Zagreb je još spavao kad su ga u zoru 19. kolovoza ratne 1991. godine potresle dvije eksplozije. U jednoj, koja se dogodila u 4 sata i 50 minuta na ulazu zgrade Židovske općine u Palmotićevoj 16, podmetnuta eksplozivna naprava izbacila je iz ležišta masivna željezna vrata, oštetila zidove, prozore i vrata u unutrašnjosti zgrade, razbila stakla i na okolnim prozorima, a u drugoj, koja je grunula desetak minuta poslije, oštećena je zajednička grobnica na židovskom dijelu groblja na Mirogoju. Ozlijeđenih nije bilo, no eksplozije su na noge digle cijeli državni aparat, jer bilo je očito da je riječ o terorističkom činu s jasnom političkom pozadinom.
Napad na židovsku zajednicu srpska propagandna mašinerija jedva je dočekala kao "dokaz" da je tek proglašena hrvatska država antisemitska, a njezina vlast nastavak fašističke vlasti iz Drugoga svjetskog rata. Stoga su Vlada Franje Gregurića i predsjednik Franjo Tuđman morali brzo djelovati: osudili su napad i izrazili solidarnost sa židovskom zajednicom u Zagrebu nastojeći uvjeriti i nju i međunarodnu zajednicu da taj gnusni čin nema nikakve veze s hrvatskom vlašću. Policija je istodobno pokrenula istragu, u koju je uključena i Služba za zaštitu ustavnog poretka, no obrisi kolovoške diverzije počet će se otkrivati tek nekoliko mjeseci poslije, kad hrvatske sigurnosne službe otkriju dio vojne agenturne mreže u Hrvatskoj.
Danas je poznato da su eksplozivne naprave podmetnuli agenti Kontraobavještajne službe JNA, kako se kolokvijalno zvala Uprava bezbednosti (UB) pri zapovjedništvu jugoslavenskoga Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdužne odbrane (RV i PVO) u Zemunu s pripadajućim kontraobavještajnim grupama (KOG-ovima), a akcija je u javnosti poznata kao operacija "Labrador". Osim izvođenja terorističkih akcija po Hrvatskoj, labradorovci su imali zadatak otimati i likvidirati istaknute javne i političke osobe. Primjerice, planirali su otmicu generala Martina Špegelja i likvidaciju generala Imre Agotića, a jedna od diverzija trebala je biti izvedena u zgradi MUP-a tako da se postojeći protupožarni aparati zamijene onim punjenima eksplozivom i detonatorima.
Zanimljivo je da ta operacija nikada dosad nije bila temom historiografskih istraživanja iako je riječ o važnoj subverzivnoj akciji poduzetoj radi diskreditiranja Hrvatske i njezine borbe za neovisnost i međunarodno priznanje. Tek ovih dana znanstveni članak o toj temi objavio je "Review of Croatian History", časopis Hrvatskoga instituta za povijest u kojem se objavljuju radovi na svjetskim jezicima, a napisala ga je povjesničarka sa splitskoga Filozofskog fakulteta dr. sc. Andrijana Perković Paloš (1988.).
– Ovaj članak prvi je pokušaj da se operacija temeljitije prikaže u kontekstu specijalnog rata protiv Hrvatske i hrvatsko-židovskih odnosa - objasnila je povjesničarka u radu naslovljenom "Attempts of defamation of Croatia as antisemitic in the 1990's: false flag operation Labrador" ("Pokušaji klevete Hrvatske kao antisemitske 1990-ih: operacija pod lažnom zastavom Labrador"). Kako su još mnogi podaci o operaciji "Labrador" nedostupni, autorica se usmjerila na prikaz operacije u kontekstu propagande i specijalnog rata protiv Hrvatske u drugoj polovici 1980-ih i početkom 1990-ih, te je analizirala službene izjave i reakcije hrvatskih vlasti, političkih stranaka i medija o hrvatsko-židovskim odnosima, a pozabavila se i reakcijama nekih židovskih međunarodnih organizacija i njihovim odnosom prema hrvatskim vlastima.
Objasnila je također da "Labrador" ima sve karakteristike tzv. operacije pod lažnom zastavom (engl. false-flag operation), jer osmišljena je tako da izgleda kao da ju je počinio netko drugi, a ne stvarni krivci. Stigmatizacija i diskreditacija neprijatelja jedan je od glavnih razloga za provedbu "lažnih operacija", koje su uobičajene u suvremenom ratovanju i terorizmu, a najčešće se izvode u slučajevima kad postoji ideološki motiv. Jedan od najpoznatijih primjera takve operacije jest paljenje Reichstaga 1933., koji su zapalili nacisti, a za to su optužili komuniste.
Povjesničarka Perković Paloš podsjeća da je hrvatski narod sustavnoj stigmatizaciji bio izložen nakon objave Memoranduma SANU-a u rujnu 1986., u kojem su Srbi prikazani kao ugrožena skupina u Hrvatskoj, te je srpska propaganda etiketirala Hrvate kao ustaše, a cijeli narod kao genocidan. Potkraj 1980-ih važnu ulogu u toj stigmatizaciji imalo je Društvo srpsko-židovskog prijateljstva, beogradski lobi koji je djelovao u Izraelu s glavnim ciljem da Hrvate prikaže kao antisemite i da pogorša njihove odnose sa Židovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Takva stigmatizacija poslužila je Beogradu za agresiju na Hrvatsku u ljeto 1991. godine.
Prije vojne agresije UB JNA proveo je niz snažnih subverzivnih i propagandnih akcija. Prethodno su se UB-ovci infiltrirali u sve sfere civilnih struktura u Hrvatskoj (kao i u BiH) stvarajući mrežu suradnika. Infiltracija je počela 1989. te je stvorena mreža od oko 300 operativaca, a svaki član imao je svoju suradničku mrežu. Kontraobavještajne grupe bile su podijeljene u tri odreda: u Skoplju, Zagrebu i Sarajevu, a sjedište im je bilo u Beogradu pod zapovjedništvom pukovnika Tomislava Ćuka, koji je bio podređen pukovniku Slobodanu Rakočeviću, načelniku Odjela sigurnosti u zapovjedništvu RV-a i PVO-a u Zemunu.
UB-ovci su, dakle, prodrli u policiju, državnu upravu, sigurnosne službe, školstvo, državna tijela, što je kasnije omogućilo subverzivne i terorističke akcije u Hrvatskoj. Cilj tih akcija bilo je svrgavanje demokratski izabrane hrvatske vlasti, sprječavanje raspada Jugoslavije i, posljedično, osamostaljenja republika. Utvrdivši da je uspostava demokracije u Hrvatskoj najveća opasnost za opstanak Jugoslavije, UB je 1989. proveo subverzivnu akciju "Proljeće" kako bi kontrolirao predizborne aktivnosti u Hrvatskoj. HDZ i Franju Tuđmana percipirali su kao najglasnije zagovornike hrvatskoga suvereniteta i kao glavnog neprijatelja socijalističkog sustava.
Jedan od ciljeva bio je i spriječiti Hrvatsku u izgradnji vlastitih vojnih snaga. Infiltrirajući se u hrvatske civilne strukture, UB-ovci su svoju mrežu stvorili oko hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja. Uz pomoć ministrova rođaka, suradnika UB-a i oficira JNA, pripremili su špijunski film pod naslovom "Što je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj". Film je u siječnju 1991. emitiran na Televiziji Beograd, koja je bila pod strogom kontrolom Miloševićeva režima. Cilj je bio optužiti hrvatske vlasti za ilegalno naoružavanje i time stvoriti priliku da se uvede izvanredno stanje u Jugoslaviji. Subverzivne aktivnosti nastavljene su i tijekom srpske agresije na Hrvatsku.
Operacija "Labrador", opisuje povjesničarka Perković Paloš, djelo je II. odreda KOG-a smještenog u Zagrebu i popunjenog oficirima projugoslavenske političke orijentacije i potpuno odanima ideji Titove Jugoslavije pod vodstvom SKJ. Za operaciju je bio zadužen pukovnik Rakočević, a operativnu kontrolu u Zagrebu vodili su potpukovnik Ivan Sabolović i major Čedo Knežević. Jedan od terenskih operativaca bio je i Zagrepčanin Radenko Radojčić, koji je od 1990. radio u arhivi CK SKH i bio suradnik UB-a. On je dobio zadatak prijevoza eksplozivnih naprava u Zagrebu i okolici, a na ulaz Židovske općine i na židovsku grobnicu postavio ih je bivši policajac i pirotehničar Sredo Vučanović.
Svrhu operacije potvrdio je jedan od pripadnika skupine "Labrador" (neki je nazivaju i skupinom "Štakor") Mustafa Čandić, koji je na suđenju Slobodanu Miloševiću 2002. godine izjavio: "Časni sude, istina je da je u sklopu operacije 'Labrador', odnosno dok je ta mreža suradnika djelovala u Zagrebu, na zagrebačkom groblju Mirogoj izvršen teroristički napad i miniranje židovskih grobova, s ciljem da se hrvatske vlasti prikažu kao profašističke, odnosno da se stvori animozitet Židova prema hrvatskim vlastima u Zagrebu." Planiran je još jedan teroristički napad na židovske institucije u Zagrebu, no nikad nije proveden jer su labradorovci pobjegli u Beograd zbog opasnosti od uhićenja.
Skupina "Labrador" razbijena je u rujnu 1991. kad su hrvatske snage zauzele stožer 5. korpusa RV-a i PVO-a JNA u Zagrebu. Neki su operativci uhvaćeni, no većina ih je pobjegla u Beograd. Potkraj te godine uhićeni agenti razmijenjeni su za zarobljene hrvatske branitelje, među kojima su bili i vukovarski liječnici Juraj Njavro i Vesna Bosanac.
Nakon dolaska u Beograd operativci i suradnici "Labradora" prebacuju se u novoosnovano Odjelenje za propagandni rat ("Opera") sa zadaćom da vode specijalni rat protiv Hrvatske, koji se svodio na plasiranje dezinformacija radi sotoniziranja hrvatskoga državnog vodstva. U "Operi" su bili angažirani i novinari pa su u hrvatski i svjetski medijski prostor plasirane laži o teroru nad Srbima, o žrtvovanju Vukovara radi međunarodnog priznanja Hrvatske, o tome da su Tuđman i Milošević dogovorili rat i podjelu Bosne, o prodaji Bosanske Posavine, o naredbi iz Zagreba da se mobiliziraju vojvođanski Hrvati (tom laži objašnjavao se odlazak Hrvata iz Vojvodine, a oni su zapravo bježali pred napadima arkanovaca i šešeljevaca) i brojne druge. Primjer manipulacije jest i montirani razgovor generala Antona Tusa i Mile Dedakovića Jastreba, kojim je stvoren dojam da je Tus odbio poslati oružje vukovarskim braniteljima. Neke od tih laži i danas su u optjecaju u hrvatskome javnom prostoru.
Vratimo se na operaciju "Labrador" i Radenka Radojčića, operativca kodnog imena Ljudevit, koji je iz Zagreba pobjegao u Beograd dan prije nego što je trebao biti uhićen. Zanimljivo je da je taj Zagrepčanin sa sobom odnio golemu količinu dokumenata pohranjenih na mikrofilmovima, koje je snimao u arhivu CK SKH, a u ruke hrvatske policije pao je dvije i pol godine poslije, u ožujku 1994., navodno dok je bio na zadatku u Ljubljani. Nakon uhićenja dao je opsežan iskaz o KOS-ovoj mreži u Hrvatskoj i detaljima različitih operativnih akcija, a zahvaljujući njegovim informacijama, u jednom stablu na Jarunu pronađena je veća količina skrivenih eksplozivnih sredstava pripremljenih za terorističke akcije u Hrvatskoj. Optužen je i izveden pred zagrebački Vojni sud te osuđen na četiri godine zatvora. Suđeno mu je i 1996. u Gospiću za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, no sudsko ga je vijeće oslobodilo. Tijekom 1998. trebao je biti pušten na slobodu, međutim ponovno mu je suđeno za udruživanje radi neprijateljske djelatnosti, pa je štrajkao glađu. Suđenje se otegnulo sve do ljeta 2001. kad je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe.
Što se događalo nakon dviju eksplozija u Zagrebu? Srbija je, očekivano, odmah optužila Hrvatsku za antisemitizam, a njezini mediji objavili su da su za teroristički čin odgovorni "hrvatski nacionalisti s ustaškom prošlošću". Toga dana hrvatski premijer Franjo Gregurić sazvao je izvanrednu sjednicu Vlade sa samo dvije točke dnevnog reda – eksplozije i državni udar u Sovjetskom Savezu. Nakon sjednice Ministarstvo vanjskih poslova izvijestilo je predstavnike konzularnog zbora u Zagrebu o stajalištu hrvatskih vlasti o eksplozijama, a Gregurić je s Vladinim izaslanstvom posjetio Židovsku općinu. Vlada je izdala i priopćenje u kojem je osudila teroristički čin i iskazala solidarnost sa Židovima u Hrvatskoj. Također, obećala je financirati obnovu zgrade Židovske općine (obnova je trajala od veljače do rujna 1992., a stajala je 202 milijuna hrvatskih dinara). I Vlada i predsjednik Tuđman tvrdili su da je teroristički čin djelo agresorskih snaga i da mu je cilj pogoršanje odnosa između Židova i Hrvatske. MUP je toga dana objavio da nudi 25 tisuća njemačkih maraka za korisne informacije o počiniteljima zlodjela.
Na dan eksplozije sjednicu je održalo i Vijeće Židovske općine Zagreb i Upravnog odbora Kulturnog društva "Miroslav Šalom Freiberger", na kojoj su bili i potpredsjednik Vlade Mate Granić, ministar Ivan Cesar, predsjednica HNS-a Savka Dabčević-Kučar i HSLS-ovac Franjo Zenko. Vijeće je u svom priopćenju izrazilo ogorčenje i zabrinutost tim i "svim drugim agresivnim i nasilnim aktivnostima koje opasno narušavaju budućnost Hrvatske i nas kao njezinih građana". Predsjednik Židovske općine Nenad Porges izjavio je da je eksplozija bila "pucanj usmjeren prema Hrvatskoj", što je bilo u skladu s izjavama hrvatskih vlasti, političke oporbe i medija. I u svojim daljnjim istupima Porges je pobijao srpske optužbe i pozitivno govorio o hrvatskim vlastima i njihovu odnosu prema Židovima.
Sve hrvatske parlamentarne stranke, Matica hrvatska, PEN klub i drugi također su osudili teroristički čin i izrazili solidarnost sa židovskom zajednicom u Hrvatskoj. Sljedeći dan, na poziv Hrvatske demokratske stranke, na Trgu bana Jelačića održan je veliki skup na kojem su članovi Vlade demokratskog jedinstva, predstavnici oporbe, javne osobe i građani izrazili podršku svojim sugrađanima Židovima. Svima je bilo jasno da iza eksplozija stoji srpski agresor. No, bilo je i drugačijih reakcija. Povjesničar Ivo Goldstein napisao je u Nedjeljnoj Dalmaciji kako postoji valjan razlog zbog kojeg su se Hrvati nakon napada morali opravdavati i distancirati od ustaštva. On je, naime, smatrao da hrvatske vlasti nisu jasno osudile pojavu ustaštva pa su djelomice odgovorne za vlastitu stigmatizaciju.
Teroristički čin izazvao je oštre reakcije i nekih međunarodnih institucija. Član britanskoga Donjeg doma Greville Janner poslao je Tuđmanu pismo u ime više od 35 parlamenata okupljenih u "borbi protiv antisemitizma", a u njemu je izrazio zabrinutost zbog "antižidovskih ispada u Zagrebu" i zatražio od Tuđmana jamstva da će zaštititi židovsku zajednicu. Tuđman je odgovorio isti dan: ustvrdio je da je zločinački čin smišljena provokacija kako bi se vlasti i građane Republike Hrvatske optužilo za antisemitizam i narušilo skladne odnose sa židovskom zajednicom, te je obećao da će Zagreb i Hrvatska učiniti sve da pomognu židovskoj zajednici u otklanjanju štete. Spomenuo je i da je u planu obnova zagrebačke sinagoge srušene u Drugome svjetskom ratu.
Neki su pak smatrali da su eksplozije posljedica porasta antisemitizma u Hrvatskoj. Jedan od takvih bio je predsjednik Izvršnog odbora Međunarodnog vijeća kršćana i Židova Sigmund Sternberg, koji je u listopadu 1991. poslao pismo hrvatskoj Vladi i uz njega priložio članak Phila Davidsona iz londonskog Independenta. Tema članka bio je "krizni sastanak" židovskih čelnika u Beogradu, koji su izrazili zabrinutost zbog "paralela između nacističkih i pronacističkih pokolja od prije 50 godina i nelagode Židova u Hrvatskoj danas pod izrazito nacionalističkim režimom u odcijepljenoj republici".
Povjesničarka Perković Paloš objašnjava kako je na Davidsona očito utjecala Klara Mandić, tajnica Društva srpsko-židovskog prijateljstva, koja je tvrdila da su "oni koji su sada na vlasti u Hrvatskoj uglavnom isti kao i za vrijeme nacizma". Davidsonove tvrdnje opovrgnula je članica Židovske općine Zagreb i službenica hrvatskoga Ministarstva informiranja Lea Bauman, koja je rekla da se kao Židovka boji srpske agresije na Hrvatsku, a ne Hrvata u Hrvatskoj. Dodala je kako nije važno je li netko Hrvat, Mađar, Čeh ili Židov dok srpska vojska na hrvatskom tlu želi stvoriti Veliku Srbiju. Također je napomenula da Davidson nije upoznat s prilikama u Hrvatskoj jer je svoj članak napisao u Srbiji.
Sudeći prema tim reakcijama, imidž Republike Hrvatske ipak je bio ukaljan te Andrijana Perković Paloš zaključuje da je teroristička false-flag operacija "Labrador" donekle ostvarila svoj cilj. Koliko je ona utjecala na diskreditaciju Hrvatske u židovskim krugovima, znat će se tek kad budu dostupni neobjavljeni arhivski dokumenti.
FOTOGALERIJA FOTO Motaj, motaj, dobar! Na livadu blizu Bjelovara istovarili MiG i helikopter Mi-24. Ali imaju dobar razlog
Sve to isto rade ostaci ljevičara po hr.