Subota 16. siječnja
Hoće li nam stranci uskoro kupiti i zrak pa nam ga dozirati!?
Hoće li išta u ovoj državi ostati u hrvatskim rukama? Prodane su strancima banke, Ina, Pliva, telekomunikacije, najveći i najluksuzniji hoteli, uvelike se prodaje hrvatsko poljoprivredno zemljište i izvori vode... Hoćemo li ostati i bez zraka koji bi mogao netko kupiti pa nam ga dozirati? General Hrvatske vojske Ivan Čermak upravo je slovenskoj naftnoj kompaniji Petrol patriotski prodao hrvatski maloprodajni lanac Crodux. Navodno zato što se više nije mogao širiti, a logika je da onda veliki kupuju male. Ali Hrvati se ne drže ni te logike, pa je tako mali MOL kupio veliku Inu, a još je bilo takvih prodaja i kupnji. Sada bi se Crodux trebao zvati Slodux, a Hrvatima je još jedina šansa da po poljima i u moru počnu iznova bušiti i tražiti naftu i plin kako bi imali još što prodavati. Vlade poslije Tuđmana, od Račanove do Plenkovićeve, ne samo da nisu sprečavale krčmenje hrvatskih nacionalnih bogatstava nego su u njemu i sudjelovale. Zloglasni Bakarići, Vrhovci, Bilići, Dragosavci, Baltići..., premda ponizni pred Beogradom, i premda je njihova Jugoslavija bila kao poslije Europska unija, neusporedivo su više i bolje štitili hrvatske interese od demokratskih slugana Bruxellesa.
Nedjelja 17. siječnja
'Zatucani' narod svjetski je kao Zagreb i New York, i u tome prirodniji
Moj imenjak, katolik iz Ljubuškog, koji je radio u Švedskoj, preko interneta upoznao je djevojku iz Sijera Leonea i nakon dopisivanja, svladavajući teške birokratske prepreke, otputovao u Afriku, tamo se oženio i doveo je u Ljubuški. Iz kraja sam poput njegova, iz okolice Imotskoga, i sjećam se kako su stariji ljudi, pogotovo žene, komentirali neuobičajene ženidbe. Upozna mladić pravoslavku, zaljube se i uzmu, i to je nekako podnošljivo. Jest da je nevjesta od onih koji se krste s tri prsta, jest da je "kršćanin" oženio "rišćanku", ali dobro, to je ista vjera, i gotovo se redovito događa da se udana pokatoliči, što joj i nije teško. Idemo dalje. Upozna mladić muslimanku, uzmu se, ali to je već drukčije, "opasnije", "tuđa je to vira", no vrijeme i ljudi liječe šokove. I sad, upozna mladić crnkinju, zaljube se i uzmu - prije pola stoljeća reklo bi se da je to nezamislivo, nemoguće, "izvan svih prirodnih zakona". S veseljem sam u našem listu pročitao povelik tekst o tom događaju, potvrdilo se moje staro uvjerenje da je taj "konzervativni", "primitivni", "zatucani" narod jednako svjetski kao i u Zagrebu, Londonu, Parizu, New Yorku... Čak bih rekao da je ta njegova svjetskost prirodnija.
Ponedjeljak 18. siječnja
Kako stranci zarađuju na hrvatskoj sirotinji
Primjer: banci dugujete 1000 kuna, ona vaš dug za 300 kuna proda agenciji za naplatu dugova koja vas potom, kaneći naplatiti cio iznos, nemilosrdno zlostavlja - telefonskim pozivima, prijetnjama da će vam kamate dug silno povećati, zastrašujućim svotama do kojih će narasti itd. Agencije zarađuju golem novac, jer je riječ o desecima milijardi dugova hrvatske sirotinje prema kojoj nemaju milosti ni kad joj je mirovina 2500 kuna. A novost je ovo: agencije upozoravaju tvrtke da su dužne svojim djelatnicima na zaštićeni račun uplaćivati zaštićeni dio zarade, a nezaštićeni dio slati njima, ovrhovoditeljima. Ne učine li to, neka računaju na posljedice, kao što je blokada računa. S tim se upozorenjem tvrtkama kao odani Hrvat slaže i predsjednik udruge tih agencija, HUAN-a, na zadovoljstvo njihovih vlasnika, koji su uglavnom - stranci, među njima i naši mili prijatelji Nijemci. Zarada se iznosi u inozemstvo, pa u zbroju sa zaradama banaka, Ine, Plive, Telekoma i drugih prodanih strateških nacionalnih tvrtki, koje također idu van, čini zapanjujuću svotu hrvatskog novca. Dio toga novca, metaforički govoreći, trpaju u jastuke na kojima, kad je u Bruxellesu, čvrsto spava Plenković.
Utorak 19. siječnja
Goran Milić dao pečat HTV-u, a Hrvatska - njemu
Na HTV-u smo gledali sinoć "What's up, America" Gorana Milića. Jednom sam tom sjajnom autoru rekao da je imao sreću što je poslije raspada Jugoslavije imao "rezervnu domovinu" - Hrvatsku. Složio se, premda nije bio oduševljen što o toj temi uopće govorim. Doista, Milić je imao u životu dvije domovine, Jugoslaviju, u kojoj se iznimno afirmirao, i Hrvatsku, u kojoj mu više takva afirmacija i nije bila potrebna - na HTV-u je radio i radi kao gotov i nenadmašan profesionalac, pa bismo Beogradu mogli biti i zahvalni što je iz njega otišao. Na svoj način ustrajao je na Jugoslaviji sve dok mu je bila podnošljiva, davao joj je šansu kakvu je ona njemu oduzimala, pa su se razišli tako što je ona otišla u ništa, a on u Hrvatsku, svoju drugu i prirodniju domovinu. Matoš je pisao o asimilativnoj snazi Hrvata, misleći na strance, ali tu snagu pokazuju i kad je riječ o Hrvatima poput Milića. Premda ga i danas neki ne podnose i pišu o njegovu negdašnjem "srbovanju", on je dao pečat Hrvatskoj televiziji, ali ga je i Hrvatska dala njemu. To se potvrdilo i sinoćnjom prvom epizodom njegove nove serije o Americi koju je radio iz Hrvatske, jer, "rizičan", tamo nije mogao putovati. Ali i takav bio je Goran Milić.
Srijeda 20. siječnja
Političari ruše stečevine Tuđmanova vremena
Više puta sam se u ovom kratkom vremenu od potresa na Banovini usprotivio olakom kriminaliziranju obnove poslije rata, tvrdnjama da se kuće koje je tada obnavljala država "ruše kao kule od karata". Čitam sada kako saborski zastupnici Karolina Vidović-Krišto i Milan Vrkljan, dojučerašnji članovi Škorina DP-a, u priopćenju pišu o istoj temi: "Poslijeratna obnova nedvojbeno je jedno od većih epohalnih djela koje je hrvatska država uspjela napraviti, država koja je bila izranjavana četverogodišnjim ratom, zbrinjavanjem hrvatskih prognanika te izbjeglica iz BiH, uspjela je, manje-više, bez međunarodne pomoći obnoviti razrušene domove. Paušalno blaćenje cjelokupnog procesa obnove od nekolicine političara u Hrvatskoj, koje podupiru vodeći mediji, neprihvatljivo je te vrijeđa većinu hrvatskih građana koji su poreznim novcem financirali taj gigantski poduhvat". Čačić, Grbin, Tomašević... grme te se traži da saborsko povjerenstvo ispita poslijeratnu obnovu. Oporba, u kojoj su bili i neki današnji, osvojivši vlast na početku 2000. godine govorila je o "deset izgubljenih godina". Što će reći da uz obnovu kuća - i stvaranje i obrana države pripadaju uzaludnosti Tuđmanova vremena. Krupna zloba političkog sitniša.
Četvrtak 21. siječnja
Kandidat s pravom porukom: Nađi rješenje!
Iz tramvaja vidim veliki plakat s porukom - Nađi rješenje. Nađi nije imperativ glagola "naći" nego prezime čelnika Fokusa Davora Nađija, čini mi se, dosad jedinog kandidata za gradonačelnika Zagreba koji zna što bi trebalo raditi. Glavna mu je ekonomija, a tri je godine bio dogradonačelnik Svete Nedjelje, kad je redovito proglašavana najboljim gradom za gospodarstvo i bila među pet najboljih po kvaliteti života. Usprotivio se Zakonu o obnovi kao "financijski najizdašnijem u povijesti Hvatske", jer se nema gdje naći 42 milijarde pa bi obnova trajala pola stoljeća. Stoga bi 50 do 60 posto obnove plaćali vlasnici zgrada, a ostatak bi se umanjio oprostom kamata i PDV-a. Nakon otpuštanja viška birokracije u gradskoj upravi i Holdingu, Zagreb više ne bi odvajao strašnih pet milijardi kuna samo za plaće, pa bi se uštedom mogao smanjiti porez građanima i poduzetnicima, ulagati u vodovod, toplovod, bolnice, denivelaciju pruge koja siječe grad napola... Tržišno je usmjeren, protivi se golemom broju javnih poduzeća kojih, kaže, Hrvatska ima 1500, a puno jača Nizozemska samo petnaest! Dakle, iz anonimnosti, ali i velikog iskustva stiže dobrodošla prijetnja i Bandiću, i Tomaševiću i, HDZ-u, i SDP-u.
Petak 22. siječnja
Mediji su krivi što su žene žrtve napasnika
Od priznanja srbijanske glumice Milene Radulović da ju je, kad je imala 17 godina, silovao učitelj glume Mika Aleksić, krenuo je val ispovijesti žena o zlostavljanjima i silovanjima koje su pretrpjele, neke i kao maloljetnice. U većini muškaraca ima nešto nasilno, što žene obično nemaju, a u gotovo svakoj ženi razvijen je mehanizam obrane od napasnika, dok će se muškarci iznimno rijetko požaliti na agresivni ljepši spol. Također, žene baš i ne vole potpuno suzdržljive muškarce, mlitavce, ali su zato iznimno osjetljive na nasilnike koji ih svode samo na predmet požude, pogotovo kad se koriste nadređenim položajem (odnos profesora prema studentici, redatelja prema glumici, direktora prema zaposlenici itd.) No krivac je i predodžba u društvu o ženi kao seksualnom objektu koju osobito njeguju mediji, i to gotovo bez iznimke. Izračunajte, na primjer, omjer u medijima između slavljenja kulta ženske ljupkosti i umnosti ili kulta majke s jedne strane i kulta razuzdanosti, grudi i stražnjice s druge - rezultat će biti poražavajući. Licemjeri smo - koji bi muškarac rado vidio golu svoju ženu, majku ili sestru u medijima, ali malo koji ne bi zaustavio pogled na ogoljelim grudima i pozadinama.
nađi jest najbolji kandidat za sad