Svi misle da je put preko Sredozemlja pakao, ali Sahara krije na tisuće leševa

Pastelne boje pročelja malih, elegantnih jednokatnica savršeno su stopljene s okolišem i mnoštvom palmi čije se grane gotovo lijeno povijaju na povjetarcu.

Pred svakom kućom široki je asfaltirani prilaz, uređen, brižno njegovan travnjak, a na cestama koje vijugaju kroz naselje, iako automobilskog prometa gotovo i nema, precizno su iscrtani prometni znakovi, pješački prijelazi, uspornici. Iako je već kraj listopada, dani su još prilično topli pa stanovnici naselja hodaju u kratkim majicama i natikačama...

Čelična ograda s oštrom bodljikavom žicom gusto postavljenom na vrhu, nadzorne kamere, deseci policijskih terenaca i vojnici s puškama u rukama vraćaju u stvarnost svakoga tko pomisli da je zalutao u neko talijansko vikendaško naselje. Stvarnost koja je potpuno drukčija. Dobrodošli u Cara Mineo, najveći azilantski centar u Europi. Uu kojemu gotovo tri tisuće ljudi brodovima i gumenjacima prispjelih iz Afrike čeka da im europske institucije odluče o sudbini i ostatku života. Hoće li ga provesti u Europi, ili će biti vraćeni u zemlje iz kojih su pokušali pobjeći. Smješten na samom jugu Sicilije, dvadesetak kilometara od obronaka Etne, vulkana koji gotovo svakodnevno izbacuje manje ili veće oblake dima i potočiće lave, ovaj kamp nije namjerno građen da nalikuje na američko predgrađe. Cara Mineo je do prije nekog vremena bio kamp američke vojske, a potom su se časnici i njihove obitelji preselili na nove lokacije. Oko naselja je podignuta ograda, utvrđeno je osiguranje, a potom su useljeni ljudi koji su do Italije, preko Libije i Sredozemlja, došli u malim gumenim čamcima.

‘Životi su nam ugroženi’

– Trenutačno imamo najviše Nigerijaca, ali tu su i ljudi iz Gvineje, Senegala, Malija, Gane, Kameruna... Iz dobrog dijela afričkog kontinenta, gotovo iz svih zemalja sjeverno od ekvatora. Svi su oni u postupku traženja azila u Italiji, a sudovi provjeravaju njihove slučajeve – govori upravitelj azilantskog centra dok sjedimo u njegovu uredu usred naselja. Izlazim van na ulicu, a nekoliko talijanskih policajaca je pred vratima upravne zgrade. Idem prošetati naseljem, pokušavam ignorirati jednog od tamošnjih zaposlenika s prepoznatljivim reflektirajućim prslukom preko majice koji mi na talijanskom dovikuje da se ne udaljavam previše, da ostanem blizu upravne zgrade.

Probijam se kroz cijele čopore pasa lutalica na ulicama naselja koje je nemoguće izbjeći i dolazim do središnje kantine. Azilanti, mahom crnci, gotovo i ne žele kontakt. Svi se nadaju da će talijanski sud povjerovati u tvrdnje da im je život kod kuće ugrožen i da im je jedino rješenje da ostanu u Italiji. Nadaju se boljem životu i drže da bi razgovor s novinarom to mogao ugroziti. No poneki od njih se ipak ohrabruju. Prilazim visokom mladiću s bijelom kapom na glavi. Ozbiljan je i zamišljen, ali kada sam mu ponudio cigaretu, nakon što se uvjerio da u blizini nema službenika centra koji bi nas mogli vidjeti u razgovoru, u par se trenutaka raspričao.

– Ovdje mi je zaista dobro. Imam gdje spavati, imam što obući i što pojesti. Ovdje je raj u odnosu na ono što sam prošao da bih došao do Italije. Ne samo ja, već i svi ovi ljudi koje vidite – govori mi na lošem engleskom jeziku dok mu pripaljujem cigaretu. Zove se Zainab, došao je iz Nigerije. U kampu je nešto manje od godinu dana, a već je gotovo dvije godine prošlo od kada je, kaže, napustio svoje selo i krenuo u Europu.

– Svi misle da je prijeći preko Sredozemlja najgora stvar, ali to je samo dio putovanja koje je podjednako strahovito. Nije mi bio problem od moga mjesta doći do Agadeza, grada u Nigeru, na rubu Sahare. Ondje je početak pakla. Agadez je mjesto u kojemu tražite krijumčara koji će vas prevesti preko pustinje do libijske obale. A koga ćete naći, ovisi samo o sreći – kaže mi Zainab otpuhujući dim. Put preko Sahare platio je krijumčarima oko 200 eura. I to za mjesto na platformi malog Toyotina pick-upa, zajedno sa još tridesetak suputnika. Stiješnjeni, bez hrane i s malo vode, tek koliko su mogli ponijeti sa sobom, tri su dana putovali preko najveće pustinje na svijetu.

Za trupla se ‘brinu’ životinje

– Od Agadeza do libijske obale nema ceste. Vozite se prema sjeveru, a samo nekoliko lokalnih vozača poznaje dine toliko dobro da uvijek mogu naći put. Kada bih krenuo sam, gotovo i nema šanse da bi ikad stigao do Libije. Na putu koji traje tri dana lako je zalutati. I na kraju ostati bez goriva, a potom i bez vode – kaže Zainab. I uz krijumčare ljudima put preko Sahare odnosi stotine života. Ljudi stiješnjeni jedni do drugih umiru od dehidracije i napora. Krijumčari mrtva tijela jednostavno gurnu s ruba vozila i ostave ih u pustinji, a za njihova trupla “pobrinu” se divlje životinje...

– Nisam siguran bih li se opet usudio krenuti na put. Jer kad smo prešli Saharu, onda je još trebalo prijeći more i doći do Italije – kaže Zainab.

Uto se pojavio i dužnosnik azila kojemu sam se izgubio iz vidokruga. Nije mu baš drago što sam lutam kampom. Odvodi me nazad do središnje zgrade a potom i do učionice u kojoj je dvadesetak azilanata sjelo u školske klupe oko bijele ploče. Uče talijanski, neki od njih uče i prva slova u životu. Pomalo nezgrapno pišu slovo po slovo, pogledavaju me, osmjehuju se.

– Nisam ni mislio da ću ovdje ići u školu. Mislio sam da ću igrati nogomet – kaže mi potiho mladić pokraj kojeg sam sjeo u klupu. Prepisuje rečenicu s ploče odjeven u dres, na nogama mu tenisice. Čeka, kaže, da završi predavanje i odmah ide na obližnje nogometno igralište. Cilj mu je u životu igrati za neki od talijanskih klubova. Iskradamo se iz učionice, lakše nam je popričati vani. Dvadeset i dvije su mu godine, zove se Abubakar, a na put iz Gvineje prema Europi pošao je s bratom.

– Brat mi je na putu umro, razbolio se u Libiji. Ja sam uspio doći do talijanske obale, gdje su me uhvatili karabinjeri. Zatražio sam azil i sada čekam što će odlučiti sud. Hoće li mi dopustiti da ostanem u Italiji ili će me deportirati nazad – kaže Abubakar. Svatko od tih gotovo tri tisuće nesretnika koji su danas u centru ima podjednako zastrašujuću priču koju prosječan Europljanin ne može ni pojmiti. U kampu su velikom većinom muškarci, no ima i žena i djece. I svi su oni krenuli prema Italiji u potrazi za boljim životom, baš kao i stotine tisuća onih koji su prije dvije godine rutom od Turske prolazili kroz Hrvatsku. Ovdje su samo nijanse različite. Imigranti nisu iz Azije već mahom iz Afrike, a njihov put nade ne vodi preko Grčke nego preko Libije.

– Imali smo slučajeva da su na gumenjacima krijumčara dolazila djeca stara samo osam godina – kažu u upravi Frontexa, europske sigurnosne službe i obalne straže koja nadgleda kontrolu granica EU. Njihovo sjedište operacija za Siciliju je u Cataniji, pedesetak kilometara od azilantskog kampa. Nije bilo lako naći ured agencije. Zgrada je neoznačena, nema ni ploče ni zastave, čak nema ni pločice s brojem kuće. Naizgled sasvim obična, stara, ne baš održavana katnica s portafonom i kamerom. Tek kada posjetitelja identificiraju, otvaraju mu vrata i dočekuju ga uniformirani i naoružani policajci. Unutrašnjost sa širokim hodnicima, dvoranama za sastanke i velikim prostorima za konferencije nimalo nije u skladu s vanjskim, gotovo neprimjetnim izgledom zdanja.

– Ne skrivamo se, ali i ne ističemo posebno svoju prisutnost. Tako je bolje – kaže policajac dok se upisujem u registar posjetitelja. Upravo iz ove zgrade provodi se vjerojatno najopsežnija akcija zaštite granica Europske unije u posljednje vrijeme. Godišnje oko 180 tisuća nesretnika iz Afrike gumenjacima i ribarskim brodovima dođe do obala Italije, a svi oni moraju proći sigurnosne provjere i procedure.

– Frontex za to područje ima na raspolaganju devet brodova, dva helikoptera, dva zrakoplova te nekoliko stotina stručnjaka iz svih zemalja EU – kaže Emma Peron iz Frontexa. Napominje mi da su upravo njihove snage često prve u kontaktu s imigrantima koje spašavaju na moru.

– Prva stvar koju radimo s imigrantima kada ih iskrcamo na neki od tzv. hotspotova je utvrđivanje identiteta i nacionalnosti. A to nije uvijek lako. Jer migranti često pokušavaju sakriti svoje pravo porijeklo, govore ono što misle da mi želimo čuti, pokušavaju se prikazati kao ljudi koji dolaze iz ratnih područja kako ih ne bismo vratili. Zato imamo i lingviste koji po naglasku migranta mogu utvrditi iz koje zemlje dolazi. A to je bitno da bi sudovi kasnije uopće mogli ustanoviti ima li taj čovjek osnove za stjecanje azila, ali i da bismo ga mogli deportirati ne dobije li azil. Ujedno, naši eksperti provjeravaju dokumente, koji su često i lažni, uzimamo otiske prstiju po kojima se može utvrditi je li tko od njih već pokušao ući u Italiju pa je vraćen – kaže Emma. Djeluju zajedno s Europolom, europskom policijskom agencijom. A poseban je dio posla i utvrđivanje je li tko od migranata prikriveni krijumčar ljudima ili možda terorist povezan s nekonm od islamističkih organizacija.

Nesretnik ili terorist

– Od trenutka kada ih spase iz mora do trenutka kada ih iskrcaju u neki od hotspotova, oni pod nadzorom na brodu provode i po dva dana. A to je dosta vremena da se promatranjem, na temelju njihova ponašanja, steknu indicije je li riječ o nesretniku koji je krenuo na put u Europu jer kod kuće više nije imao izbora ili se možda radi o krijumčaru ljudima ili teroristu – kaže Emma Peron.

Podaci o broju otkrivenih terorista ili kriminalaca zasad su tajni. No svakako ih ima jer ne samo da su zemlje sjeverne Afrike, poput Libije ili Sudana, uporišta ISIL-a i Al-Qa’ide nego je u Nigeriji i Maliju vrlo jak i Boko Haram. No Frontex i Europol podatke ne smiju iznijeti. Navečer sjedim u restorančiću u pokrajnjoj ulici Catanije, a pokraj terase prolaze tamnoputi prodavači ogrlica, narukvica, sitnica koje prodaju turistima za nekoliko eura. Jedan od njih dolazi i do mene, nudi mi narukvicu. Ne treba mi, kažem mu, ali mu dajem nekoliko eura. Pitam ga odakle je.

– Hvala ti, brate. Iz Bangladeša, došao sam prije pet godina. Dobio sam azil i bolje mi je ovdje barem što se tiče novca, ali obitelj nisam vidio već sedam godina. Šaljem im dio onoga što zaradim na ulici, a oni s time prežive. Ali nisam ih vidio sve to vrijeme. Imam dvoje djece, sada više i ne znam kako izgledaju. No ovako bar imaju kruha za pojesti – kaže mi taj prodavač koji je na Siciliju također došao gumenjakom preko Libije, a prošao je golgotu kako bi njegova obitelj imala što jesti. Imao je vjerojatno isti motiv kao i tisuće jadnika koji danas sjede u azilantskim centrima iščekujući svoju sudbinu.