Odlazak liječnika u inozemstvo tema je koja je došla i do Ureda predsjednice. Pozivom za stol svih aktera Kolinda Grabar-Kitarović stavila je javno naljepnicu prioriteta na ovaj problem. Istaknula je da je to pitanje nacionalne sigurnosti, ali i napomenula da je odlazak svakog čovjeka iz zemlje gubitak. I u pravu je u obje te tvrdnje, samo što odlazak ovih ostalih nije tema izuzev u statističkom nabrajanju koliko je Hrvata otišlo trbuhom za kruhom.
Liječnici su tu u neupitnoj prednosti; o njihovoj potrazi za boljim životom raspravlja se često i na svim razinama društva te vlasti. To ne znači da su vredniji od svakog drugog hrvatskog građanina koji je spakirao kovčege. Ma, kako grubo zvučalo, to znači da ćemo manjak liječnika svi skupa u svojem životu i na svojem zdravlju osjetiti više nego što je to nedostatak ljudi druge struke. I zato se o tomu treba raspravljati, ali u poštenim uvjetima i čistih ruku, bez manipulacija.
Bilo bi dobro nadodati i bez politike, no to je ipak čista utopija jer i rješavanje ovog problema u konačnici ovisi o politici.
Politika je davno najavila da će liječnike u ugrožene krajeve zemlje privući stambenim kreditima s jedan posto kamate, stimulacijom plaće, pogodnostima za ostatak obitelji...
Ništa se od toga nije dogodilo. Aktualni ministar zdravstva pošteno ne najavljuje takve mjere jer je svjestan da nije on taj koji to može obećati.
Subvencije i kamate, svima je jasno, ovise o stanju financija, a prazni stanovi i lokalne subvencije o ljudima koji u tim sredinama upravljaju. On sam može i mora racionalizirati situaciju, podvući da je primaran problem kako su liječnici u zemlji raspoređeni, a ne koliko ih je ukupno i staviti povećalo na pravi problem u ovoj priči.
U konačnici tu je i volja samog liječnika za odlaskom u neki ruralni kraj. Kad je kardiolog dr. Car otišao na Mljet, bio je top vijest, a u svakoj je izjavi morao “pravdati” svoj izbor.
