Ne znam što je šokantnije – kadrovi kako na kaštelanskom dječjem karnevalu gore slikovnice kojima se promovira jednakovrijednost homoseksualnih obitelji ili pak pokušaji da se takav nerazumni čin opravda kontroverznim sadržajem tih slikovnica i navodom da se ipak radi o najluđem danu u godini, kad je navodno sve dopušteno. Istina je, svašta se već događalo na našim karnevalima, gorjele su lutke lokalnih i nacionalnih političara, ponekad u očito sasvim privatnim obračunima, neki su se lomačom osvećivali i novinarima. No, uvijek se pokušavalo pronaći nekoga Krnju koji bi na taj dan mogao uvjerljivo ponijeti teret svih nevolja koje su snašle naše društvo.
Rijetko kad se obraćalo pažnju na političku korektnost, dapače, smisao je tu posve suprotan, no da će netko u prvi plan društvenih neprijatelja staviti gay obitelji, te da će baš na dječjem festivalu gorjeti slikovnice iscrtane srcima i namijenjene djeci, da će netko tako drsko prisvojiti sebi slobodu naše najmlađe odgajati da se i nasiljem valja suprotstaviti rušenju tradicionalnih vrijednosti, to je već bilo malo teže za očekivati.
Da, spadam među one koji su i sami poprilično sumnjičavi prema raznim slikovnicama koje su prije svega propagandni pamfleti. Priznajem, pušem i na hladno kad je riječ o rodnim konstrukcijama i pokušajima da se kroz razne konvencije, uključujući istanbulsku, na mala vrata provuku definicije koje će kasnije biti obvezujuće za sve.
Kad mi počnu govoriti da sam paranoik te da u toj Istanbulskoj konvenciji ničeg sličnog nema, pitam ih – a zašto su onda oni sami tako paranoično reagirali kad se nedavnim zakonskim prijedlogom po njihovom mišljenju pokušavala dalekosežno promijeniti sama definicija obitelji. Još nisam čuo suvisao odgovor na to protupitanje!
No, što god ja mislio o stvarnim intencijama te slikovnice, ne mogu sebi ni za tren dopustiti zaboraviti činjenicu da gay obitelji s djecom itekako već postoje.
Koliko god ih u Hrvata bilo malo, neki Hrvatići odrastaju s dvije mame i dvije tate, što god zakon o tome imao za reći. Zalagao sam se i dalje čvrsto podržavam ustavnu definiciju braka kao životne zajednice žene i muškarca.
Uvjeren sam da društvo mora napraviti sve što može kako bi, kad god je to moguće, pozitivnom politikom podržavala pravo djeteta da odrasta s mamom i tatom, svojim roditeljima. Prije svega u interesu djece, smatram da heteroseksualne obitelji moraju biti prvi izbor kad je riječ o usvajanju djece.
No, to ne znači da nekonvencionalne obitelji trebaju biti izvan zakona i prognane iz društva. Takvih je obitelji bilo i prije, a u budućnosti će ih biti sve više.
Smetala nama ta činjenica ili ne, neka djeca odrastaju u takvim obiteljima, okružena iskrenom ljubavlju svojih istospolnih staratelja. A i država bi trebala omogućiti iznimke u svojoj krutoj politici usvajanja djece, kako bi u pojedinim slučajevima, opet prije svega gledajući na dobrobit djece, iznimke ipak bile moguće.
Da, tanka je granica između promoviranja sloboda homoseksualaca i promoviranja homoseksualnosti kao ne samo dopustivog već i poželjnog životnog stila. No, u određivanju tih granica ipak moramo biti manje rigidni. Pogotovu kad su u pitanju djeca.
Po mojem dubokom uvjerenju, država i društvo dužni su svim raspoloživim sredstvima pomoći i svakoj takvoj obitelji, kako god tu obitelj zakon nazivao, a pogotovo imaju svetu dužnost prema djeci koja su se bilo svjesnom namjerom njihovih “roditelja” bilo igrom sudbine zatekla u takvoj životnoj zajednici. Ne mogu zažmiriti na to kako su se osjećala ta djeca gledajući poruku iz Kaštela. A nije mi bogme svejedno ni što se moja djeca bez mojeg odobrenja izlažu takvim netrpeljivim i nasilnim porukama.
Onima koji poručuju da se radi “samo o karnevalu” poručujem: stavite u cipele te djece. Jednako kao što onima koji za svoj govor mržnje kažu da je to “samo satira” kažem da zamisle kako bi se oni osjećali da netko u kazališnoj predstavi nekom njima bliskom nasadi svinjsku glavu i na koncu ga trijumfalno odstrijeli.
Kad bih bio pesimist, gledajući kako se na mrežama naslađuju kad umre netko njima mrzak, lako bih mogao zaključiti da se i ovo društvo bliži svojoj terminalnoj fazi.
Nije tajna da nisam imao dobro mišljenje o nekima koji su nedavno otišli, no, u takvim trenucima Prva zapovijed glasi: Tvoje mišljenje nije najvažnije! Pusti njemu bliskima – prijateljima, rodbini, obitelji, djeci, neka na miru tuguju. Nema tu nikakve naše osobne pobjede, bolest i smrt ne diskriminiraju, ne odnose samo najgore, već i najbolje među nama. Prije ili kasnije, ovrha s najvišeg suda stiže – svima nama.
Ovdje je ovaj "novinar" nadrobio svega i svacega. Ali nije spomenuo najvaznije, a to je da jedna slikovnica koja promovira homoseksualnost nema sto traziti u djecjim vrticima ili skolama. Da mi netko da takvu slikovnicu mojim unucima dobio bi s nogom u straznjicu. A takav stav nije nekakav neprijateljski ili diskriminirajuci stav prema homoseksualnoj popuplaciji. Oni imaju i moraju imati sva ljudska prava, ali oni nemaju pravo nametati svoj nacin zivota notmalnima. Jer homoseksualnost je, pa svidjelo se to nekome ili ne, jedna vrsta bolesti. Ne postoji u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj, niti jedan otac ili djed koji bi zelio, da mu rodjeni sin ili unuk postane i odraste kao peder. A kaj se paljenja te slikovnice u karnevalu tice, to ta LGBT zajednica mora podnijeti. Oni koji su u extasi urlali od perverznog odusevljenja, kad je njihov Frljic suvremenicima stavljao na ramena svinsku glavu i na kraju ih i strijeljao, nek se poklope i sute. LGBT-ovci moraji shvatiti, da ako zele, da ih ljudi akzeptiraju takve kakvi jesu, onda i oni moraju to akzeptirati, da se normalnima homoseksualnost gadi, a ne paradirati i stalno provozirati.