Na dodjeli diploma, u jednom većem hrvatskom gradu, kamere došle do mladog, novopečenog liječnika. Pitali su ga o planovima, a on se smješka i hitro odgovori da će “odmah ići raditi u Irsku”. Kada bi ovdje bila riječ tek o slobodi izbora i zakonitostima zajedničkog nam tržišta rada u EU, mogli bismo samo slegnuti ramenima i proklinjati okrutnu stvarnost i radne uvjete u RH. No, taj mladić je u Hrvatskoj studirao besplatno, nije morao uzimati golemi kredit da bi studirao medicinu, pa prema tome ima i određene društvene obveze prema zajednici koja mu je i omogućila da studira bez plaćanja.
Toj zajednici, a to su svi zaposleni građani Hrvatske kojima se, i zato da školovanje bude de facto besplatno, uzima polovica bruto plaća. To je školovanje besplatno samo za pojedinca, no ono ima svoju cijenu, pa smo školovanje tog mladog liječnika platiti oko 300.000 kuna, na koliko su procijenjeni troškovi studenta medicine. Kako to da taj naš liječnik, nakon što je diplomirao, doista i može “samo tako” otići iz Hrvatske u Irsku a da, primjerice, ne mora nadoknaditi štetu svima nama koji smo u njega uložili tih 300.000 kuna? To bi valjda bilo logično. Ova je računica važna kada je riječ o socijalno važnom i deficitarnom zanimanju kakva su medicinska, a čije je školovanje izuzetno skupo.
U isto vrijeme mediji su puni priča kako u ruralnom dijelu Hrvatske manjka na stotine liječnika. Nitko se ne javlja na natječaje, neće u Liku, a neće nitko niti na prekrasni Mljet? Država koja to jest, ako osigurava besplatno školovanje raznih stručnjaka, onda se mora pobrinuti, uvjetovati da tih stručnjaka onda ima svuda gdje su potrebni. Dakle, da onaj mladi liječnik najprije odradi, primjerice, dvije godine u Lici, na Dugom otoku, a onda neka ide u Irsku. Ili to ili neka digne kredit i vrati Hrvatskoj 300.000 kn. Prema podacima Hrvatske liječničke komore (HLK), otkako smo ušli u EU, dakle od srpnja 2013., iz Hrvatske je otišlo više od 500 liječnika. Dvjestotinjak liječnika opće medicine i više od 300 liječnika specijalista. Prema raspoloživim procjenama, školovanje svakog liječnika specijalista našu državu stoji u prosjeku oko dva i pol milijuna kuna. Specijalizacije traju godinama i jako su skupe, no najskuplje su one za subspecijaliste, čije školovanje traje i do 15 godina. Trošak školovanja takvog eksperta iznosi oko 4 milijuna kuna. S obzirom na ove procjene troškova školovanja, moglo bi se izračunati da je zajedno s 500 liječnika koji su iz Hrvatske otišli u druge, bogatije države EU otišla i cijela milijarda kuna, koliko smo svi mi zajedno uložili u njihovo školovanje.
Jer ti su liječnici uglavnom iz Hrvatske otišli bez obeštećenja države. Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, istina, predviđa naknadu u novcu ako se ranije raskida ugovor, no ta odšteta ne može prijeći svotu od 30 tisuća eura (225.000 kn). Dakle, ni desetinu iznosa koji je zajednica utrošila da bi školovala tog specijalista!? Problem države je ovdje u tome što oni koji su izdvajali novac iz svojih plaća da bi se, između svega ostaloga naravno, omogućilo i skupo školovanje liječnika i specijalista - zahtijevaju sada od države da im osigura liječničku skrb, bez obzira gdje imaju prebivalište. Država koja to jest stoga će naći način osigurati kako liječnika opće medicine na Mljetu tako i specijalista ginekologije u Gospiću. Pri tome bi specijalisti morali – prije no što dobiju slobodu da bez odštete odu u Irsku, Njemačku, Austriju i Švedsku, kamo najradije i odlaze – odrade dug zajednici, onoliko godina koliko se u njih ulagalo. Ili da vrate sav novac, a ne onu “alibi” svoticu od 30.000 eura. A što se tiče onog mladića s početka priče, koji će odmah nakon studija mahnuti nam i pobjeći u Irsku, bilo bi korektnije da je tamo otišao šest godina prije i studirao o trošku Iraca.
Gospodine Ivankoviću, nitko u ovoj državi ne studira besplatno ili malo tko. Moji roditelji su cijeli životni vijek izdvajali kroz poreze sredstva za školovanje mene i moje sestre, ja i ona izdvajamo za školovanje naše djece, a oni će ako Bog da za svoju. Pored čiste školarine moji su roditelji uložili velik vlastiti novac za knjige i plaćanje smještaja, a ja sam kasnije to financirao dok sam specijalizirao i spajao jedva kraj s krajem (stanarina u Zagdrebu, put doma, malo dijete i drugo na putu, kredit za stan...)Ako želimo američki sustav kredita za školovanje, može, ali onda molim i američki sustav plaća. Tamo nitko, al baš nitko nije ljubomoran na liječnike, općenito na školovane ljude za razliku od nas, jer se podrazumijeva u kapitalizmu, a mi smo u kapitalizmu, da se ulaganje mora isplatiti. Prosiječna godišnja plaća (brutto) liječnika moje specijalizacije u USA je 580 000 usd. Ja ovdje nemam ni pola od toga u kunama. Zato gospodine Ivankoviću, manite se floskula iliti ispraznica!