Kaštelanski dječji karneval u medije je mogao dospjeti zbog inovativnih kostima, dobre glazbe u izvedbi mališana i puno dječjih osmijeha.
A dospio je zbog neodgovornosti odraslih koji su privatizirali događanje za djecu kako bi poslali političku poruku. Roditelji i organizatori, kojima se slikovnica o istospolnim zajednicama očito nije svidjela, ponijeli su se identično tvorcima i zagovornicima te iste slikovnice. Iskoristili su djecu za svoju društveno-političku borbu. A to je duboko pogrešno, tko god to radio.
Istinabog, onima koji su preneraženi paljenjem kaštelanskog Krnje u obliku slikovnice duginih boja nije smetalo pokladno vješanje kardinala Bozanića prije nekoliko godina. Nije bilo medijske histerije ni kaznenih prijava. To je bila sloboda govora, a ovo u Kaštelima javni je poziv na nasilje i mržnju. Crkvu koja svakodnevno doživljava najpodlije udarce proglašava se gospodaricom života i smrti vrijednom svakog prijezira, a LGBT zajednicu protiv koje se ne smije ni zucnuti oplakuje se kao veliku žrtvu nakaradnog sustava. U maniri svojih komunističkih uzora koji su se borili za bolji svijet – ali samo za sebe i svoje, društveni pravednici i samoproglašeni borci protiv nedodirljivih u društvu vrijedno rade na instaliranju svojih nedodirljivih. I čudom se čude kad naiđu na otpor.
S druge strane, ne treba bježati od toga da među nama ima mnogo onih koji mrze. LGBT zajednicu ili Crkvu, sasvim svejedno. Sloboda govora tih ljudi, dok se ne prijeđu jasno određene granice, mora biti zaštićena, ali to ne znači da za naše društvo nije problematična činjenica da ga pokreće isključivo negativnost.
A do toga su nas doveli i desni, i lijevi. Desni tako što su, u pomanjkanju ideja, hrvatstvo i domoljublje – tu veliku pokretačku snagu iz koje je moglo proizaći toliko dobra – u političkom prostoru sveli na zatucanost i krkanluk. Ljevica je pak svako stajalište s kojim se ne slaže proglasila fašizmom i tako civilizirane desničare s kojima se moglo i trebalo raspravljati o važnim društvenim problemima gurnula u naručje krkana. Pa sad, dobrim dijelom vlastitom zaslugom, nema više s kime razgovarati.
Iako se većinu vremena stječe dojam da joj uopće nije do razgovora. Dijaloga potrebnog za društveni kompromis o važnim pitanjima tako praktički više i nema. Ljevica će tu tužnu spoznaju koristiti kao potvrdu svoje teze da su svi hrvatski desničari fašisti iako ona zapravo puno više govori o isključivosti same ljevice koja se toliko voli nazivati tolerantnom. U zemlji u kojoj su relativno nedavno zakopani ratni rovovi već su iskopani novi – oni društveni. Jedino što u tom neredu podsjeća na bijelu zastavu jesu gaće na štapu nezaposlenih, blokiranih i onih koji odlaze.
Svima koji žele vidjeti, kaštelanski je dječji karneval do kraja ogolio hrvatsku sadašnjost u kojoj je politika kontaminirala sve, pa tako i zabavu za djecu. Ne trgnemo li se ubrzo, budućnost neće donijeti ništa bolje, samo će maske tolerancije do kraja pasti.
Pogledajte i prosvjed protiv micanja imena maršala Tita:
Neka su i ja bih je spalio i niti u kojim slučaju ne dođe u ruke mojoj djeci. Pa što nije normalno nije. ZAŠTO SE OVDJE NE POZOVETE NA ZNANOST. Majka, mama. mati je žena koja te rodila, a otac čovjek koji te napravio ( PRIRODNO, ZNANSTVENO, ne mora biti tradicionalno). Što oni u stvari hoće, hoće reći da oni nisu greška prirode, a da smo svi mi koji nismo LGBT ustvari bolesni.