Tko želi reći nešto popularno, kaže da je sudstvo korumpirano

I proteklih dana u političkoj areni govorilo se o “korumpiranom pravosuđu”, ali, kako to najčešće biva, druga se strana nije čula. Kad bi se radilo o nekom drugom, a ne o sucima, već bi mnogi vrištali kako je riječ o prljavom govoru, ali ovako nitko se ne obazire, “psi laju, karavane prolaze”. Što to govori o sucima, političarima i društvu? Odgovore smo potražili kod dr. sc. Marina Mrčele, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika GRECO-a, antikorupcijskog tijela Vijeća Europe. I suca koji je u 90-ima demonstrirao što predstavlja neovisni i nepristrani sudac koji prepoznaje značaj slobode medija u slučaju kad država štiti šefa države, dr. Franju Tuđmana od satirične kritike novinara Feral Tribunea. Kako ga netko ne bi strpao u neku ladicu, spomenimo da je Mrčela bio i u vijeću Vrhovnog suda koje je pravomoćno odobrilo izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj unatoč kampanji tadašnjeg premijera Zorana Milanovića.

Kao kaznenom sucu Vrhovnog suda, je li vam poznat slučaj da je sinkopa pravomoćno dovela do nečijeg oslobođenja od kaznene odgovornosti?

Bilo je sličnih situacija, ali ne znam kako su završile.

Bi li sinkopa kao neka vrsta “više sile” mogla izazvati malu revoluciju u kaznenom pravu, osobito kad je riječ o strategiji obrane u prometnim i sličnim deliktima u kojima sekunde i stanje svijesti odlučuju o nečijoj krivnji?

Mislim da je doba revolucije u kaznenom pravu odavno prestalo, a svaku takvu ili sličnu situaciju procjenjuju suci i u žalbenom postupku, po pravilima logike, znanosti i iskustva uopće.

Ne sustaju kritike na račun pravosuđa. U Hrvatskom saboru raspravljalo se o skidanju imuniteta zastupniku Nikoli Grmoji zbog intervjua u kojem je rekao kako u DSV-u sjedi zastupnik Milana Bandića, Željko Lacković “a znamo pod kakvim je optužbama Bandić i to je sasvim neprimjereno. Treba promijeniti način odabira, DSV je izvor korupcije”. Je li takva situacija neprimjerena?

Procjenu (ne)primjerenosti izjava iz političke arene treba ostaviti političkim analitičarima. Suci to nisu niti trebaju biti. Inače bi bilo dobro kada bi političari ocjene o stanju u sudbenoj vlasti temeljili na provjerenim činjenicama, a ne na dojmu i dnevno pragmatičnom populizmu.


Može li se DSV s tim argumentima smatrati izvorom korupcije?

Optužiti državno tijelo vlasti u kojem sjedi sedam sudaca za korupciju, a tu optužbu temeljiti na kritici jednog člana koji je pripadnik druge i drukčije političke opcije i koji nije sudac nelogično je i kontraproduktivno. Način izbora članova DSV-a treba popraviti, ali sadašnji način izbora sigurno nije pokazatelj navodne korupcije. Osim toga, članove DSV-a iz redova zastupnika bira Hrvatski sabor.

Kad se pročisti ta rasprava, jedino što ostaje jest teza o korumpiranom DSV-u, koju je zastupnik Miro Bulj nadogradio: “Grmoji će suditi oni koje DSV imenuje, dakle unaprijed izgubljen spor”, s jasnom aluzijom na suce.

Gospodinu Grmoji, kako izgleda, neće suditi nitko u sudnici jer je skidanje imuniteta odbijeno. No, ostaje opet jedna izjava političara koja zvuči bombastično, ali koja očito ne vodi računa o ustaljenoj praksi Hrvatskog sabora koji ne odobrava skidanje imuniteta zastupnicima protiv kojih su podnesene privatne tužbe.

Za građane koji dijele stav Mostovih zastupnika o DSV-u i sucima, njihova će se rasprava činiti potrebnom i odvažnom premda je objektivno riječ o štetnom populizmu koji raspiruje nepovjerenje u pravosuđe i važnu instituciju. Kako tumačite to što nitko nije imao potrebu reći istinu, ni mediji, ni političari, ali ni DSV!? Bili ste član DSV-a, biste li i što poduzeli u ovakvoj situaciji? Tužiti, reagirati ili šutjeti? Nedostaje li hrabrosti suprotstaviti se populističkom mišljenju ili volje za valjanje u blatu?

Mislim da je DSV trebao reagirati. Između ostalog i zato što je jedna od ustavnih zadaća DSV-a štititi neovisnost i vjerodostojnost sudbene vlasti.

Premda DSV ima problema s vjerodostojnošću. I sami suci govore o “sudskim lobijima”. Kao bivši član DSV-a, kako gledate na napredovanje kandidata koji su bili sedamdeset i neki na bodovnoj listi?

Naravno da to izgleda čudno. Praksa ovog DSV-a je da broj bodova nije najvažnije mjerilo, a tu praksu prihvaća i Ustavni sud. Bodovni kriterij može stvoriti privid objektivnosti. Zato suci u DSV-u i odlučuju jer oni mogu vidjeti razlike koje bodovi ne pokazuju. Naravno, za to trebaju dati jasne i objektivne razloge. Treba naglasiti da je tu bilo riječi o razlici od 15 bodova. Ako prvi kandidat ima 161 bod, onda je jasno da to nije velika razlika. No, bez obzira na to, ostaje čudno gorak okus nakon tog imenovanja.

Grmoja se pozvao na podatak, inače često korišten u medijima, navodno iz SOA-e, o 20 sudaca koji predstavljaju izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Što vi znate o tomu i kako gledate na tu informaciju? Vaš kolega, bivši ministar Ante Šprlje, svojedobno je protuargumentirao kako taj podatak govori kako je to dokaz da sudstvo nije korumpirano, odnosno da je tek manji dio sudstva problematičan. Zašto sami suci nisu inzistirali na pitanju vjerodostojnosti te informacije i eventualnom pojašnjenju?

Inzistirali smo. Predsjednik Vrhovnog suda barem je tri puta javno naveo da taj podatak nije točan. Na okruglom stolu koji je organizirala Documenta prije par tjedana naveo sam da je riječ o neistini. To u medijima nije zamijećeno. Očito to treba ponavljati. Dakle, u izvještaju SOA-e uopće nema spomena o 20 sudaca koji predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zašto je taj podatak izmišljen, to treba pitati novinarku koja je prva iznijela taj podatak.

Svaki političar koji drži do sebe reći će “pravosuđe je korumpirano”. Transparency International Hrvatska (TIH) ocijenio je da je borba protiv korupcije “kompromitirana neučinkovitim i korumpiranim pravosuđem”. Imamo i udrugu za zaštitu žrtava pravosuđa. Ne treba se čuditi što je i Vlatka Pokos nakon izgubljena spora govorila o korumpiranim sutkinjama. Ili što je sinkopa, kao oslobađajući presedan baš u slučaju bogataša, motivirala zastupnika Ivana Pernara da traži stanku u Saboru tvrdeći da je pravosuđe “korumpirano i samo sebi svrha”.

Svi se razumiju u pravosuđe i često se lijepe korupcijske etikete. TIH mjeri dojam, svatko tko želi reći nešto popularno, zalijepi korupcijsku etiketu. To je već pomalo dosadno. No, treba navesti da pravosuđe, kao ni drugi dijelovi društva, nije imuno na korupciju. To pokazuju i pravomoćne osude za korumpirane suce. Svaku sumnju na korupciju treba istražiti, a korupcija u sudstvu je najgora. To dobro zna velika većina sudaca koji svoj posao rade savjesno i predano, a to pokazuju i kazne pravomoćno izrečene sucima. Treba naglasiti da je korupcije u sudstvu iznimna i da situacija sigurno nije tako loša kako se subjektivno i nepotkrijepljeno prikazuje u javnosti.

Ali, i sudac Mislav Kolakušić rekao je: “Problem je u pravosuđu. Da funkcionira pravosuđe – svaki milimetar društva bi funkcionirao. Slučaj Horvatinčić najbolji je odraz hrvatskog pravosuđa.”

“Slučaj Horvatinčić” nije pravomoćan. To većina zaboravlja. S gledišta pretpostavke nedužnosti, dvojbeni su mnogi komentari nepravomoćnih presuda. A potpuno je neprimjereno da prvostupanjski sudac komentira nepravomoćnu presudu bilo kojeg suda, a osobito one grane prava kojom se ne bavi. Nije dobro biti svakom loncu poklopac, neki lonci trebaju ostati nepokriveni.

Sudstvo nam je prilično hermetično. Tek nekoliko sudaca javno istupa. Mislav Kolakušić jedan je od njih, dijelu građana povratio je vjeru u suce. Našao se i na vjetrometini izvršne vlasti i onda se sami suci odluče obračunati s njim. Čak i ako se mogu naći razlozi, nije li to kontraproduktivno s obzirom na šutnju sudaca, stanje trodiobe vlasti i demokratskih procesa?

Ne slažem se da je sudstvo potpuno zatvoreno. Predsjednik Vrhovnog suda istupa u javnosti, na stranicama Vrhovnog suda česta su priopćenja koja piše sudac-glasnogovornik Vrhovnog suda, predsjednik DSV-a ponekad istupa, Udruga hrvatskih sudaca također istupa. No, komunikaciju s javnosti treba pojačati. Na Vrhovnom sudu ozbiljno razmišljamo uskoro organizirati konferenciju za mediju na kojoj bi, između ostaloga, predstavili rezultate rada sudbene vlasti.

I po ocjeni GRECO-a komunikacija pravosuđa s javnošću je loša. Po percepciji sudstva na europskom smo dnu. To je nakon sporosti pravosuđa možda i najveći problem pravosuđa. A suci šute.

Mislim da sam na to odgovorio.

Mnogi pravosuđe i suce ističu kao najveći problem hrvatskog društva što, uzgred, osobito govore pred izbore, čiju regularnost s punim povjerenjem daju upravo sucima na čuvanje!?

Taj podatak govori o nedosljednosti i neprincipijelnosti, neki bi čak rekli i o licemjerstvu, ali to bi bilo možda preoštro.

Apsurdno je i da smo po broju sudskih predmeta, u odnosu na broj stanovnika, u samom europskom vrhu. Neočekivano, ako su nam suci toliko korumpirani. Što to govori?

Taj podatak govori o sustavu koji tako nešto omogućuje i o tome da mnogi rješenje svojih problema vide na sudu.

S obzirom na količinu “korupcije u hrvatskom pravosuđu” nevjerojatan je i podatak što dvojica trenutačno prvih ljudi Vrhovnog suda uživaju priličan ugled u europskim i međunarodnim antikorupcijskim i sudskim institucijama, a i na čelu Uskoka imamo od međunarodnog udruženja tužitelja proglašenu “tužiteljicu godine”.

Priznanja u međunarodnim stručnim krugovima kod nas najčešće prolaze nezapaženo i mislim da ih država ne koristi dovoljno.

Je li na međunarodnu afirmaciju hrvatskih predstavnika utjecalo i to što se Hrvatska tada prometnula u jednu od europskih antikorupcijskih velesila s obzirom na broj postupaka protiv moćnika iz vladajućih elita?

Mislim da to nema nikakve veze. Predsjednika CCJE-a i predsjednika GRECO-a biraju predstavnici država članica tih tijela tajnim glasanjem.

Što se dogodilo s borbom protiv korupcije? Bez epiloga nakon toliko godina!? Dio te priče i odgovornosti je i na Vrhovnom sudu. Brine li vas na Vrhovnom sudu što bi neki slučajevi mogli završiti zastarom?

Zastare su svedene na beznačajan broj. Točno je da imamo šest ili sedam medijski eksponiranih predmeta koji traju predugo i to ostavlja loš dojam.

U čemu je problem, postupovnim odredbama, lošim tužiteljima ili raspravnim sucima, europskoj stečevini, stručno dominantnim odvjetnicima…?

Tri su osnovna razloga za dugotrajnost postupka. Jedan je subjektivne prirode, odnosno neopravdana sporost u postupanju pojedinih sudaca. No, to su pojedinačni ispadi na temelju kojih ne bi trebalo stvarati opću negativnu sliku jer je prosjek trajanja sudskih postupaka u Republici Hrvatskoj 300 dana. Drugi razlog su složeni i opsežni predmeti u kojima postoje mnoga opsežna činjenična te složena pravna pitanja od kojih se neka pojavljuju u praksi prvi put. Treći razlog leži u zakonima koji predviđaju jasne faze postupka kroz koje treba proći svaki predmet. Zakonska procedura ne smije se zaobići. Što je predmet opsežniji i složeniji te što je više sudionika u postupku, to je potrebno više vremena za pravilno i zakonito odlučivanje.

“It has been a dark year on the anti-corruption front in 2017”, piše u jednom izvješću koje ste potpisali kao čelnik GRECO-a. Znači li ta mračna 2017. na antikorupcijskoj fronti da se i Hrvatska uklapa u opće europske trendove?

Stanje u Hrvatskoj treba i može biti mnogo bolje. Naše boljke nisu toliko mračne kao u nekim drugim državama, ali su boljke kojih se moramo riješiti. Dugotrajnost sudskih postupaka samo je jedna boljka, ali i u drugim dijelovima društva treba raditi više na sprečavanju korupcije, ponajprije u političkoj sferi. Preporuke GRECO-a o tome jasno govore.

Uskoro treba biti objavljeno novo izvješće GRECO-a, možete li nam otkriti kako Hrvatska stoji?

Ne, veže me povjerljivost postupka GRECO-a. No, kada izvještaj bude objavljen krajem godine, možemo o tome detaljnije.

Slažete li se s ocjenom bivše predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa da Hrvatska stoji nisko po pitanju borbe s korupcijom? I GRECO stavlja naglasak na sukob interesa kao važan dio te borbe.

Sprečavanje sukoba interesa posebno je važno područje i GRECO je rad Povjerenstva ocijenio pozitivno.

Što kažete na aktualni izbor predsjednice Povjerenstva s gledišta europskih standarda?

Izbor čelne osobe Povjerenstva očito je političko pitanje, a politički izbor ima i rizik smjene. Za povećanje neovisnosti Povjerenstva i vjerodostojnosti njegova izbora možda ne bi bilo loše odrediti da se biraju samo članovi Povjerenstva koji bi onda između sebe birali predsjednika.

Je li sudsko vijeće čiji ste bili član, a koje je utvrdilo kako nema prepreka izručenju Kurda Nurettina Orala Turskoj, vodilo računa o stanju pravosuđa i ljudskih prava u Turskoj? Zar niste mogli uvažiti da g. Oral ima politički azil u Švicarskoj?

Mislim da sucu nije primjereno javno komentirati odluke u čijem je donošenju sudjelovao. Načelno, mogu reći da, prema zakonu, konačnu odluku o izručenju donosi ministar pravosuđa.

Je li sudstvo s obzirom na odnos politike, jedna od triju vlasti u državi, ili samo tek treća vlast?

Na žalost, sudbenu vlast se doživljava i prema njoj se često odnosi kao prema trećoj vlasti. To je očito iz medijskih komentara i napisa, ali i iz mnogih izjava ponajprije nekih političara. Dio odgovornosti leži i na nama samima, ali kada bi dežurni komentatori pokazali barem malo poštovanja prema velikoj većini sudaca koji svoj posao rade pošteno i predano, tada sam siguran da bi dojam bio mnogo bolji. Političari bi trebali biti pažljiviji u javnim nastupima, a zakonodavna i izvršna vlast trebale bi pokazati da sudbenu vlast smatraju ravnopravnom u obnašanju državne vlasti. Baš onako kako to piše u našem Ustavu.