U zemlji u kojoj je više crkvi nego bolnica, normalno je da zdravlje biva sve skuplje, a vjera jeftinija

Pa, jebem mu, do kada ćemo trpjeti toliki cinizam i navalu gorkog podcjenjivanja? Nije li se barem na minimumu pristojnosti ostao klatiti cijeli sustav sazdan od licemjerja koje je metastaziralo ne samo u institucije koje bi trebale biti vertikalama principa i dosljednosti, nego jede čovjeka po čovjeka, uz napomenu da je odavno i najprije proždrlo baš one koji su bili pozvani da ga spriječe.

Vijest da je ministar zdravstva pronašao rješenje za kupnju skupih lijekova osnivanjem fonda u koji će građani uplaćivati novac ne samo da je neodmjereno glupa nego i od svih nas očekuje da budemo neodmjereno glupi. Društvo u kojem za liječenje najmlađih, teško oboljelih, za brigu o starima i nemoćnima moramo pokretati humanitarne akcije ili sami uplaćivati u fondove koje toliko velikodušno pokreće država, društvo je bez solidarnosti. Uz to, temeljno je pitanje koje se postavlja i što će nam uopće država; pogotovo ona koja nije kadra osigurati solidarnost, koja potpuno transparentno pokazuje da ne štiti građane što su joj osigurali legitimitet, nego im predstavlja ekskluzivnu i agresivnu mašineriju što ih cijedi i pritišće iz slučaja u slučaj. Iskrivljena je slika i obična laž da kad se društvo digne da bi svojim donacijama spasilo teško bolesnu osobu svjedoči enormnu solidarnost. Upravo suprotno, jer baš te, na žalost sve češće akcije, ti suštinski incidenti solidarnosti svjedoče da u ovoj državi solidarnosti uopće nema, jer liječenje bolesnih trebalo bi biti ugrađeno u srž sustava, trebalo bi biti smisao njegova postojanja i ono zbog čega smo se odlučili za osamostaljivanje. Kad građani Hrvatske ovdje nemaju osnovnu sigurnost i pravo na život, može li se onda ova tvorevina uopće nazivati Hrvatskom? Što je smisao države? Ubirati poreze, pogodovati najbogatijima, kontinuirano skakati po leđima srednjeg sloja dok ga se ne zatuče u živo blato neimaštine, mobilizirati cjelokupni aparat da bi se tetošila nekolicina, umirati u uniformi za nju, plaćati njezine promašaje?

Iskustvo hrvatske neovisnosti iskustvo je vulgarnog nacionalizma paravanski postavljenog ispred gramzivog kapitalizma, ispred akumulacije besramlja i deregulacije standarda. Ni na jedno vitalno pitanje koje je važno za elementarni život svakog pojedinca hrvatska država u 27 godina svog postojanja nije odgovorila. Dapače, neprekidno se dokidaju postojeća prava i od onog što je nekada jamčilo socijalnu sigurnost ostaju samo ogrisci na kojima se vide otisci očnjaka predatora. Što će nam onda ovakva država? U kojoj ima više crkava nego bolnica pa onda i nije čudo da zdravlje postaje skupo, a vjera devalvirano jeftina. Pitati o smislu postojanja Hrvatske, fragment je šireg diskursa postojanja države uopće, smisla rada znanosti i medicine i njihova strukturiranja između dviju suprotstavljenih kategorija – čovjeka i profita. Što sadrži lijek čija je cijena 50 tisuća nečega? Ili sto tisuća nečega? Kakve troškove on nosi u sebi, koje jednadžbe na putu patentiranja i sigurne primjene mora rješavati da bi dosegao vrtoglavu cijenu? Danas su lijekovi veći od života i čini mi se da se bolesti provociraju tek da bi se lijekovi imali kome prodavati. Nije li jedino ispravna i, recimo naivno, poštena logika da lijekovi za najteže bolesti ne samo da budu najjeftiniji, nego da budu besplatni. Kako smo olako, bez ikakve borbe, prihvatili uskogrudnu i malignu tvrdnju da zdravstvo ne može biti besplatno, a ja pitam što onda, ako to ni zdravstvo ne može biti, može uopće biti pošteđeno izračunavanja navodnih vrijednosti u basnoslovnim iznosima. Država bi trebala postojati i imala bi smisla isključivo ako bi svojim građanima osiguravala besplatno školovanje, besplatno liječenje, ako bi odnos uzimanja i davanja strukturirala kroz filozofiju ulaganja u ljude, a ne u održavanje represivnog aparata, ako bi solidarnost postavila u sediment državnosti, ne u odvratne eufemizme o potrebitima. Raščistimo jednom zauvijek; nisu to nikakvi potrebiti, to je sirotinja, to su gladni, to su ljudi bez budućnosti i nade, to su bolesni bez prava na lijek. To su obezvoljeni mrtvaci kojima se budućnost određuje birokratskim cinizmom.

To smo mi. Jer glasati o tome treba li teško bolesno dijete dobiti nerazumno skupi lijek toliko je poražavajuće kao sam čin da uopće nije bitno kakav će biti ishod glasanja. Odlučivati na takav način o sudbini očiju koje su tek progledale previše sliči funkciji odbora za pomilovanje osuđenih zločinaca. Nema što država odlučivati o tome osigurati lijek ili ne, država lijek jednostavno mora dati. U suprotnom građani moraju odlučiti ima li smisla davati lijek samoj državi, ima li je smisla držati na aparatima vlastita krvotoka ili je jednostavno treba iskopčati i proglasiti mrtvom.

Buditi suosjećanje od slučaja do slučaja, okupljati naciju oko osuda ratnih zločina samo da bi se prikrila sustavna bešćutnost, svakom je normalnom dozlogrdilo.

Koliko se roditelja sudarilo s takvom farmaceutsko-činovničkom tiranijom, koliko je pacijenata izlaz iz pogibelji moralo ukalkulirati kroz smisao trošenja. Ako i rad bolnica svedemo na uštede na čovjeku, svaka će smrt ispasti jeftinijom od liječenja. Kako nema naznaka da će se pogromaški trend zaustaviti, situacija će biti sve gora, lijekovi sve nedostupniji, solidarnost sve incidentnija, a zdravstvo će se do krajnje decidiranosti morati odrediti između savjesti zakletve koju polaže i novca što ga sve zlokobnije prebrojava.