Krivi su uvijek oni

Utamničenje više nije politički korektna metoda za suzbijanje onih koji bi progovorili na lakat da im začepe usta. Barem ne na starom kontinentu. Temeljna, na medijsku mašineriju oslonjena metoda u međuvremenu je postala diskvalifikacija.

U nas ta metoda savršeno funkcionira budući da poštuje masama prihvatljivu dvodiobu na nas i njih. Jer: za sve su uvijek krivi “oni”, drugi, oni koji nisu “mi”. “Oni” ruše, izruguju, uništavaju, parazitiraju, rugaju se, blate sve sveto.

U tom kompostištu glavnih krivaca uvijek završavaju oni koji prijete nekom poretku, oni koji prijete eliti, eliti kojoj mase nesvjesne svoje potencijalne moćne energije posluhom ideologizacijama pomažu ostati na položaju moći.

U prosječno lošim uvjetima, krivci su prosječno općeniti: mrzitelji svega našega. Zanimljivo je, međutim, kako ti mrzitelji uvijek predstavljaju pojedince koji se usude kritizirati postojeće, već poslovično loše stanje, ali ne i oni koji, recimo, stvaraju ilegalna odlagališta otpada, pvc stolarijom nagrđuju barokna ili secesijska pročelja, “namiještaju” javne nabave u javnim ustanovama, natječaje za radna mjesta, zatajuju porez ili ga uopće ne plaćaju, otvaraju fiktivne firme.

Jer, valjda je desnica na lijevom krilu prsišta čarobni gumb. Baš kao i suza u oku u trenutku intoniranja himne za koju razgaljeni najčešće ne znaju ni tko ju je napisao, ni tko ju je skladano, ni u koja i kakva vremena. To ni nije važno, vele, jer znaju da je nužno u akutno lošim vremenima pronaći uvjerljiva krivca, jarca za Azazela koji će na pustopoljini povijesnih (ne)zbivanja proždrijeti sve grijehe. “Njihove”, ali i naše.

Posljednjih nekoliko mjeseci nas tako “uništava” brodogradnja. Osobito oni varioci koji traže plaće u trenucima dok se pila okreće naopako, pa se njihovi vapaji pretvaraju u bezobrazluk. Nabrajaju se potrebiti (što nije isto što i potrebni), recitiraju se iznosi “ulupani” u brodogradnju, napominje pritom kako su to novci svih “nas” poreznih obveznika, sve češće se spominje i nerentabilnost koja se ne bi spominjala u državi s usustavljenim gospodarstvom, u državi u kojoj ne bi bilo važno kako uhljebiti novog “menadžera” s, dakako, menadžerskom plaćom, nego kako okupiti pametne, sposobne i vrijedne u sustav koji mari za opće, javno dobro.

Zapravo, budimo realni, krivci postaju svi koji se pobune. I željezničari zbog željeznica koje osobito u Slavoniji sve žešće umiru i urušavaju se u ništavilo, i poljoprivrednici koje su uvoznički lobiji sveli na odustajanje i mali i srednji obrtnici kojima se feudalni sustav davanja trenutno doima čovječnijim i blagajnice koje na more idu samo ako ih poslodavac tamo dekretom pošalje da rade i zaposlenici u državnoj službi koje neupućeno građanstvo revno izjednačava s državnim dužnosnicima premda im plaće ni izdaleka nisu iste.

Krivi su svi koji progovore o svojim pravima, jer time nekom nakaznom logičkom dedukcijom postaju premise za gaženje tuđih prava. No, nema tu neke velike mudrosti u tom suodnosu zavađanja i vladanja – samo puko oslanjanje na uvriježenu “filozofiju”: Loše mi je, al’ nek’ susjedu crkne krava, pa ću se osjećati bolje, dominantnije u svojoj osobnoj bijedi.

Najveći, međutim, do ruba uvredljivosti zgurani, konstantni krivac u nas su najčešće umjetnici. Jedina vjerodostojnost koju im javnost još dodjeljuje jest parazitiranje. Umjetnici, naime, žderu državni novac. A trebali bi, valjda, umirati mladi. Od tuberkuloze. Ili sifilisa.

Jer umjetnici su poslovično amoralni, neumjereni u seksu, piću, teškim i lakim drogama. Oni pišu i slikaju, pjevaju i glumataju pizdarije, tešku opačinu. I sišu manje od jedan posto državnog proračuna, otimaju poreznim obveznicima države u kojoj ljudi predugo žive.

Tako da neki moraju zbog umjetnika (i brodogradnje) raditi i nakon umirovljenja. No, oni rade kako bi suzbili osjećaj samoće. Osjećaj što ga, kako se čini, nemaju oni kojima na račun sjedaju povlaštene mirovine. No, vratimo se umjetnicima. Kako se ne bismo rasplinuli. Poput blistavog sna o švicarskoj budućnosti Hrvatske. Jezik, hrvatski jezik ne podnosi pasiv. Kao ni zabrinuti roditelji naturalističke opise seksa ili pedofilije u lektiri.

Djeca ne smiju znati što je seks. A umjetnici vole i pasiv i seks. I to istodobno. Seksualni aktiv i pasiv. Pasivno trpe nasilne snošaje koje “javno mnijenje” nad njima sustavno obnaša optužujući ih za “vrijeđanje osjećaja”. Ali i nasilno mentalno opće jedni s drugima. Klanovski.

Navodno ideološki, a zapravo prizemno ljudski. Trgaju se oko onih jedan posto državnog proračuna, nasjedaju na jeftine populističke ideološke igrice, pa se kolju po društvenim mrežama, diskvalificiraju uzajamno avetima prošlosti. Kretenski i prizemno kusaju prošlost iščekujući budućnost kao Godota ili Vlak u snijegu. U Slavoniji. Ili Lici. Ili nekim drugim turistički “neatraktivnim” područjima.

U revijalnom su tako tonu, kroz krvave verbalne oglede potpirivane upadicama herojskih anonimnih trolova na društvenim mrežama i portalima prošli i Prvi maj (svibanj) i obljetnica Bljeska i pokolja u Borovu selu i obljetnica Titove smrti. I bila je to jedina, bezopasna buka.

Jer i mi i oni smo se podijelili na one koji su Praznik rada, obljetnicu pravične pobune obilježene mrtvima “proslavili” radeći šutke ili jedući velikodušno darovani grah koji smo zapravo odavno platili, uglavnom prirezima. Ipak smo mi miran narod. Ako se umilimo dovoljno, ako prešutimo sve mobbinge, sve uhljebe, sve minimalce isplaćene na račun, a “ostatak na ruke”, ako u amneziji pogušimo sva neispunjena praznička i predizborna obećanja, možda se i nas sjete. Naši.

Zato valjda neprestano i dopuštamo istima da nas naizmjenično jašu. Umjetnici su kreteni. Oni ne znaju koliko bi naporno bilo umiliti se novim “našima”. Oni maloumno, beskorisni parazitiraju, larmaju, dižu valove na površini koja trebala bi biti savršeno glatka za bacanje oblutaka koji skakuću ni u što. U svijet bez ljepote koja je uvijek pobuna.

Šarena džamija u Foči obnovljena

Video: Reuters/Pixsell