Bio je u Hrvatskoj jedan simpatični ministar poljoprivrede koji je po kazni gulio krumpir i postao često navođena paradigma o (ne)odgovornosti u državi. Za njega i danas kažu da nije bio loš u svome poslu, ali se (jednom?) malo zaigrao puštajući olako, ako je sudu vjerovati, da državni novac curi u privatne džepove.
U tome ministarstvu i poslije njega “uzgajaju” posebne slučajeve za koje naš prosječni građanin ne zna bi li se smijao ili bi plakao; nešto između političkoga igrokaza i ozbiljne politike. Tako je aktualni ministar objavio rat susjedima (srećom, samo trgovinski), a nekoliko dana kasnije potpisao kapitulaciju! Ne primirje, kao poželjni ishod u svakome ratu, nego kapitulaciju, zbog koje u svakom drugom ratovanju ne bi prošao samo s ukorom svoga starješine. U ministrovoj odluci zanemarena su dva (pre)važna detalja zbog kojih je i on postao nova paradigma (ne)odgovornosti države: da Hrvatska izvozi u susjedne zemlje svoju poljoprivrednu robu, i da naši susjedi imaju na granici svoje konje za carinsku utrku. Čudno je – ili i nije, zna li se kakav je nered u oporbi – da nitko od političkih takmaca u demokratskoj igri nije primjerenije reagirao prije nego što su pokupljene čahure s bojišnice. U neplaniranoj utakmici, vlast i oporba igraju se zabijanja autogolova, što upućuje na ozbiljne poremećaje u demokratskom funkcioniranju vlasti: većina djeluje samouvjereno, iako joj pogled na raspored snaga u Saboru, s tijesnom većinom, ne bi davao pravo na samouvjerenost, a oporbena manjina ponaša se izgubljeno, iako saborsko knjigovodstvo nije za nju tako nepovoljno da bi gubila demokratske bitke prije nego što ih i započne. Bez oporbene energije, politički život obično zapada u samozadovoljstvo vlasti, u apatiju oporbe i u depresiju građana. Zrele demokracije funkcioniraju na razlikama, podjelama i sukobima, koji se „ritualiziraju na izborima“, kako tvrdi politolog Vincent Delacroix u temeljnom eseju o odnosu politike i religije. „Zagovarati jedinstvo u demokraciji je antidemokratski stav“, uvjerava on. „Totalitarna društva opčinjena su organskim jedinstvom“.
Osuđeni na crne figure
Dakle, razlike su prirodno stanje demokracije, podjela na većinu i manjinu, na vlast i oporbu, čini okosnicu svakog demokratskoga društva (za razliku od totalitarizma, pogotovo diktature, gdje vlasti vade pištolj na sami spomen oporbe). Demokracija počiva na jednostavnome načelu: većina vlada, manjina osporava; i tako od izbora do izbora. Kad bi (samo) parlamentarna matematika odlučivala, Emmanuel Macron bi u Francuskoj mogao kao Mojsije prazniti rijeke i rušiti brda, da podigne zemlju iz gospodarske stagnacije i socijalne depresije. Budući da su malobrojni birači oporbe mogli biti smješteni u magareće klupe, analitički klasici već zamišljaju novo izdanje čuvenog francuskog apsolutizma; kao da vlast izlazi samo iz brojčane premoći, a ne iz osmišljenog programa, razrađene politike i iz vladajuće (dominantne) etike. Kad bi to njezin predsjednik i pokušavao, francuska intelektualna i politička elita znala bi podići demokratske barijere, i barikade, kad bi trebalo. Demokracija obvezuje!
Budući da se u Saboru, jedinom mjerodavnom mjestu za mjerenje političke težine, poslije i prije birališta, drži – i održava – na tankim koncima, vladajuća bi koalicija morala biti opreznija kad bi imala organiziranije i spremnije konkurente. I u politici, kao u pravom klizanju, postoji tehnička strana izvedbe, ali i umjetnički dojam: ako je vlast zadužena za kvalitetu izvedbe, oporba bi se morala brinuti za demokratski dojam. Na tom su planu, izgleda, poremećeni odnosi na demokratskoj vagi u Hrvatskoj, pa teorijska formula po kojoj svaka dobra vlast mora imati i dobru oporbu (i obratno) nema praktično značenje. Po svojoj prirodi, vlast proizvodi oholost, kad to može i kad joj se dopusti, kao prvi stupanj političkoga grijeha; iz oholosti se rađa bahatost, kao ozbiljniji demokratski propust, a iz bahatosti otuđenost, kao smrtni grijeh vlasti. Osuđena na igru s crnim figurama, oporba uglavnom čuči vladama za vratom da zaštiti kičmu odgovorne pravne države i pazi da ostane budna da se vlast ne bi uspavala. Većina vodi državu, oporba vodi kampanju; svatko se brine za sebe, ali svi misle na prve izbore. Da se (o)drže u prvom mogućem roku, zna se tko bi u Hrvatskoj pobijedio: oporba djeluje politički nespremno, programski nedorečeno, kadrovski nekompletirano, a ne pokazuje dovoljnu zabrinutost, što je u svemu najgore. Navikla je na poraze kao nesretno magare na batine, pa ni ne mari za pobjednički elan. Kako na našim (ne)prilikama protumačiti jednu logičnu politološku tezu (Christiana Salmona) da se „popularan postaje gubitkom vlasti“, osim da je Hrvatska iznimka koja potvrđuje pravilo.
‘Vrlina’ izbjegavanja sukoba
Nije u demokratskoj tradiciji – izuzme li se njemačko iskustvo vjernosti vlasti – da vladajućoj stranci i njezinu šefu raste popularnost, a da se stupovi opozicije ruše kao da su oni odgovorni(ji) što većina javnosti i dalje, čak sve više, misli da zemlja ide u krivome smjeru. Vlada i njezin predsjednik Andrej Plenković mogu sa značajnim brojkama dokazivati da globalni smjer i nije tako loš, kad se toliko poboljšava krvna slika države i njezinih financija, kad znatno rastu proizvodnja, izvoz i zaposlenost, a padaju vanjski i unutrašnji dugovi; oporba bi bila u svojoj ulozi kad bi opominjala da med i mlijeko mogu vlastima pasti na želudac, ne (pro)gutaju li ga umjerenije i ne podijele zasluge ravnomjernije s drugim političkim akterima, koji su također gradili košnice. Premijer drži visoko moral Vlade; solidarnost s ministrima kod njega je već postala način izražavanja političke moći, ili dominacije u politici, i državnoj i stranačkoj. Premijer jamačno neće mijenjati svoju sklonost da vruće krumpire drži u tuđim rukama sve dok se ne ohlade, i predstavljati je kao svoju vrlinu izbjegavanja većih sukoba sve dok mu oporba ne dokaže da je to njegova slabost. Njemu „demokracija javnosti“ u pitanju poreza na nekretnine služi kao dobar kompas da ne zaluta u novim socijalnim i ideološkim bespućima, a “parlamentarna demokracija“ dođe mu kao dvostruki osigurač, nekad i okidač, uđe li u Saboru u žuto, na svome ili na oporbenom semaforu. Dok o deficitima demokracije bude samo mucala, a isključivala sebe iz odgovornosti za „demokratsku depresiju“ koja pogađa i njezine redove, oporba će samo kreditirati vladajuću politiku, misleći naivno da je slabi ili čak ruši.
Posljednji manevri pri formiranju nove političke većine ozbiljno su promijenili pa i poremetili odnose vlasti i oporbe, ali nisu bitnije ugrozili ni stabilnost ni opstanak Plenkovićeve Vlade. Karte nikad nisu bile toliko promiješane da ni birači više ne mogu prepoznati jesu li glasovali za vlast ili za oporbu: poslijeizbornim inženjeringom korigirana je volja birača; prvi put došlo je do prave političke selidbe, dio oporbe pristupio je vlasti, dio vlasti otišao je u oporbu, a da promjene vlasti ne djeluju kao promjena politike: ista je politička orijentacija, djelomično su u sklopu desanta iz oporbene anonimnosti isplivali neki novi ljudi, a s krhkom većinom u Saboru predsjednik Vlade presuđuje kao da ima Macronovu većinu. Iako ovisi o drugima, i može sletjeti na prvoj okuci, hrvatski premijer ne pokazuje znakove nervozne ovisnosti, očito u uvjerenju da HNS više ne može mijenjati dres a da ne ostane gol, da manjine neće zbog jedne ploče dovoditi u pitanje svoje plaće, a da će oporba lajati na Mjesec kad pod Suncem nebeskim ne može učiniti ništa više. Od Francuske revolucije, demokracija hoda na dvije noge, na lijevu, i na desnu, pa i hrvatska demokracija šepavo, sa slabijom lijevom nogom, ide svojim putem. U čudnoj konstelaciji, u kojoj je dio oporbene ljevice došao na vlast desnoga centra, a dio desne vlasti otišao u oporbu, nije lako razlikovati maske od lica. Nekadašnja stranka karizmatske Savke Dabčević-Kučar iz (protu)tuđmanovske ere pocijepala se po crti koju su, nekad suradnički a nekad konfliktno, zastupali Vesna Pusić i Radimir Čačić, na liberale i narodnjake. Ugrađeno proturječje konačno je puklo, dvije strane formirale su se kao dvije stranke, bez ikakvih izgleda da se više sretnu i na sportskim igrama, i s malo šanse da prežive. Sličnu je shizmu doživio svojedobno HSLS, i nije je preživio, kolikogod bi Darinko Kosor mogao dokazivati suprotno. Liberalno je krilo otišlo za Vladom Gotovcem, i utopilo se kasnije u HNS, kao prirepak koji više i ne zna da (li) je živ, a nacionalno krilo za Draženom Budišom, koji je zadržao „ključeve“, ali ne i budućnost nekada moćne stranke.
Narodnjačke liberale iz HNS-a još netko i ozbiljno shvaća kad Anki Mrak-Taritaš toliko po želucu traže neplaćene ili preplaćene račune, kao da njezin podnošljivi poraz od Milana Bandića ne može biti i njezina posljednja pobjeda. Liberalni narodnjaci s Predragom Štromarom drže se još za vlast, kao utopljenik za slamčicu, ali ih ni njihov novi zaštitnik Andrej Plenković – kojemu su otišli u krilo da spase državu novih izbora – ne shvaća ozbiljno kad čeka da Kusićeva komisija završi rad pa da, eventualno, izbriše ustaški slogan „Za dom spremni“ s HOS-ova spomenika u Jasenovcu, ili da u novom nadmetanju oko kurikularne reforme dade prednost HNS-ovoj nestranačkoj ministrici Blaženki Divjak. Voda se opet dolijeva u misno vino, za Plenkovića je to bevanda, za Štromara gemišt, a za obrazovani i obrazovni puk, roditelje i njihovu djecu, novi nepitki nastavak jednog kiselog napitka koji Hrvatsku ne uspijeva prevesti iz 19. u 21. stoljeće.
Duhovi političkih očeva
Ono što je ostalo od HNS-a, poslije Vrdoljakova vrludanja, ne može pod novim imenom služiti kao nužna opozicijska noga, s kojom bi stabilno hodala saborska demokracija, a talentirani govornici poput Gorana Beusa Richembergha, produžavali sebi vijek trajanja; ni jedni otpadnici nisu preživjeli, kolikogod njihovo otpadništvo moglo biti razumno i razumljivo; logika tora u našim (ne)prilikama jača je od logike slobode. Optimistično je očekivati da će oporbeni liberali iz HNS-a služiti kao štaka, da oporba sasvim ne stane ili ne padne na dno, gdje je – iz različitih interesa i motiva – vuku dvije jače oporbene stranke: SDP, blokiran unutrašnjim sukobima, odsustvom vođe, pomanjkanjem vizije i nedostatkom projekta, i Most, ošamućen neočekivanim, prenaglim i ponižavajućim izbacivanjem iz Vlade, i zbunjen novom oporbenom ulogom u novom činu političke predstave u kojoj je navikao igrati vlast. Dok su s HDZ-om dijelili odgovornost za državu, Božo Petrov i društvo nabacivali su se kulturom oporbe i razbacivali provincijalnim sindromom. Plenkovićev torpedo pogodio je Most u samu točku ravnoteže, uzdrmao mu temelje, ali ga nije srušio: ideja malih stranaka, koje povezuje zajednička ambicija za vlašću (više nego za reformom države) nije pala u vodu. Mostu teče novo vrijeme u kome njegovi arhitekti moraju dokazati da su zreli biti oporba vlasti, nakon što su bili oporba u vlasti, zakonita snaga osporavanja u državi u kojoj svaka šuša misli da može državom vladati i voditi državnu politiku, kao da vodi nogometnu reprezentaciju.
Oporbeno biti ili ne biti odlučuje se, ipak, na poznatijem terenu, gdje se i na daljinu osjeća da je nešto trulo u toj (stranačkoj) državi, i gdje se sve više dozivaju duhovi političkih očeva u neprincipijelnim pogađanjima o sudbini te stranke. Za mudre je razvidno da ni socijaldemokratska budućnost nije u njezinoj prošlosti. Ali, sa Zoranom Milanovićem dio nostalgičara namirivao bi svoje političke ambicije, a stranci što ostane; duhu Ivice Račana, ako nije propušten u raj (što bi bilo čudno za jednoga bezbožnika), vjerojatno bi bilo bolje i izvan raja nego da se vraća u SDP-ov sadašnji pakao, gdje ni dva ključna čovjeka u stranačkom „limbu“ mjesecima nemaju nikakvu komunikaciju! Jedan od posljednjih vjernika u toj kapeli, legendarno racionalni Vjeran Zuppa, gubi živce kad mora priznati da Milanović nije bio najgore što je zadesilo tu stranku. „Dok je Bernardića i njegovih ljudi, SDP će biti u velikim problemima“, tvrdi jedan od (naj)viđenijih aktivnih intelektualaca s ljevice (uz Antuna Vujića i Gvozdena Flegu), koji se – odrekavši se SDP-a – ne odriče svoga lijevoga uvjerenja. Iz njegova pledoajea za politiku kulture, znanja i obrazovanja, (barem) jedan krak vodi do Gramscijeve „kulturne hegemonije“, s kojom na Zapadu, u pripremi za vlast, više operiraju na desnici nego na ljevici. Slično Albertu Camusu, naši intelektualci mogu birati hoće li ostati na ljevici, usprkos sebi, i usprkos ljevici! Većina više ne brani taj politički prostor, što iz oportunizma, da ne izgube sve što mogu dobiti, što zbog razočaranja jer je politička ljevica prokockala svoj identitet na liberalnome tržištu. I kad zove „U pomoć“, Davoru Bernardiću nema tko više pomagati. Kad nema mačke, miševi kolo vode: uvijek je tako bilo u visokoj politici. Tko jednom umoči ruku u pekmez vlasti, teško je povlači. Borba za vlast u SDP-u, u sklopu buduće borbe za vlast u državi, teško će ostati u granicama političke korektnosti.
Vrijeme je isteklo
Od viška kandidata i u politici znade glava boljeti. Bilo to pravedno ili ne, kola SDP-ova propadanja slamaju se na Davoru Bernardiću. Na kome će drugome ako ne na šefu koji govorom lica – parametar sličan govoru tijela u sportu i kod sportaša – potvrđuje u svakoj prilici da nema osobine prirodnoga vođe. Biti dobar čovjek, kako ga opisuju njegovi prijatelji, nije isto što i biti dobar političar, i više od toga: dobar vođa, što mu osporavaju kritičari i suparnici. Njegovo vrijeme dokazivanja je sasvim na kraju, ako već nije isteklo. Ne napravi li preokret u odnosima u stranci i zaokret u stranačkoj politici, i ne preuzme li čvršće palicu u ruke, s time da pokaže da zna ravnati, ostaje mu „povlačenje kao jedini oblik pobjede“? Ili će držati stranku kao taoca svojih (nerealnih?) ambicija i mjesto svoje ranjivosti (što broji kad kaže da su ga četiri puta podcjenjivali!). Politika se ne dijeli na simpatične i nesimpatične likove, nego na uspješne i neuspješne političare. Bernardić je mnogima simpatičan čovjek; rijetkima je uspješan političar. SDP s njime ne može više napraviti korak naprijed, makar morao dva koraka natrag, To je njegov problem: nerješiv, sve dosad (a možda i ubuduće). Oporba je registrirala taj nedostatak karizmatskoga vođe kao ozbiljnu prepreku u nadmetanju sa samouvjerenim Plenkovićem i njegovim pobjedničkim HDZ-om. Kako će ga riješiti? Sve veća komešanja i sve otvorenije nezadovoljstvo u najvećoj oporbenoj stranci navode na zaključak da Davor Bernardić nije više gospodar vlastite sudbine u „svojoj“ stranci, kamoli same stranke. Mladi šef SDP-a mogao bi se uskoro tješiti churchillovskom formulom da se politički uspjeh sastoji u tome da se ide iz neuspjeha u neuspjeh, a da se ne izgubi entuzijazam.
treba mijenjat ploče u vukovaru a ne jasenovcu