Austrija, Njemačka i Švicarska imaju nisku stopu nezaposlenosti mladih jer su ih na vrijeme usmjeravali u sektore koji imaju mogućnost otvaranja novih radnih mjesta, zaključak je okruglog stola na temu dualnog strukovnog obrazovanja koji je održan prostorijama Poslovnog dnevnika. Te zemlje primjeri su usklađenosti gospodarstva s tržištem rada. Primarno je to posljedica višestoljetne tradicije praktičnog obrazovanja koji podrazumijeva da se 70 posto nastave odvija u stvarnom radnom okruženju, a tek 30 posto unutar obrazovnih institucija.
Krije li se upravo u dualnom strukovnom obrazovanju jedno od rješenja za negativnu profesionalnu perspektivu mladih u Hrvatskoj koji zbog toga napuštaju domovinu, jedno je od pitanja na koja se nastojalo odgovoriti u razgovoru s veleposlanikom Švicarske Konfederacije u Hrvatskoj Stefanom Estermannom, veleposlanikom Savezne Republike Njemačke Thomasom Eberhardom Schultzeom i veleposlanikom Republike Austrije Andreasom Wiedenhoffom.
Koje su najveće prednosti dualnog obrazovanja koje se niz godina provodi u vašim zemljama?
Stefan Estermann: Mladi se vrlo rano upoznaju s ekonomskim kretanjima, dobiju uvid u radne procese i na tržište rada izlaze pripremljeni. Imamo vrlo nisku stopu nezaposlenosti, a tradicija dualnog obrazovanja kod nas postoji oduvijek. Korijeni ovog sustava sežu daleko u našu povijest, gotovo od srednjeg vijeka.
Thomas Eberhard Schultze: Najveća je prednost ‘win-win’ situacija i za mlade i za poslodavce. Naime, jedni imaju odličnu priliku za zaposlenje nakon kvalitetnog obrazovanja, a kompanije dobivaju kvalificiranu radnu snagu. Na kraju procesa svi su u plusu.
Andreas Wiedenhoff: U Austriji je oko 200 različitih zanimanja uključeno u dualno obrazovanje. U skladu s time prilagođeni su i modeli obrazovanja, različitog trajanja i strukture. Također, mladima se dopušta da razviju kvalitete koje su zaista tražene, kao kompetencije s kojima su visoko konkurentni.
Ne pomiče li se time dobna granica za ulazak u svijet rada na samo 14, 15 godina?
Andreas Wiedenhoff: Govorimo o obrazovnom sustavu u kojem učenici i dalje odlaze na predavanja. Radni dio, odnosno praksa, tek je njegova nadopuna.
Bit će potrebno poduzeti određene pripremne korake prije implementacije dualnog modela strukovnog obrazovanja.
Treba li Hrvatska slijediti primjere drugih zapadnih zemalja?
Andreas Wiedenhoff: Ne postoji recept koji će jednako funkcionirati u svim zemljama. Naši su primjeri donekle slični, no i unutar njih ipak postoje razlike. Nastojimo vam pružiti primjer kako sustav može funkcionirati, ali svaka zemlja treba razviti model u skladu s vlastitim mogućnostima. Nemaju sve europske zemlje jednaka gospodarska težišta, stoga bi svaka od njih trebala razviti specifičan model dualnog obrazovanja koji će reflektirati potrebe ekonomije na kojoj se zasniva.
Stefan Estermann: U Švicarskoj je sustav dualnog strukovnog obrazovanja temelje na udruženjima poslodavaca i/ili obrtnika koji pomažu u kreiranju obrazovnih programa te ih se može smatrati pokretačkom snagom. Osim suradnje sa školama i javnim sektorom, u kreiranju kurikula sudjeluje i vlada, što za rezultat ima najviše obrazovne standarde.
Thomas Eberhard Schultze: Smatram da je od izuzetne važnosti da privatni sektor i vlada shvate kako su u razvoju i realizaciji dualnog strukovnog obrazovanja najvažniji bliska suradnja i partnerski odnosi. Jednako kao i kohezivno djelovanje različitih ministarstva te da nitko ne donosi odluke samostalno, a da su kurikuli usklađeni sa stvarnim potrebama poslodavaca.
Tko u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj snosi trošak plaća mladima u sustavu dualnog obrazovanja?
Thomas Eberhard Schultze: Isključivo tvrtke koje ih i zapošljavaju. One u prvoj godini možda pružaju više nego što dobivaju, no već od druge godine to se u pravilu mijenja. Tvrtke ispočetka plaćaju više no što dobiju jer još uvijek nemaju formiranog radnika, no na kraju se uvijek pokaže da je to situacija na obostranu korist. Postoji konsenzus unutar privatnog sektora da se radi o ulaganju u budućnost.
Stefan Estermann: Nekoliko studija provedenih na švicarskom tlu pokazalo je da mladi koji dolaze iz sustava dualnog obrazovanja pokazuju veću produktivnost. Jedan dio razloga je što, zahvaljujući ovoj inicijativi, od tinejdžerske dobi nauče kako se njihov rad cijeni.
Što smatrate najvažnijim korakom u popularizaciji obrtničkih i strukovnih zanimanja?
Stefan Estermann: Prestiž će rasti paralelno s kvalitetom obrazovanja. U Švicarskoj se dvije trećine mladih nalazi u ovom sektoru. Ipak, riječ je o procesu za koji treba dosta vremena. U svakom slučaju, i kod nas dio populacije smatra kako je odlazak na studij bolja opcija nego rad.
Andreas Wiedenhoff: Stimulacija plaćom može biti dobra motivacija, kao i dobri izgledi za buduće zaposlenje, dok je mogućnost građenja karijere izazovna i privlačna sama po sebi.
Na koje ste načine izbjegli potencijalne opasnosti iskorištavanja mlade i jeftinije radne snage?
Thomas Eberhard Schultze: Visokom regulacijom prava i obveza u skladu s mogućnostima i dobi polaznika. Ovaj model ima mnoge prednosti i mladim ljudima daje izuzetne perspektive. Mladi ranije počinju zarađivati, što ih općenito, zbog iskustva i samostalnosti, postavlja u bolju poziciju na tržištu rada.
Stefan Estermann: Zanimanja se, naravno, razlikuju po težini. No, bez obzira na to, mladi nisu izloženi nepovoljnostima jer se sve odvija u skladu s njihovim godinama. Talentirani i ambiciozni mladi ljudi napuštaju zemlju koja im ne može ponuditi svijetlu budućnost, stoga je od iznimne važnosti kreirati uvjete u kojima će oni moći realizirati svoje profesionalne planove.
Andreas Wiedenhoff: Imamo vrlo stabilne nadzore koji vode brigu o tome da se ne prelazi granica u radnim zaduženjima. Jednostavno rečeno, poslodavci na ovaj način zapravo školuju svoje buduće zaposlenike jer za one koji se pokažu najboljima uvijek će biti mjesta i nakon završetka obrazovanja.
Apsolutno bismo se trebali ugledati na ove uspješne i prijateljske zemlje i njihove savjete. Nova voditeljica kurikularne reforme, gđa. Jasminka Buljan Culej bi trebala težiti sličnom rješenju. Jednom sam gledao dokumentarac o japanskim školama gdje mali Japanci u dobi od 8, 9 godina kroz organiziranu igru uče pravila tržišne ekonomije. Podijele im uloge od obrtnika, bankara, trgovca, vozača... i kroz igru od malih nogu uče kako funkcioniraju stvari u svijetu odraslih.