Suci i bivši dužnosnici Ministarstva pravosuđa u javnoj raspravi o paketu izmjena pravosudnih zakona iznijeli su zanimljive primjedbe i prijedloge za “novo pravosuđe”. Izdvajaju se vrhovni sudac Damir Kos, sutkinja Visokog trgovačkog suda dr. sc. Jelena Čuveljak, mr. Zorislav Kaleb, općinski sudac i bivši savjetnik ministra pravosuđa, kao i njegova zamjenica Maja Grubišin iz Mosta te niz sudskih savjetnika koji su izrazili popriličan revolt zbog prijedloga izmjena koje se tiču njihove budućnosti. Ta je rasprava važna zbog iznimno loše percepcije pravosuđa kojem i aktualni ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković još jednom želi dati novi izgled, ali i zbog uloge sudstva u društvu i osobito gospodarstvu. I ta javna rasprava pokazuje kome je stalo do boljeg pravosuđa. Zanimljivo, najveći “bukači” i kritičari pravosuđa, nisu se javili.
DSV, a ne više predsjednica države, pokretao bi izbor predsjednika Vrhovnog suda, i to ne više u zadnji čas, nego najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata aktualnog predsjednika. Kandidati moraju podnijeti svoj program rada, što se uz životopis objavljuje na mrežnoj stranici DSV-a... Grubišin pozdravlja predložene izmjene. Ali, kako predsjednik Vrhovnog suda može biti i osoba koja nije bila sudac, pita bi li onda trebala proći testiranje kvalitete i pravnog znanja koji se traže za sudačku dužnost. Smatra i da šef Vrhovnog suda treba biti razriješen već i ako se protiv njega pokrene kazneni postupak, a ne tek kad bude pravomoćno osuđen. Propituje i može li sudac Vrhovnog suda postati i osoba koja nema znanja i vještine koje se traže za druge kandidate za suce.
Sudac Kos smatra da treba ukinuti odredbu prema kojoj se sucu, dok obnaša neku dužnost izvan sudstva, to priznaje kao vrijeme provedeno u obnašanju sudačke dužnosti, dok sudac Kaleb inzistira da se kod napredovanja sudaca računa efektivni staž jer su neki i samo s nekoliko godina rada u sudu imenovani u viši sud jer su formalno ispunjavali uvjet od osam godina sudskog staža. Kos predlaže da nakon proteka roka od četiri godine, na koji je sudac raspoređen u Ministarstvo pravosuđa, Pravosudnu akademiju i DSV, može ponovno raditi izvan suda tek ako je nakon toga osam godina obnašao sudačku dužnost. Pojedini suci godinama rade izvan sudstva, a sve vrijeme zauzimaju sudsko mjesto. Po isteku rokova, vrate se na sud na tjedan dana pa ponovno budu upućeni na rad izvan suda obmanjujući zakonske norme. Takvu manipulaciju treba onemogućiti, a ako suci žele raditi u izvršnoj vlasti, to im treba omogućiti tako da ih se razriješi dužnosti suca, zaključuje Kos.
Samo pravnici i ekonomisti?
Sud s više od 15 sudaca imat će ravnatelja sudske uprave, a prijedlog da to mogu biti osobe koje imaju diplomski sveučilišni studij prava ili ekonomije s najmanje pet godina iskustva ima više kritičara. Mr. Mario Rašić smatra to diskriminirajućim. Dr. sc. Čuveljak pita zašto samo ta dva sveučilišna studija te zašto ne i stručni studij. Mario Klačmer, voditelj informatičkog Odjela Općinskog suda u Varaždinu, prigovara što ravnatelji ne mogu postati i visokostručni informatičari koji uzgred imaju najslabiji koeficijent u pravosuđu (i od psihologa, sociologa, ekonomista) unatoč poslovima koje rade. U drugim zemljama lista kandidata za ravnatelje puno je šira. Uostalom, Ministarstvo pravosuđa u drugim slučajevima traži “završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij društvene, humanističke ili tehničke struke”. Klačmer inzistira i da se traži znanje u povlačenju sredstava iz EU projekata i fondova, a Kaleb da ravnatelji imaju koeficijent načelnika sektora u Ministarstvu pravosuđa radi adekvatnih primanja.
Nelogično je što bi poslove pravosudnog inspektora mogli obavljati službenici Ministarstva pravosuđa koji ispunjavaju uvjete za višeg stručnog savjetnika ili višeg upravnog savjetnika te suci koji ispunjavaju uvjete za suce županijskog suda s iskustvom u poslovima sudske uprave, smatra Grubišin. Naime, viši stručni savjetnik može biti osoba s jedva tri godine iskustva a upravni savjetnik uz to samo sa srednjom stručnom spremom. Istodobno, iz reda sudaca inspektori mogu biti samo oni koji imaju 10 godina iskustva kao pravosudni dužnosnici. Stoga predlaže da se traži pravni studij, položen pravosudni ispit i osam godina iskustva na odgovarajućim poslovima.
Grubišin predlaže ukidanje sudačkih vijeća za koja kaže da su preuzeli glavnu ulogu kod imenovanja sudaca i predsjednika sudova, što je neprihvatljivo jer Ustav i EU norme tu ovlast daju DSV-u. Sudačka vijeća bi eventualno trebala biti podrška, a ne i ključan faktor. Drži kako su se sudačka vijeća pokazala najvećom preprekom za veću razinu transparentnosti, profesionalnosti, pravednosti i učinkovitosti. Najveći problemi sudačkih vijeća su različite prakse, veliki utjecaj na članove vijeća, netransparentna procedura i neobjektivni kriteriji za ocjenjivanje kandidata pri odluci o sucima i predsjednicima sudova, što dovodi do negativne selekcije, izbora “podobnih” sudaca, tumači Grubišin. Predlaže i ukidanje Okvirnih mjerila kao alata za ocjenjivanje sudaca i mjerenje njihove produktivnosti jer ih vidi najvećom preprekom svim reformskim mjerama. Vidi ih kao neobjektivan i nepravedan način ocjenjivanja rada sudaca. Ocjenjivanje sudaca, obrazlaže, treba biti kontinuiran i objektivan sustav koji se provodi redovito, neovisno o natječajima.
Kako kvantificirati rad suca!?
Sutkinju Čuveljak žalosti što zakonodavac opet očekuje da će izmjenom “Metodologije” uspjeti što nikome nije – kvantificirati rad suca, i to kroz petu izmjenu u više od 10 godina. Njemačka, Švicarska i Austrija smatraju da nije moguće matematički izraziti rad suca. Preduvjet za to je da svi suci rade iste vrste predmeta, a toga gotovo nigdje nema. “Zbrajaju” se kruške i jabuke, i ako hoćete biti “dobro ocijenjeni sudac” bitno je ne raditi složene predmete gdje je veća mogućnost za greške, te time i lošiju “statistiku kvalitete”. Kos predlaže da ocjenjivanje rada sudaca prilikom napredovanja ili izbora na drugi sud provodi sudačko vijeće suda na koji se sudac natječe, a ne suda na kojem je do tada obnašao dužnost jer bi onda za sve kandidate vrijedila ista tumačenja Metodologije. Sada različita sudačka vijeća imaju različite kriterije bodovanja sudaca, a što se ne može ujednačiti niti putem žalbe jer se ona ne može podnijeti zbog pogrešne ocjene drugog kandidata, već samo za sebe. Zbog brojnih prigovora o „naštimavanju“ bodova na razgovoru s kandidatima u DSV-u kako bi se u zbroju postigla „željena“ lista kandidata, Kos predlaže da se prvo razgovora s kandidatima, a dodijeljeni bodovi ostanu kuvertirani do dovršetka bodovne liste za razgovore. Tek tada bi se zbrajali bodovi za konačnu listu. Ako bi dva kandidata imala isti broj bodova, prednost bi imao kandidat koji već obnaša pravosudnu dužnost na istom rangu na kome je i sud za koji se natječe, a ako ga nema, onda tko ima veći sudački staž. Ako su i tada izjednačeni onda prednost ima sudac koji je riješio veći broj predmeta, ima bolju kvalitetu i veći broj bodova.
Kandidatima za suce postavljala bi se ista pitanja, o njihovu radu i aktivnostima kako bi se utvrdio njihov osjećaj za pravdu, sposobnost primjerenog i odgovornog obnašanja dužnosti te motiviranost. Razgovor se vrednuje neposredno nakon što je obavljen. Zbrajanjem bodova utvrđuje se redoslijed i Vijeće imenuje kandidate s najvećim brojem bodova. Prije odluke o imenovanju od sigurnosno-obavještajne agencije traži se temeljna sigurnosna provjera, temeljem koje DSV donosi ocjenu o postojanju sigurnosne zapreke da netko postane sudac. Upravni sud u Rijeci traži da se precizira izričaj „postavljaju se ista pitanja“ jer ako bi to bio zatvoreni popis pitanja ubrzo bi svima bio poznat.
Kaleb smatra nelogičnim da se osobe koje nisu bile pravosudni dužnosnici mogu javiti tek kao kandidati za Vrhovni sud. Sveučilišni profesor s pravnim doktoratom ne bi mogao biti čak niti općinski sudac. I sudski savjetnici Županijskog suda u Splitu protiv su podizanja granice kod kandidata za županijskog suca s osam na 10 godina staža na pravosudnoj dužnosti jer do kvalitetnijih sudaca dolazi se stalnim stručnim usavršavanjem, dok podizanje granice može djelovati demotivirajuće jer i prije nego se postane sudac, kandidati imaju najmanje četiri godine iskustva na pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita.
Propisivanje okončanja postupka imenovanja sudaca u roku od šest mjeseci, Grubišin smatra nepotrebnim jer nisu predviđene posljedice pa to neće ubrzati postupke. Isti stav ima i Kos, a i Kaleb inzistira da se propiše postupak kod prekoračenja roka.
Grubišin predlaže i da kandidati za suca svih sudova prije stupanja na dužnost prođu temeljnu sigurnosnu provjeru, dok Čuveljak ističe da to ima još samo Slovačka te propituje trodiobu vlasti ako izvršna vlast kontrolira tko može ući u sudstvo. Kos traži da se jasnije propiše koga se provjerava.
Prema Zakonu o pravosudnoj akademiji na završnom ispitu može se dobiti do 300 bodova, a položio je tko ostvari barem 225 bodova. Ali DSV bi na razgovor zvao samo kandidate s više od 260 bodova (manje samo ako ih nema dovoljno s potrebnim bodovima s obzirom na traženi broj sudaca). Najveći broj onih koji polože završni ispit sada rade kao savjetnici na sudovima i državnim odvjetništvima, ali ako zbog nedovoljno bodova nikad neće moći biti suci, odlazit će iz pravosuđa. Nedopustivo je isključivo na bodovima temeljiti odluku, jer se izbor zapravo stavlja u ruke povjerenstva za polaganje završnog ispita u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike. Ako se za napredovanje sudaca uzima u obzir više kriterija kroz pet godina onda i ocjena može biti samo jedan od kriterija, a odluku treba prepustiti DSV-u, stav je savjetnika ŽS u Splitu.
Skandalozna nepravda
Sudske savjetnice privremeno na radu u Vrhovnom sudu Iva Novačić, Jelena Antonić Šego, Ljiljana Kovač Pleše, Sanja Sukno i Ingrid Šegon, obrazlažu kako su dovoljno stručni kandidati i s 225 bodova jer je to 75 posto ispita. Njihova je jednakost upitna ako gube pravo na razgovor iako su položili završni ispit. Uz to, smanjuje se i broj bodova koje DSV može dati kandidatima za intervju, s 30 na 15, čime se također sužava autonomija i sloboda odlučivanja DSV-a. Za Sašu Žebića sporni prijedlog je “najblaže rečeno skandalozan” osobito u odnosu na savjetnike s više od 10-15 godina iskustva. “Kako nekom uopće može pasti na pamet da o imenovanju novih sudaca odlučuje jedan krajnje dvojbeni i duboko subjektivan ispit, koji uzgred nema nitko od sudaca ispitivača i sudaca uopće. Nakon što ste nas starije savjetnike već jednom degradirali, jer je većina nas imala uvjete za suce još 2005. i prije, sad nas treba i dokrajčiti tako da za izbor suca uopće ne cijene radno iskustvo i minuli rad (i činjenicu da na ovršnim odjelima savjetnici rade iste predmete kao i suci za duplo manju plaću), niti postdiplomske specijalističke studije i doktorske studije, sudjelovanje u radnim skupinama...”, niže Žebić. Ivan Ćosić ističe neravnopravnost kandidata koji su položili završni ispit s 225 do 260 bodova jer nisu znali da će bodovi retroaktivno biti uvjet. I Kameliju Matijašević žalosti nova nepravda i zanemarivanje niza kriterija iako savjetnici doprinose ažurnosti suda za gotovo dvostruko manju plaću od sudačke. “Nakon prijedloga ovakvih izmjena Zakona, pitam se u čemu naći uopće motivaciju za daljnji rad i usavršavanje u pravosuđu, kada za svoj rad i usavršavanje kao sudski savjetnik nisi nagrađen, već si konstantno novim izmjenama Zakona na štetu sudskih savjetnika, kažnjavan?!” Gregor Sakradžija čudi se ideji koju doživljava kao “novu pljusku”, te smatra kontraproduktivnim „vezanje ruku DSV-a“ čija je ocjena minorizirana, iako bi trebalo imati presudnu ulogu u imenovanju, a ne Državna škola na kojoj je ocjenjivanje “arbitrarno, to jest odoka”. Iako je i Ustavni sud utvrdio da DSV “ima slobodu postupanja glede izbora između kandidata…” Težnja za što veću objektivizaciju odluka DSV-a načelno je pohvalna, no puki idealizam može dovesti do kontraefekta. DSV treba imati široku diskreciju, a mehanizmi kontrole trebali bi se uspostavljati tako da očiti propusti tog tijela dovode do opće društvene i stručne anatemizacije članova koji su takvu odluku donijeli, obrazlaže. I Nikolina Primorac drži da je riječ o protuustavnom prijedlogu s gledišta dostupnosti radnog mjesta i dužnosti pod jednakim uvjetima. Prema podacima Pravosudne akademije, završni ispit na prvom roku položilo je 159 kandidata, od kojih 104 nemaju više od 260 bodova, a na drugom roku 36 od 106 koji su položili. I Kos prigovara neravnopravnosti tih kandidata te stoga predlaže da se novi kriterij odnosi samo na one koji Državnu školu polažu nakon zakonskih izmjena.
Opasnost od ‘tabloidizacije’
Sudac je dužan podnijeti izvješće o svojoj i imovini (izvan)bračnog druga ili partnera te maloljetne djece. U karticu mora unijeti i bitne izmjene u tijeku godine do 31. siječnja sljedeće godine. Kaleb predlaže obavezno podnošenje imovinske kartice i pri napredovanju suca na viši sud, a Kos da se imovinska kartica podnosi svakih pet godina, a u tijeku godine promjena u imovini “veća od jednogodišnje plaće suca” radi jasnoće na što se odnosi “bitna promjena u imovini”. Sudac Davor Dubravica u analizi zaključuje kako se zbog bitnih razlika između državnih i pravosudnih dužnosnika oni ne mogu izjednačiti po pitanju imovinskih kartica, a što je očita intencija. Dužnosnici se biraju na četiri godine, ovisno o volji birača ili pobjedničke opcije, a suci trajno. O izuzeću suca uz njega vode računa i stranke dok državni dužnosnici trebaju objelodaniti svoje interese kako bi javnost i birači mogli pratiti vode li se pri donošenju odluka privatnim interesom... Stranke u postupku često pokušavaju oslabiti položaj suca pa im predočavanje detalja iz privatnog života suca može samo pomoći. Za suce ta je mjera populistička, a ne antikorupcijska, te može pridonijeti „estradizaciji“ i „tabloidizaciji“ pravosuđa. Za razliku od blagih sankcija koje, sukladno zakonu, dužnosnicima izriče Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, DSV sucu može izreći stegovnu kaznu koja ima teške posljedice za cjeloživotnu karijeru suca. Online objava imovinskih kartica sudaca nije međunarodni standard. To ima samo šest (Bugarska, Letonija, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovačka) od 14 članica EU koje imaju imovinske kartice sudaca. Jedino Slovačka ima sustav kakav se predlaže u nas. Ako je motiv dostupnost informacija o vanjskim aktivnostima sudaca (arbitraže, predavanja...), može se uvesti finski model u kojem se to objavljuje, a ostatak izvješća o imovini suca na zahtjev.
