić iz BiH objavivši na Twitteru u povodu ramazana sliku džamije u Zagrebu iz vremena NDH koja je nosila ime Ante Pavelića. Poglavnik je i dao preurediti poznatu zgradu za vjerske potrebe muslimana. U reakcijama na tu objavu svekolika pozornost koju je izazvao Nurkić usmjerena je na Pavelića i NDH, a nikoga nije na komentar potaknuo cio niz drugih zanimljivosti iz ovog slučaja. Prvo, ta se zgrada nije puno ljepše zvala ni na samom početku, kad je sagrađena i otvorena kao Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikog Osloboditelja, a u vrijeme vladavine Petrova sina Aleksandra je i nastao ustaški pokret kao teroristički odgovor na teror prema Hrvatima. Drugo, Nurkićev čin ne ide na ruku bošnjačkoj politici i povjesničarima koji se upiru dokazati kako su se “Bosna i Hercegovina i bošnjački narod našli protiv svoje volje u NDH” i kako se određen broj Bošnjaka u ustaškoj vladi “ne može promatrati kao kolektivni čin” već kao “personalna participacija”. I treće, komunisti su srušili tri minareta sagrađena u NDH, ali zgrada nije vraćena likovnim umjetnicima nego je pretvorena u Muzej revolucije. Smrt fašizmu, sloboda narodu!