S početkom iduće godine, kad političari daju zeleno svjetlo kroz izmjene i dopune Zakona o strukovnom obrazovanju, formalno bi trebala početi reforma strukovnih škola. Iako su izmjene i dopune zakona najavljene kao značajnije izmjene sadržaja strukovnih škola, ipak je riječ o kompromisnom rješenju jer su Hrvatskoj preostale samo tri godine da iz fondova Europske unije povuče 85 milijuna eura koje joj od 2014. godine stoje na raspolaganju za korjenitu promjenu obrazovnog modela strukovnjaka.
Tri su preostale godine, po brojnim predstavnicima Hrvatske gospodarske, ali i Obrtničke komore, nedovoljne za cjelovitu promjenu zakona pa se izmjenama pokušalo promijeniti barem nešto kako europski novac ne bi ostao neiskorišten.
Izmjene učenicima trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih škola donose jednu najznačajniju promjenu – onu kojom se propisuje osnivanje i formiranje regionalnih centara kompetentnosti. Riječ je o centrima u kojima će se provoditi programi redovitoga strukovnog obrazovanja, stručnog usavršavanja i cjeloživotnog obrazovanja, kao i drugi oblici formalnog i neformalnog obrazovanja, a koji bi, barem prema planovima, trebali biti osnovani u svakoj županiji.
U centru bi se tako, barem prema sadržaju navedenom u izmjenama zakona, poticali inovativni modeli učenja, izvrsnost nastavnika i mentora u poslodavaca te visokokvalitetna infrastruktura, konstruktivna suradnja sa socijalnim partnerima, javnim sektorom i gospodarskim subjektima. No ono što izmjenama nije jasno naznačeno jest tko sve može osnivati centre – jesu li to ustanove za strukovno obrazovanje, jedinice lokalne i regionalne samouprave i druge pravne osobe.
Jasno je da postupak i uvjete za ustroj i rad Centra propisuje ministar, u ovom slučaju ministrica koja je ujedno donosi i mrežu centara. Baš to bile su i ključne zamjerke u javnoj raspravi vezano uz navedene izmjene, no one se do danas nisu izmijenile, ali se definiralo da će svaki centar imati svog ravnatelja i tri voditelja.
I dok ministrica Divjak i sama ističe važnost dualnog obrazovanja, onog koje podrazumijeva da učenici u školskoj godini pedeset posto vremena provode na praksi, takav se model u zakonu ne spominje. Istaknuto je tek da maloljetnim učenicima vježba ne smije trajati dulje od osam sati dnevno, a na njoj mogu ostati do 22 sata.