Kraj "zemunskog klana": svi Zemunci ili su mrtvi ili su uhićeni

Kada je 12. ožujka 2003. Zvezdan Jovanović Zveki, pripadnik Jedinice za specijalne operacije (JSO), srbijanske elitne policijske postrojbe, koja je 90-ih “slavu” stekla u krvavim zulumima po Hrvatskoj i BiH te kasnije na Kosovu, ispalio hitac iz snajpera koji je usmrtio srbijanskog premijera Zorana Đinđića, osoba koja ga je nakon zločina odvezla na sigurno bio je Vladimir Milisavljević, zvani Vlada Budala. U tom trenutku nijedan od njih vjerojatno nije razmišljao koliko će im ispaljeni hitac promijeniti živote. Jovanović je uhićen 24. ožujka 2003., a četiri godine kasnije kao glavni Đinđićev egzekutor osuđen je na maksimalnih 40 godina zatvora.

Postao šef stjecajem okolnosti

Milisavljević je s druge strane, u manje od mjesec dana, stjecajem okolnosti, postao traženi bjegunac te jedan od šefova zemunskog klana, kriminalne skupine “specijalizirane” za ubojstva, otmice zbog otkupnina te trgovinu drogom. Jer u danima koji su uslijedili, šefove klana Dušana Spasojevića Šiptara i Milu Lukovića likvidirala je srbijanska policija, u nikad do kraja razjašnjenoj akciji uhićenja, dok se Milorad Ulemek Legija, zapovjednik JSO-a, godinu dana kasnije sam predao srbijanskim vlastima. Milisavljević se s druge strane, sve do ovotjednog uhićenja u Španjolskoj, koje je i simbolično i faktički označilo konačni pad “zemunaca”, jer je on ostao posljednji neuhićeni pripadnik klana odgovoran za likvidaciju srbijanskog premijera, devet godina uspješno skrivao. Od ruke pravde zaklon je prema nekim informacijama tražio u Austriji i Španjolskoj, koristeći se dobrim kriminalnim vezama “zemunaca”, no po svemu sudeći jedno od sigurnih utočišta bila mu je i Hrvatska.

Informacija je to koja se doznala u studenom 2006. kada su u Zadru s eksplozivom uhićeni Nikola Vein i Tibor Für. Iako su njih dvojica prvo sumnjičeni (kasnije su obojica zbog nedostatka dokaza za to oslobođeni, op.a.) da su pripremali terorističku akciju, odnosno da su namjeravali u zrak dignuti trajekt na relaciji Zadar – Ancona, kasnije se pokazalo da im je prava meta bio – Vlada Budala. Naime, kako je jedan od njih iskazivao tijekom istrage, s druge strane granice naručeno je ubojstvo u to vrijeme odbjeglog “zemunca” za kojega je srbijansko podzemlje znalo da se sa Sretkom Kalinićem, još jednim bjeguncem, skriva u Hrvatskoj, gdje su im utočište pružila braća po kriminalu. Kako se koju godinu kasnije pokazalo, Kalinić se uistinu skrivao u Hrvatskoj, točnije u stanovima na zagrebačkom Laništu, što bi ostalo neotkriveno da se nije odlučio revolveraški razračunati s Milošem Simovićem, još jednim pripadnikom klana. Upravo ta povezanost bivših “zemunaca” na neki čudan način dovela je i do njihova konačnog sloma. J

er dok je Milisavljević iz Hrvatske, Austrije te Španjolske pokušavao voditi poslove “zemunaca”, opasno uzdrmanih u policijskoj akciji Sablja, pritom se koristeći egzekutorskim uslugama Sretka Kalinića, kada god je to bilo potrebno, u Beogradu je stasao novi pretendent na slobodni tron kralja podzemlja. Iako se u podzemlju s obje strane granice o tome godinama šaputalo, kako mu je ime doznalo se 2010. kada je u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu uhićeni i ranjeni Sretko Kalinić Zver istražiteljima ispričao da je likvidacije odrađivao po nalogu Luke Bojovića. Sami spomen njegova imena bio je dovoljan danas 36-godišnjem sinu kipara i direktora beogradskog zoološkog vrta Vuka Bojovića da nestane iz Srbije.

Arkanu darovao tigrića

Potvrda da je na slobodno prijestolje u podzemlju zasjeo novi kralj uskoro je stigla i iz srbijanskog tužiteljstva za organizirani kriminal, koje ga je, podižući protiv njega optužnicu zbog ubojstva te pokušaja ubojstva nekih viđenijih pripadnika beogradskog podzemlja, označilo kao novog šefa “zemunaca” kojem se vlast malo-pomalo učvršćivala nakon Legijina uhićenja. A kako i ne bi, jer dok je legitimni šef “zemunaca” Vlada Budala bio u bijegu – s godinama ostajući i bez ostalih odbjeglih “zemunaca” – braća Aleksandar i Miloš Simović te Sretko Kalinić su uhićeni, dok se vjeruje da su Ninoslav Konstatinović i Milan Jurišić mrtvi,

Bojović je zaklinjanjem na osvetu smrti Željka Ražnatovića Arkana zavrijedio poštovanje kriminalnih krugova. Arkan je bio Bojovićev kum, a Bojović, čiji je otac Arkanu poklonio tigrića, koji je postao maskota njegove zloglasne jedinice, i sam je kao jedva punoljetan bio u Tigrovima. Kao naručitelje Arkanove likvidacije Bojović je označio Andriju Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, a sumnjiv mu je bio i Branko Jevtović Jorge, inače posljednja osoba koja je vidjela Arkana živog, i to nekoliko minuta prije no što je ubijen. Bojović je dao likvidirati Jevtovića te je naručio likvidacije Šoka i Draškovića 2004.

U oba slučaja “posao” je odradio Sretko Kalinić, što će se za Bojovića pokazati pogubnim. Kaliniću je, naime, lani, nakon što je iz Hrvatske izručen u Srbiji, zajedno sa Simovićem počelo ponovljeno suđenje za likvidaciju Đinđića. U tom procesu Zver je spomenuo i Jevtovićevu likvidaciju, kazavši da ju je naručio Bojović.

– Kada je on tražio da ubijem, nisam to radio zbog novca, već prijateljstva. No to je prijateljstvo puklo 2009., kada sam čuo da me on i Vlada Budala žele likvidirati – kazao je na sudu Kalinić.

U popisu zločina koje je bivšem prijatelju stavio na teret, Kalinić je Bojovića prozvao i kao organizatora i naručitelja ubojstva Kuje Kriještorca, jednog od krunskih svjedoka na suđenju za ubojstvo Đinđića. Je li još nekoga ubio u ime i za ime Bojovića, Kalinić nije kazao, no zato se Bojović povezivao s mnogo toga, ali mu je malo toga dokazano. Policijske vlasti u susjednoj državi povezivale su ga s pucnjavom u beogradskom klubu Trezor, ranjavanjem vođe šefa voždovačkog klana Vladana Kontića Konte. Nizozemska policija pak sumnjičila ga je da je 2006. organizirao ubojstvo Srđana Miranovića, inače kuma Sretena Jocića, dok je našoj policiji zanimljiv zbog smrti Cvetka Simića. Simić mu je bio kum, a njegovo raskomadano tijelo prije dvije godine nađeno je u Jarunu, dok ubojica još nije nađen, iako se sumnja da je to Kalinić.