Generacije učenika male Područne škole u Krušljevom Selu, pokraj Oroslavja, u sklopu nastave uče kako voljeti, njegovati i čuvati govor kraja u kojem su rođeni i u kojem žive, svoj kajkavski. Posebnu zaslugu za to ima učiteljica Mira Šturlan, koja niz godina s djecom radi na promicanju kajkavskog govora. – Prije 16 let počela sam decu učiti da trebaju njegovati kajkavski govor, kak ne bi pozabili naše starinske, lijepe, kajkavske običaje i riječi koje se denas sve manje čuju. Željela sam da se sačuva uspomena na naše Zagorje, na naše babice i dedeke kaj ih već denes ni. S obzirom da je i kajkavski dio hrvatskog jezika, odlučila sam dodatne nastavne sate posvetiti upravo domaćoj riječi – ispričala nam je učiteljica Mira Šturlan.
Sramili se kajkavštine
Primijetila je i zasmetalo ju je to što se mnogi Zagorci srame svog kajkavskog govora, izbjegavaju ga i ponekad se radije služe anglizmima i turcizmima. Učenici su nastavni sat "domaće riječi" prihvatili s oduševljenjem, jer na tom ih se satu potiče da pričaju jezikom kojim se služe u krugu svoje obitelji i prijatelja. Na tim se satovima godinama stvaraju pravi mali scenski prikazi na kajkavskom s kojima učenici gostuju diljem Zagorja, pa i izvan njega, i oduševljavaju publiku, što je dodatni poticaj za daljnje "usavršavanje". – Na žalost, denes je v razredima u Područnoj školi Krušljevo Selo sve manje dece. Nekad ih je bilo 16-17 u razredu pa se mogel pripremiti bogatejši scenski prikaz. Denes je u mom 2. razredu tek devet mališana, od kojih njih pet za prav sudjeluje na satu domače riječi – kaže učiteljica Šturlan. Kod malih, osmogodišnjih učenika iz drugog razreda PŠ Krušljevo Selo, doista je probuđena istinska ljubav i briga prema domaćem jeziku jer, kako pričaju, gotovo svakodnevno ispituju članove svoje obitelji o starim kajkavskim riječima i njihovom značenju, a u školi ih zapisuju u zajedničku bilježnicu.
Najviše zna babica
– U mojoj obitelji najviše starih kajkavskih riječi zna babica. I baš sam sretan kad čujem neku novu riječ koju onda mogu zapisati u našu školsku bilježnicu. Volim satove domače riječi, posebno kad učimo pjesmice na zagorskom – ispričao je mali Matej Novosel. Sat domaće riječi s nestrpljenjem očekuju i Dominik Kralj i Leonardo Bedek koji, kako kažu, s većom lakoćom uče pjesmice na kajkavskom nego na standardnom hrvatskom jeziku. Osim toga, obožavaju nastupati i vesele ih pljesak i oduševljenje publike. Jednog bi dana i sami voljeli postati učitelji i tada će, jednako kao i njihova učiteljica, svoje učenike učiti da vole i čuvaju svoj kaj. Inače, ovom malom razrednom kolektivu želja je da njihova zajednička, školska bilježnica u kojoj su sakupili već stotinjak starih zagorskih izraza, do kraja četvrtog razreda preraste u rječnik zagorskih riječi. – Moji znatiželjni mališani ispitavaju roditelje, dedeke, babice, susede. Tako imamo zapisane izraze koji se danas stvarno vrlo rijetko koriste, na primjer canjki, nuče, klagev, rafung, jambrijela, dežč, hojček, cimer, i mnoge druge – kaže učiteljica.
...Primijetila je i zasmetalo ju je to što se mnogi Zagorci srame svog kajkavskog govora, izbjegavaju ga i ponekad se radije služe anglizmima i turcizmima... veli učiteljica. Ne bih baš rekao da se srame, a žašto bi se sramili, pred kim? U školi su svi Zagorci, ne vjerujem da ih roditelji od toga odvraćaju. Nisam to primijetio kada ih sretnemo na ulici, na igralištu, u školskom dvorištu. Ali da treba osvještavati-slažem se. I ne zaboraviti, naravno. Zato je i navedeni projekt vrijedan ali ne tomu pristupati fobično. Neke riječi su se udomaćile, a za to je \"kriva\" povijest, utjecaj raznih \"vladara\" pa tako i Njemaca, Mađara, Turaka, a anglizmi su posljedica nečega drugoga. Bez nekih riječi pa bilo čije su više ne možemo. Zar riječi kao što su CANJKI, RAFUNG(k) nisu germanizmi?