Magična zemlja u kojoj i najbolji cordopski churrosi imaju pravo na siestu

Ništa mi neće ovaj dan, a bome ni putovanje pokvariti, parafraziram u glavi stihove TBF-a dok na aerodromu u Malagi čekam svoj red na antigensko COVID testiranje.

Tko mi je kriv, mislim si dalje, što imam sreću da mi je avion nakon trosatnog leta doletio baš iz Zagreba. Ili glavnog grada države koja već mjesecima dnevno ima autobus mrtvih od COVID-19. I u kojoj su anti-COVID mjere tako blage da su gotovo nepostojeće. A tog podatka su očito svjesni i uposlenici raznih europskih aerodroma koji, eto ispada imaju poseban pik na putnike koji dolaze iz Hrvatske. Pa tako u Malagi nasumično biraju sedam posto takvih putnika koje će testirati.

Čak iako imaju valjane COVID potvrde, PCR testove, ispunjene zdravstvene obrasce za ulazak u Španjolsku... Ništa od toga nije bitno, dok zajedno sa sebi sličnim nevoljnicima sjedim na plastičnim zelenim stolcima i čekam svoju daljnju sudbinu. Koja se u najkraće može svesti na to: ili ću uskoro uživati u ljepotama magične Andaluzije ili će sljedećih deset dana sve što ću od Andaluzije vidjeti biti ono što je u vidokrugu prozora neke karantene.

I dok mi nevesele misli prolaze kroz glavu, podsjećajući mene i sve oko mene na rigidna pravila "novog normalnog" u kojem svi mi već treću godinu živimo, po rukama nervozno premećem zeleni papirić na kojem je broj. Lica oko mene su blijeda, a vjerojatno ni moje nije rumenije. U nekom trenutku čujem: – Broj 3. U redu je. Možete ići.

Shvativši da se to odnosi na mene, jer broj 3 bio je ispisan na papiriću što sam ga nervozno premetala po rukama, s uzdahom olakšanja dižem se sa stolca. Uskoro čujem slične uzdahe svojih suputnika, koji zajedno sa mnom napuštaju aerodromsku zgradu, sretni što ih COVID nije onemogućio da uživaju u magiji Andaluzije.

Miris mora, naranči i maslina

A da je ta španjolska pokrajina doista magična, putnik namjernik shvaća čim stupi na ulice Malage. Miris mora ulazi u nosnice, dok pogled istovremeno leti na stabla divljih naranči. Da su naranče, uz masline, zaštitni znak Andaluzije, svatko će shvatiti vrlo brzo, jer tog drveća, i jednog i drugog, ima gotovo na svakom koraku. Kada su masline u pitanju, to i ne čudi jer Španjolska proizvodi 45% maslinovog ulja u Europi. A od tih španjolskih 45%, 85% se proizvede u Andaluziji.

Stoga se nepregledni maslinici mogu vidjeti doslovno svugdje, a nije neobično vidjeti ni usamljene masline, koje u kamenim teglama ili omanjim kamenim vrtovima ukrašavaju ulice andaluzijskih gradova. No češće od maslina na ulicama andaluzijskih gradova mogu se vidjeti drvoredi naranči. Doslovno ih ima na svakom koraku, prepuni su narančastih plodova koje nitko ne bere. Kada lokalce upitate zašto ih ne beru i ne jedu, uz osmijeh vam pojasne: – To su divlje naranče. Nisu slatke, već gorke. Pregorke za jelo.

Iako ih ima u svakom andaluzijskom gradu, bilo na javnim ili privatnim površinama, prijestolnica naranči svakako je Sevilla, koja se, kažu vodiči, može podičiti sa 100.000 stabala te voćke. Sevilla je glavni grad Andaluzije i po mnogima jedan od najljepših gradova Europe. Ona je i tipičan andaluzijski grad prebogate povijesti koja seže još u doba antike.

Jedna od legendi vezana za nju je da ju je osnovao Herkul, junak iz grčke mitologije, no kasnija istraživanja pokazala su da su je osnovali Feničani u 8. stoljeću prije Krista. U njoj su rođeni rimski carevi Trajan i Hadrijan, a ovaj potonji poznat je po gradnji tzv. Hadrijanova zida, koji je bio granica koja je priječila prodor barbarskih plemena na teritorij današnje Velike Britanije, koja je svojevremeno bila dio Rimskog Carstva.

Svi narodi koji su prošli kroz povijest Seville na njoj su ostavili svoj trag, a kao u cijeloj Andaluziji najviše tragova su ostavili Mauri. Tragovi maurske (arapske) kulture i danas su vidljivi na svakom koraku jer su Mauri Andaluzijom vladali od sedmog do 15. stoljeća. Središte im je bilo u Cordobi, koju je tadašnja vladajuća arapska dinastija proglasila središtem Cordopskog Kalifata. Mauri su iz Cordobe stoljećima vladali cijelom današnjom Andaluzijom koji su zvali emiratom Al Andaluz.

U to vrijeme na istom području u suživotu su živjeli muslimani, kršćani i židovi. No to se promijenilo kada su kršćanski kraljevi poželjeli povratiti zemlju. To se događalo od 13. do 15. stoljeća, a na koncu je rezultiralo protjerivanjem ili pogubljenjem sveg nekršćanskog stanovništva. Te progone nekršćana pratilo je i osnivanje zloglasne inkvizicije, koja je sve one koji nisu prihvaćali zadane kršćanske dogme spaljivala na lomačama.

Tragovi maurske kulture vidljivi su na svakom koraku, kamo god u Andaluziji da dođete, pa se vide i na seviljskoj katedrali. U toj je katedrali i grob Kristofora Kolumba, iako će vam vodiči kazati da u tom grobu zapravo on nije pokopan, već se u pozlaćenom grobu nalaze samo njegove pojedine kosti. Da je sadašnja katedrala nekada bila džamija, vidi se već i golim okom jer su na nekadašnje minarete poslije nadograđeni zvonici. Naslonjen na katedralu je i zvonik Giralda, koji je nekad također bio minaret.

– Legenda kaže da je u vrijeme gradnje džamije tadašnji maurski vladar Seville, htio imati dobar pogled na grad, pa je naredio da se izgradi minaret koji je visok 105 metara. Specifičan je i po tome što nema stepenice jer nije priličilo vladaru da se penje 100 metara stepenicama. Do vrha je jahao na konju pa je u skladu s tim napravljen put do vrha po kojem može ići konj. A kako se s minareta pet puta dnevno zvalo na molitvu, onda se i vjerski poglavar penjao na konju do vrha pet puta dnevno – priča vodičkinja Petra, otkrivajući tajne Giralde, koja u današnje vrijeme služi i kao najbolji vidikovac u cijeloj Sevilli.

Mala ili prava Alhambra

S vrha Giralde vidi se i obližnja kraljevska palača Alcázar, kojoj tepaju da je mala Alhambra. U svakom slučaju, može se reći da je bolje očuvana od Alhambre u Granadi, koja je pak najpoznatija turistička atrakcija Andaluzije i cijele Španjolske. Alhambru su prije pandemije COVID-19 godišnje posjećivali milijuni turista. Sada su posjeti prorijeđeni i više je onih domaćih, španjolskih no stranih. No zahvaljujući tome i Alhambru i Alcázar može se u miru razgledati, bez prevelike gužve. Obje su tipičan primjer maurske arhitekture te ih krasi bogata arapska ornamentika.

Zaposlenici palača će vas upozoravati da se ne približavate zidovima, pazite da ih ne dodirnete rukama ili ruksacima, a sva raskoš te ljepote može se vidjeti u njihovim prebogatim vrtovima. Alcázar je vjerojatno bolje sačuvan i jer ga koristi i aktualna španjolska kraljevska obitelj kada boravi u Sevilli. Što se tiče Alhambre, pravo je čudo što je taj biser svjetske baštine i sačuvan, kada se zna da je Granada bila zadnje uporište koje su Mauri predali španjolskom kraljevskom paru Izabeli Kastiljskoj i Ferdinandu Aragonskom.

Zbog povrata Andaluzije u okrilje kršćanstva tom kraljevskom dvojcu papa je dao naziv katoličkih kraljeva, koji su se nakon dolaska na vlast trudili zatrti sve arapsko, pa i židovsko što je bilo prije njih. Alhambra je godinama propadala, a čak je i Napoleon tijekom svojih osvajanja naredio da je se sruši. No srećom to se nije dogodilo, a tek u 18. stoljeću pojedini znanstvenici shvatili su njezin značaj, pa je počela njezina obnova koja traje i danas.

Ispreplitanje različitih kultura i vjeroispovijesti ipak je možda najvidljivije u Cordobi koja se može podičiti La Mezquitom, jednim od zasigurno najveličanstvenijih spomenika islamske umjetnosti u Europi. Njezina gradnja počela je u 8. stoljeću i tada je građena kao džamija, a od 16. stoljeća je katedrala. Njezin prepoznatljiv znak su arkade povezane s 869 stupova koji njezinu unutrašnjost dijele na 19 uzdužnih i 33 poprečna broda.

Isprepletanje islamske i kršćanske umjetnosti ovdje je vidljivo na svakom koraku, a dok se šeta kroz taj velebni prostor, svako malo vas glas iz zvučnika upozorava da budete tihi i poštujete pravila ponašanja u vjerskoj ustanovi jer se unutra ljudi – mole. I dosita, na okolnim klupicama vidjet ćete vjernike u molitvi, dok se uz rubne dijelove nalaze grobnice, zatvorene željeznim vratima s katancima. Kršćanski dio katedrale krase bogato urešene freske, a na pojedinim dijelovima još se uvijek može vidjeti i arapska ornamentika. U dijelu današnje katedrale mogu se vidjeti i iskopine koje datiraju i prije 8. stoljeća, a što je nađeno arheološkim iskapanjima, izloženo je u staklenim vitrinama.

Cordoba ima mnogo skrivenih zakutaka, a u njih spada i mala sinagoga, jedna od tri koja je u Španjolskoj preživjela tzv. rekonkvistu, kako su se u Španjolskoj, ali i u Portugalu, zvali ratovi kojima su te zemlje vraćene iz arapskih u kršćanske ruke. Znamenitost Cordobe je i kameni most iz rimskog doba, na kojem su dva luka originalna, odnosno datiraju iz vremena Rimljana. Dok razgledava ljepote Cordobe, putnik namjernik i ogladni, a najbolji lijek za brzinsko prikupljanje energije su svakako churrosi. Riječ je o španjolskoj poslastici od tijesta koja se prži u ulju te jede uz toplu čokoladu. Lokalci kažu da najbolje churrose u Cordobi radi Pepe. No morate pripaziti kada hoćete jesti churrose kod Pepea, jer to baš nije moguće oko 11 sati. Zašto, pojasnio je sam Pepe.

– Sada je 11 sati. I churrosi odmaraju. Imaju siestu.

Dok ga zabezeknuto gledam, pitajući samu sebe jesam li njegovu mješavinu španjolskog i engleskog dobro shvatila, on ponavlja.

– Churrosi se odmaraju.

– Do kada se odmaraju? – pitam, samoj sebi ne vjerujući da uopće vodim tu konverzaciju.

– Do 17 – s osmijehom mi odgovara Pepe.

No dobro mislim si. Ipak smo u Španjolskoj, čiji je zaštitni znak i siesta (popodnevni odmor), pa ako ljudi odmaraju, valjda i churrosi imaju pravo na to.

Barem oni najbolji, jer slastičarnica smještena kojih stotinjak metra dalje od Pepea za siestu churrosa očito ne zna. Njezini churrosi možda nisu bili najbolji u Cordobi, ali su svakako bili ukusni, kao što je uostalom ukusna sva hrana koju Andalužani nude u bezbrojnim malim tavernama, kafićima i restoranima.

Cijene su pristupačne, pa se za 12 eura može pojesti i najveći specijalitet Andaluzije – bikov rep. A kad smo kod bikova, i oni su uz masline i naranče zaštitni znak Andaluzije. Ili su barem bili do unatrag 10-ak godina kada je zahvaljujući peticiji koju je potpisalo 200.000 građana, korida i službeno zabranjena.

Ne samo u Andaluziji već i u cijeloj Španjolskoj. No to što je nešto službeno zabranjeno ne znači da se ne održava, iako ilegalno. Osim toga, bikovi, kao i konji, mogu se vidjeti na pašnjacima diljem Andaluzije, a koliko je korida dio španjolske kulture, svjedoči i korida u Rondi. Danas je pretvorena u muzej, a nekada je primala 5000 posjetitelja. O danima njezine slave svjedoči brončani kip toreadora pred ulazom.

Osim nekadašnje koride Ronda se može podičiti i zbilja specifičnom arhitekturom jer je riječ o gradu koji je izgrađen na 750 metara visokoj litici, a dijeli ga kameni most ispod kojeg je procjep dubok 100 metara. Lokalci će vam s ponosom istaknuti da je u njihovu gradu svojevremeno živio i veliki pisac Ernest Hemingway koji je o Španjolskoj pisao u svojim brojnim knjigama. Dok gledate taj gradić koji broji 35.000 stanovnika, neminovno se pitate kako su ga uspjeli sagraditi na tim liticama? I to tako da do danas čvrsto stoji? No ako se to pitate za Rondu, što tek reći za njoj obližnji Setenil de las Bodegas? Jer to je uistinu čudo nad čudima, budući da je riječ o gradu nastalom u i oko vapnenačkih stijena.

Te bijele stijene, a bijela boja je najčešća boja andaluzijskih kuća, doslovno su dio tamošnjih kućnih interijera i eksterijera. Nije nimalo neobično da sjedite ispod neke kamene gromade dok ručate u restoranu ili da vam je ta ista kamena gromada doslovno dio dnevnog boravka. Začuđenim turistima koji u svojim glavama vrte katastrofične prizore gromada koje im se obrušavaju na glavu lokalci smireno objašnjavaju: – Nema razloga za brigu. Pa ljudi u ovom mjestu tako žive od prahistorije. Praljudi su živjeli u tim spiljama, a poslije su oko spilja napravljene kuće.

>> VIDEO Cijepljeni ste, primili ste booster dozu i preboljeli COVID-19! Možete li se sada opustiti?

Video: Večernji list

Dok slušam to jednostavno objašnjenje nesvakidašnjih prizora koje gledam, pogled mi privlači nešto nevjerojatno. Nekoliko metara dalje parkiran je bijeli fićo, legendarni automobil iz bivše nam države. Na njegovu krovu zavezani su neki kovčezi i jedan pršut. Pršut je doduše umjetni, no neki lokalac očito se dosjetio kako da reklamira svoje proizvode. A budući da je fićo parkiran ispred obližnjeg restorana u kojem nema praznog stola, reklamni je trik očito bio magično uspješan. Baš kao što je i Andaluzija magična zemlja bogate povijesti i ljubaznih ljudi.