Skoro dva desetljeća Švedska se bori protiv tajanstvene bolesti koja pogađa samo tražitelje azila u toj zemlji. Djeca se povlače u sebe, prestaju hodati i razgovarati, čak odbijaju otvoriti oči. Na kraju se ipak oporave, ali postavlja se pitanje zašto se ovo događa samo u Švedskoj?
Kad ju je otac podignuo iz invalidskih kolica, devetogodišnja Sophie izgledala je beživotno. Ipak, kosa joj je zdrava i sjajna. No, njezine oči su zatvorene. I ispod odjeće nosi pelenu. Posljednjih 20 mjeseci hrani se kroz cjevčicu.
Sophie i njezina obitelj tražitelji su azila iz bivšeg SSSR-a. Stigli su u prosincu 2015. i smješteni su u naselju za izbjeglice u malom gradiću u središnjoj Švedskoj, piše BBC.
"Njezin krvni tlak sasvim je normalan, ali isključila je svijest zbog okrutnog svijeta oko sebe, kaže dr. Elisabeth Hultcrantz, liječnica volonterka. Svi refleksi joj rade normalno, raste joj i impulsna frekvencija kad je mnogo ljudi posjeti. Sve izgleda normalno, ali problem je još i u tome što ona ne otvara usta. Ako nastane neki problem s cjevčicom za hranjenje, Sophie bi se mogla ugušiti.
Liječnici se slažu da je ovo stanje posljedica proživljene teške traume i nazivaju ga sindrom ostavljenih. Sophie je bila u automobilu sa svojim roditeljima kada je pred njih u domovini stao pripadnik lokalne mafije. Izvukao ih je iz automobila i nanio im teške ozljede. Sophie je sve to gledala. Majku su na kraju pustili pa je ona zgrabila djevojčicu i pobjegla. Sophijina oca zadržali su i on se ne sjeća što se dalje događalo. Svoju je suprugu i kćer našao tri dana kasnije, a zatim su se skrivali kod prijatelja iduća tri mjeseca dok nisu pobjegli u Švedsku. Na ulasku u zemlju zadržali su ih satima. Tada se Sophie počela povlačiti u sebe. Kada je čula da su im rekli da ne mogu boraviti u Švedskoj, Sophie je prestala jesti i piti.
Sindrom ostavljenih pojavio se u Švedskoj prvi put u 90-ima, a više od 400 slučajeva zabilježeno je u razdoblju od samo dvije godine, od 2003 do 2005. Pojavile su se priče da roditelji truju djecu kako bi osigurali ostanak u zemlji ili da djeca glume, no ni za jednu od ovih tvrdnji nema dokaza, a ovakvi slučajevi, osim u vrijeme koncentracijskih logora, nisu zabilježeni izvan granica Švedske.
Sindrom fobije od deportacije poznat u medicini. Lijeci se 100% ucinkovito hitnim davanjem terapije u vidu trajnog azila, a ako uslijedi i obilna socijalna pomoc ne ostaju nikakve posljedice.